U Nedjelji Strašnog suda prvi put nam se otkriva velika istina
Svaki naš trud, napor, svaka želja da se popravimo, svaki dolazak na službu svaki dan posta, učenja i molitve za sebe i za svoju porodicu, učenja drugih i apelovanja da i oni idu u crkvu, izlazak na grob, paljenje svijeće za pokojnika, svaka naša milostinja nas približava Nebu
U crkvi svetih Apostola Petra i Pavla u Bijelom Polju danas, u posljednji dan Mesopusne nedjelje, Liturgiju je služio protojerej- stavrofor Darko Pejić.
O. Darko je u svojoj besjedi podsjetio da se ova nedjelja naziva još i Mesopusna, kada se prestaje sa jedenje mesa do Vaskrsa.
„U ovu zadnju nedjelju se već polako pripremamo za početak posta, ali ono što je još važnije ova nedjelja se zbog Jevanđelja koje se čita naziva još i Nedjelja Strašnoga suda, u kojoj se govori o drugom dolasku Hristovom. Niko i nikada o tome nije nam mogao niti znao prozboriti i reći. Iako su Proroci nešto najavljivali, to su bile samo sjenke, onoliko koliko im je Gospod otkrio. A onda nam sam Gospod naš Isus Hristos, govori šta će biti na kraju, ne da bi nas uplašio nego da bi se opomenuli, da bi pazili i stražili nad sobom. Kaže doći će Sin čovječji, misli se na Isusa Hrista i prvi put, kaže, doći će sa svim Anđelima. Do tada se uvijek javljao jedan Anđeo, ili manji broj njih, a ovaj put dolazi Gospod sa svim Anđelima da sudi ljudima i kaže: „odvojiće zle od dobrih kao što pastir odvar odvaja jagnjad od jaradi, i rećiće jednima odite meni s desne strane blagosloveni oca mojega, gladan bijah nahrani ste me, žedan bijah napojiste me, go bijah odjenuste me, u tamnici bijah dođoste mi, u bolnici bijah obiđoste me, bolesnog me posjetiste. Oni ga pitaju, po skromnosti svojoj, jer dobar i častan čovjek se ne hvali svojom dobrotom i svojim dobrim djelima, kada to Gospode ne učinismo, a on kaže: “ kad god učini ste jednom od ovih malih meni učiniste“. Ovo, braćo i sestre, ima dvojako značenje. Ovi mali su svaki naš čovjek i bližnji i onaj koji nas okružuje, onaj siromah koji je gladan kome smo pružili nešto, ili žedan, ili onaj koji je naišao je na naš dom zatražio utočište.. . I danas, nemojmo da se izgovaramo, svako od nas ima nekog, ako ne od rodbine a ono često se desi da su komšije u bolnici u zatvoru i da je neko bolestan ili da je siromah. Treba ljudima pomoć od ljudi i trebamo jedni drugima. Na kraju, zato nas je Gospod i dao različite da bi se dopunjavali, da bi onaj bogati koji ima mekšao srce svoje i učio se milostinji i pomagao onome siromahu, da bi onaj siromah jačao u vjeri u Boga i svoju nadu polagao na njega i učio se trpljenju“, besjedio je o. Darko.
Ali ova priča, napomenuo je on, ima još jedno unutrašnje značenje.
„U srcu čovjekovom, svakog trena, i sada ovde dok stojimo dok ja govorim, dešavaju se ta davanja ili uzimanja. U srcu svome mi jedni druge opravdavamo ili kudimo, blagosiljamo ili kunemo, pomažemo molitvom iskrenom. Treba svaki čovjek o svakom čovjeku dobro da misli da mu dobro želi, a to, na nažalost u našem srcu nije uvijek tako. Nekada mi, opet često zbog laži, da bi ispali pred ljudima kako smo dobri, dajemo milostinju da bi kazali kako smo dobri i da bi zadivili nekog, a u stvari nije nam uvijek na prvom mjestu onaj kome se obraćamo i kome je pomoć naša potrebna. E tako se dešava i u srcu našem, draga braćo i sestre, da često mi pružimo ruku čovjeku, tapšemo, zagrlimo, čak ga i cjelivamo a u srcu svašta o njemu sudimo i govorimo ružno. E to je ona unutrašnja veoma opasna borba, kada čovjek dozvoli da mu đavo siđe u srce i zasjedne u njemu. Pa onda takvom čovjeku ništa ne valja, kriva mu je uvijek crkva, kriva mu je vjera i sve dobro, ali to će mu i biti sud, braćo i sestre, jer kako kaže izreka za takve ljude -“ni Bog mu ne može ugoditi”. To su ljudi koji su daleko od Boga, daleko od bližnjih, toga se treba čuvati ovdje dok smo na zemlji. Zato su ovom danu prethodile Zadušnice, ovdje dok smo još i do sveopšteg suda imamo šansu da se popravljamo i da se molimo paljenjem svijeća i milostinjom, da čistimo duše nas i naših preminulih predaka. Kao što oni svojim molitvama mogu nama pomoći, da se okrenemo i na pravi put vratimo, tako i mi svojom molitvom, svojom milostinjom za njihove duše možemo njima pomoći. Nemojmo da čekamo, jer kako kaže Jevanđelje, “ doći će iznenada Gospodar, kada se ne nadamo”. Nemojmo da se opuštamo, da smo ljenjivi.
Počnimo od najprostijeg, od ovog dolaska u crkvu, posta, molitve, pričešća, od toga da ne osuđujemo jedni druge. To je dobar početak, braćo i sestre, a onda će se naći način da počnemo, da volimo jedni drugi da pomažemo jedni drugima. Teško je voljeti nekoga koga mrzimo, teško je pomoći nekome koga ne volimo, i onda, ako ništa drugo, kriv nam je siromah, kažemo, „on je nezahalan, on je ovakav ili onakav“. I mi nastavimo po svome, a u stvari, hladni naše srce, raste mržnja prema ljudima, a onda nam ostaje samo ono Gospodnje “idite od mene prokleti u oganj vječni pripremljen đavolu i slugama njegovim”. Svaka naša ružna pomisao, riječ, želja i to ne mora biti uvijek prema Bogu, nego i prema bližnjem, prijatelju i nepriatelju, nas približava paklu i udaljuje od Boga. I obrnuto svaki naš trud, napor, svaka želja da se popravimo, svaki dolazak na službu svaki dan posta, učenja i molitve za sebe i za svoju porodicu, učenja drugih i apelovanja da i oni idu u crkvu, izlazak na grob, paljenje svijeće za pokojnika, svaka naša milostinja nas približava Nebu. To je ono hranjenje gladnih, pojanje gladnih, takve nas Bog hoće i takve će nas prepoznati. I neka na Bog udostoji da budemo takvi da se udostojimo Nebeskoga carstva njegovog“, besjedio je o. Darka.
On je istakao da je današnji dan i prilika da se posjetimo velikih i divnih jeraraha i duhovnika naše Crkve koju su se upokojili posljednjih mjeseci
„I zar ćemo reći da su se oni zalud trudili i mučili. Zadnji među njima, a vjerujemo i nadamo se, prvi među velikim na Nebu naš vladika Atanasije hercegovački, koji je nosio titulu “umirovljeni episkop” , zbog svog zdravstvenog stanja. Međutim, bio je mnogo življi, aktivniji i vredniji, od mnogih od nas koji sebe smatramo krepkima. Stigao i na Kosovo i bio stalno na Kosovu, prvi govorio i protiv komunizma kao ideologije u vrijeme kad su hapsili i ubijali za to. Ranije su govorili mnogi kao avva Justin, vladika Nikolaj Velimirović. On je prvi govorio i protiv sadašnjih vlastodržaca, ne da bi im se na rugao, nego da bi ih ispravio a kroz njih da bi ispravio i svoj narod, jer ako služimo zlom gospodaru i sami postajemo zvi. Znači, svi moramo da se ispravljamo i oni koji su na čelu i oni koji su “pri dnu”. Sve je to, kako kažu, dio karika jednog lanca. I kada se jedna karika prekine to više nije isti lanac.
Zbog toga je on je to osjećao kao niko. I kada su bili strogi i naš Mitropolit Amfilohije i vladika Atanasije, moramo da shvatim.
