Otac Makarije Savinski: „Ljubav nije objašnjavanje i filosofija, ljubav je život. Mi smo dužni ljubavlju da živimo“
Na Devetu nedjelju po Duhovima, u nedjelju 22. agvusta 2021. godine, u manastiru Savina u Herceg Novom služena je Sveta liturgija, kojom je načalstvovao Iguman ove Svete obitelji jeromonah Makarije.
Otac Makarije je, riječima liturgijske propovijedi, poučio sabrane vjernike. Besjedu oca Makarija o neosuđivanju bližnjih, ljubavi, otvaranju naših srca za Gospoda i pripremi za Carvo nebesko, integralno prenosimo na duhovno ukrepljenje u dane Bogorodičinog posta.
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha.
Braćo i sestre, upravo hodimo ovim Bogorodičinim postom i lestvicom duhovnog života. Svaki Hrišćanin, koji se uspinje ka Bogu, mora ići tom lestvicom uspona ka Gospodu. U suprotnom čovjek pada primjećujući to ili ne. Dakle, uspinjući se lestvicom vrlina mi se očišćujemo najprije od svojih grijehova. Čisteći svoje srce mi pripravljamo mjesto da se u njega smjesti živi Bog. Bog vapi za tim da se useli u čovječije srce, iako čovjek često to sam ne želi želeći nešto drugo van Boga i pored Boga, što je uvijek promašaj i jedna praznina koju čovjek vidi tek na kraju, a koja ne donosi ništa i nikakve koristi od nje nema. Približavajući se Bogu, tom lestvicom uspona vrline, čovjek ulazi u vječnu ljubav i priprema se za Carstvo Božije i vječni život ovdje na zemlji. Okušajući od vječnog života ovdje na zemlji čovjek će se navići i naučiti, osjetiti i znati, šta je to Carstvo Božije. A upravo je to oduvijek bilo vječno pitanje svih pokoljenja na zemlji.
Čitamo u Svetom Jevanđelju da su mnogo puta pitali Hrista: „Kakvo je to Tvoje Carstvo nebesko?“
Iako je blagi Bog to često objašnjavao ljudima sa ljubavlju, ljudi su često i teško prihvatali tu nauku Božiju jer je ona skopčana sa trudom. Mnogi krenu tim putem ali, nažalost, ne završe dobro na kraju zato što nije dovoljno da čovjek dođe do pola puta i da tu otpadne ili propadne, već svoj put treba da dovede kraja.
Sveti oci su pisali mnogo o tom putu i o tome kako se stiču vrline. Učili su da taj put ima i svoj redosled. Jedan od velikih pisaca te lestvice duhovnog života jeste Sveti Jovan Lestvičnik, koga mi često pominjemo naročito u vijeme Velikog- Vaskršnjeg posta, u toku koga je čak i jedna nedjelja posvećena samo njemu i „Lestvici“ koju je napisao. Sveti Jovan nam tu objašnjava kako svako od nas treba da razmišlja u svome srcu i kakav unutarnji prinos i podvig treba da podnese da bi se pripremio za Carstvo nebesko.
U jednoj od svojih pouka Sveti Jovan govori o jednoj bitnoj stvari kako čovjek treba da razmišlja. Naše pokoljenje je toliko palo u grijeh osude i tumačenja svega i svačega iz svog ugla i svoje perspektive misleći da čini nešto pravedno, dok ne vidi da samo upada u veliku zamku osude, prije svega Božijeg poretka i Boga ne videći da kroz osudu ljudi, osudu događaja, upravo huli na Boga. A iza te hule na Boga stoji niko drugi do izumitelj svakoga zla i najveći hulitelj na Boga a to je sam đavo.
I dok jadni čovjek ne zna šta radi, Bog je uvijek uz njega i priziva ga, i uvijem prima kada Mu se vraća sa pokajanjem i suzama, sa djelima pokajanja, sa čovjekoljubljem, sa onim što zaista jeste istinsko Pravoslavlje i istinsko Hrišćanstvo.
Svaki pokret ljudski polazi upravo od bescjenog dara koji je čovjek dobio od Boga a to je um, odnosno razum. Sveti Jovan napominje da pametan i razborit um čovjeka uvijek treba da razmišlja o dobrom i, videći samo vrline, jedino o njima i govori. Jer čovjek koji ima pametan i razborit um govoriće upravo o onome što se ogleda u njegovom srcu.
S druge strane Sveti Jovan podvlači, i to tri puta, da je bezuman um onaj koji primjećuje samo nedostatke i krivice.
Postoje dva puta kojima možemo ići: putem razboritosti i vrline ili putem koji je suprotan od toga, a to je put osude i komentarisanja svega u negativnom kontekstu. Dok osuđujemo druge, gledajući šta drugi radi, mi komentarišemo: ,,Gledaj ovoga. Gledaj šta onaj radi. Vidi kakav je onaj.“ U tim trenucima naš um se bavi bezumljem, odnosno osudom dok mi, nažalost, i ne primjećujemo da to činimo.
A gdje je tu Carstvo nebesko i onaj pametan i razuman um koji primjećuje samo vrline i samo o onjima govori?
Treba da znamo da je čovjek ušao u zajednicu sa Hristom onog trenutka kad počne primjećivati da su svi ljudi vrlinski i kad sebe počne da gleda kao jedinog istinskog grešika na svijetu.
Fraza: „Pa svi smo grešni“ je pogrešna fraza. Vjerujte, ravno je jeresi za Pravoslavlje, to: „Svi su grešni“.
Nisu svi grešni. Ja sam grešan. E, to je istinsko Pravoslavlje. Kad ne vidim drugoga grešnim.
Kada budete u duhovnom stanju u kome drugoga ne vidite grešnim, onda možete da razgovarate na temu vrline i čistote uma. Od tog trenutka počinje istinsko življenje duhovnim životom, sve do tada smo u ropstvu grijeha i demona, zato što živimo osuđujući druge.
Da bi se došlo u to pozitivno stanje potrebano je uložiti veliki trud. Zato je Pravoslavlje podvig. Ne treba izmišljati podvige. Evo, izvolite trudite se svakog dana da ne osuđujete druge, da pokrivate i opravdavate grijehe svojih bližnjih, da volite svoje bližnje. To je suština Pravoslavlja. Tada ćete dobiti odgovor na kojem ste putu i gdje se nalazite. Ali, nemojte da hvalite bližnjeg pet minuta a da ga, posle, tri sata ili cio dan osuđujete, to nije vrlina. Vrlina je stajati u istoj odluci i danas i svakog dana, svakog trenutka u ovom životu i onda nećemo padati. Ljudski je da projavimo slabost, zato nam je Bog i dao pokajanje. Pokajmo se kad vidimo da padamo i zatražimo pomoć od Boga.
Moramo shvatiti da to možemo činiti samo silom Božijom a to je ono što nazivamo blagodaću Duha Svetoga. Samo tako možemo opstati u vrlini. Dok sami to ne shvatimo, da Bog, koji se uselio u nas, kroz nas čini vrlinu i da jedino na taj način i mi možemo činiti vrlinu mi padamo zato što se oslanjamo na svoje snage. Normalno je, da se kada se oslanja samo na svoje snage, um vaznosi, uznosi, odnosno upada u zamku gordosti i sujete i samim tim pada. Tako je i Satana pao sa neba, jer je htio da se uznese iznad Boga i da čineći nešto mimo Boga, bude na Božijem mjestu. Isto to tjera i jadnog čovjeka da upada u takav grijeh. Ipak svaki čovjek ima šansu i priliku da se spase i da, prisajedinivši se Bogu, uđe u vječni život. To je cilj našega života i to je istinsko Pravoslavlje. Nemojte misliti da van toga, i na drugi način, možemo da se spasavamo. To je put Svetih otaca. Ako ne idemo tim putem ići ćemo lažnim putevima, obmanama koji nas vode u bezizlaz. Te obmane nas odvode ka dnu i udaljuju od Boga a svako udaljavanje od Boga je tama, propast, nesreća, nevolja, tuga.
Mi Hrišćani nismo prizvani na to. Prizvani smo da hodimo u svjetlosti ljubavi Hristove. To je praktična stvar, to nije priča. Ljubav nije objašnjavanje i filosofija, ljubav je život. Mi smo dužni ljubavlju da živimo. Mi Hrišćani se pričešćujemo Tijelom i Krvlju Hristovom. Onaj koji se pričešćuje prima Hrista u sebe i dužan je da bude svjetlost svijetu. Ne treba to da bude neko drugi nego upravo ja koji se danas pričešćujem i primam Hrista u sebe. Ja moram da budem ta svjetlost. Prizvan sam na to. Dato mi je mnogo, mnogo će se i od mene i tražiti. Mnogo će se tražiti od svakoga od nas, braćo i sestre. Ako ne budemo razmišljali na ovaj način, idući putem Svetih otaca Crkve, izgubićemo kompas i zalutati po raznim putevima i filosofijama ovoga svijeta u ovom smutnom vremenu, posebno danas kada sa svih strana imamo bezbrojne informacije da, preko interneta, stignemo u sve krajeve svijeta i vidimo mnogo toga. To sa jedne strane ne treba i ne mora da bude loše, ali može da bude loše sve ono što se na loš način upotrebljava.
Zbog toga moramo da obratimo pažnju, braćo i sestre. Ako ne obratimo pažnju niko umjesto nas neće moći da nas spase.
Bog nas čeka, stojeći na vratima naših srdaca. Gospod kuca i čeka hoćemo li mu otvoriti da uđe u naše srce. Gospod ulazi samo u smireno i krotko srce, neće ući tamo gdje je gordost, osuda, neće ući u srce onoga koji sudi drugima. Tu Bog ne dolazi i ne može da uđe. Bog želi da pomogne svakome ali ne može zato što poštuje slobodnu volju svakoga od nas.
Potrudimo se, braćo i sestre. Potrudimo se jer nema mnogo vremena. Vrijeme izmiče. Još malo i Hristos će doći ponovo da vidi kakvi smo. Šta ćemo Mu onda reći? Šta ćemo odgovoriti? Hoćemo li prepoznati Hrista i hoće li on prepoznati nas?
Avaj, teško nama ako se ne prepoznamo. Zašta smo onda živjeli i gdje smo bili?
Zato se potrudimo, usredsredimo svu svoju pažnju, cijelo svoje biće upravo na ove detalje.
Služimo Bogu svim srcem, pazimo na sebe, trudimo se u svim jevanđelskim vrlinama. Koristimo koliko god možemo Svete tajne u Crkvi. Koristimo ih sa jednim rasuđivanjem i razumom, ne bezrazumno i bez rasuđivanja jer se onda gubi i taj smisao. Imamo u svojim rukama sve za svoje spasenje, a najvažnije od svega, imamo živoga Boga Koji nas voli i Koji nas priziva dok je svijeta i ovoga vijeka u Svoj zagrljaj, u vječno Carstvo Oca, Sina i Svetoga Duha. Amin.“
