Liturgijska besjeda Igumana manastira Savina jeromonaha Makarija na Dvadeset petu nedjelju po Pedesetnici, praznik Svetog Jovana Zlatoustog, u nedjelju 26. novembra 2023. lj. G. u manastiru Savina u Herceg Novom
Otac Makarije savinski: Ljubav se ne vraća! Dajimo ljubav bližnjima upravo onako kako Bog nama daje Svoju ljubav
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha.
Ko je bližnji moj? –upitao je čovjek Boga tražeći da mu objasni ono što i sam zna, kroz zapovijesti koje mu je Gospod dao.
Ovaj čovjek to pita Hrista, iako mu je On već ostavio dvije zapovijesti o ljubavi, gdje kaže da je potrebno da čovjek: voli Boga svim srcem svojim, svim umom svojim, svom snagom svojom i mišlju i drugu zapovijest: da voli bližnjega svoga kao samoga sebe.
Da bi čovjek izrazio istinsku ljubav prema nekome Bog mu zapovijeda da voli bližnjega svoga, konkretno onoga koji je pored njega a isto tako i svakog čovjeka (jer nam je svaki čovjek bližnji) kao što voli samoga sebe. Čovjek će pokazati istinsku ljubav tek ako, o svom bližnjem bude brinuo kao o samome sebi i volio ga kao sebe samoga. Samo će na takav način čovjek imati savršenu ljubav i biti spreman da naslijedi Carstvo nebesko.
Često se opravdavamo, upravo kao ovaj zakonik, vajkajući se da ne možemo da pomognemo svome bližnjem, onako kako bi pomogli sebi jer se plašimo da neće imati dovoljno za nas. I dok se tako budemo pitali: A šta ovo? A šta ono? naći ćemo bezbroj razloga da ne pomognemo svom bližnjem. Živeći tako, vremenom ćemo doći u stanje da nećemo pomagati nikome niti biti spremni da se žrtvujemo za bilo koga drugog osim u slučaju da se to baš nimalo nas neće dotaći niti ćemo se, nekim slučajem, razapeti ni malo više nego što su naše samoljublje i egoizam spremni da podnesu.
Upravo je u tom smislu Bog najveći psiholog i pihijatar. On vidi namjere naših srdaca, dajući nam, prije svega, lijek za sve naše duševne i tjelesne patnje i potrebe. Potrebno je da taj lijek uzmemo na pravi način. I ne samo na pravi način nego i čitavim svojim bićem i čitavim svojim srcem. Potrebno je da se on utisne u naše unutarnje biće, u naše srce, u naš um, u čitavog našeg unutarnjeg čovjeka, što će se onda prenijeti i na našeg spoljašnjeg čovjeka odnosno na ono što vidimo svojim tjelesnim očima.
Šta se događa dalje? Zbog čega je ova priča bitna za naše spasenje? Da bi to shvatili najprije treba da znamo da se Judejsko carstvo, kroz svoju istoriju, podijelilo na dva dijela. Pripadnici deset plemena su nazvani Samarjani, po Samari- mjestu na kome su živjeli, dok su pripadnici druge polovine, odnosno dva plemena, nazvani Judeji. Iz tog, Judejskog se plemena rodio i Hristos. Da bi objasnio ovom čovjeku Svoj sopstveni zakon, koji ovaj Jevrejin, na žalost, tumači po svojim sopstvenim mjerilima Hristos uzima primjer milostovog Samarjanina, objašnjavajući mu ko je njegov bližnji. Nije teško Gospodu da objašnjava ono što ovaj Jevrejin već zna po sopstvenoj savjesti koja počinje da ga ukorijeva zbog nepravednosti prema svom bližnjem. Kao vjerujući čovjek, koji vjeruje u živoga Boga, on zna da je dužan da ispunjava zakon, jer on zna i napamet svaku zapovijest, znajući, do u najsitniji detalj, šta je to što Bog traži od njega. Ali ovaj čovjek nije spreman da sve to ispuni do kraja. Spreman je da ispuni samo do one do koje njegovo samoljublje neće biti povrijeđeno niti će njegv egoizam biti i najmanje poljuljan. Tako je njegov načine ispunjavanja zakon ljubavi.
Da bi ovom čovjeku objasnio ko je bližnji njegov, Hristos mu priča ovu priču. On uzima primjer koji će Jevrejin razumjeti iz knjiga koje čita.
I mi danas čitamo novozavjetni zakon ljubavi, zakon koji se ne mijenja. Zakon ljubavi je bio i ostaje isti i u Starom i u Novom zavjetu, osim što u Novom zavjetu dobili vidljivu novozavjetnu Ljubav koja je Sami Hristos. Hristos je vidljiva ljubav. Hristos zakon. On je Mojsijev Zakon, Zakon Novog zavjeta i Ljubav koja se neće promijeniti ni sada ni u vječnosti. Potpuno isto će biti i u vječnom životu. Hristos nam je otkrio i Ljubav i vječnost. On Sam je sve to kao ličnost sa kojom se mi susrećemo.
Objašnjavajući mu, Hristos ovom čovjeku iz jevanđelske priče pokazuje to na primjer. I kaže da su nekog čovjeka napali razbojnici, ostavivši ga pored puta. I naišao je sveštenik, koji je bio dužan, kao onaj koji služi Bogu, da se pobrine za svakog bližnjeg. Ali, kaže: sveštenik prođe pored ovog čovjeka jer nije bio spreman da se žrtvuje. Zatim, priča dalje Hristos- naiđe levit. Leviti su bili oni koji, takođe, služili Bogu jer su se iz tog plemena i birali sveštenici. Ali i levit prođe. Ni njega se nije dotakla patnja ovog čovjeka jer ni on nije imao ljubavi iako je, po zakonu, bio dužan da ga ispunjava.
Svi mi smo dužni da ispunjavamo zakon ljubavi ako hoćemo da živimo po Bogu i ako za sebe smatramo da služimo živom Bogu. Ako smatramo da smo Božiji ljudi, ako dolazimo u Crkvu i klanjamo se Hristu onda smo dužni da volimo svoje bližnje i da im pomažemo upravo na ovaj način kako to Hristos objašnjava u ovoj priči.
Nastavlja Hristos svoju priču i kaže da je onda naišao jedan Samarjanin. Rekli smo već da se pleme Izrailjsko podijelilo na dva dijela. Samarjani danas uopšte ne postoje, nestalo ih je jer je deset plemena palo u idolopoklonstvo i prestalo da služi Živome Bogu. U vrijeme kada je Hristos propovijedao oni su bili potpuno podijeljeni, ne samo u smislu podjele, nego su bili potpuno zabranjeni međusobni kontakti. Zato u onoj drugoj priči, kada Hristos srijeće ženi Samarjanku na bunaru, ona se čudi kako On, Judej, može da priča sa njom, Samarjankom. Bilo je nezamislivo da oni uopšte kontaktiraju jer su u tom svom spoljašnjem zakonu bili besprekorni. Nisu smjeli da imaju nikakve veze sa Samarjanima. Čak ako bi se slučajno desilo da se negdje susretnu bježali su jedni od drugih. Jednostavno, oni jedni za druge nisu postojali.
A Hristos, objašnjavajući ovom Judeju nastavlja:…Prođe Samarjanin, onaj koga ti prezireš, i treba da ga prezireš zbog odbacivanja istinite vjere. Međutim, taj Samarjanin priđe ovom čovjeku i, sažalivši se na njega, pomože mu i ukaza milost. Pobrinuo se za njega kao za samoga sebe. Smjesti ga i u gostionicu, plati da mu se pomogne i obeća da će, kada se vrati, dodati još i platiti sve što ovaj potroši. Pobrinu se za njega na najbolji mogući način, kao što bi se pobrinuo za samoga sebe. Hristos mu daje upravo primjer Samarjanina koji je prišao i pomogao nevoljniku, pored kojeg su, predhodno, prošli i sveštenik i levit koji su trebali da ispune zakon ljubavi Božije, pokazujući mu da je i on sam isti kao levit i sveštenik, jer osuđuje Samarjanina koji je zakon ispunio. I upita Hristos ovog čovjeka: Ko je ispunio zakon ljubavi? Ovaj, ne htijući čak ni da pomene ime Samarjanina koji je ispunio zakon ljubavi, kaže: Pa ovaj što mu učini milost. Zna ljudska duša, znamo svi mi da prepoznamo ljubav. Svi znamo kako bi trebalo, niko nije imun na to jer svako zna šta je i njemu samom potrebno. A potrebna nam je svima milost: nam je svima da nam bude toplo, da nam je mirna duša, da se uspokojimo. Tek tada čovjek ispunjava zakon ljubavi i tek je takav čovjek istinski Božiji čovjek koji je sjedinjen sa Bogom.
Isti ovaj zakon ljubavi važi i za nas danas. Ne navodi nam Hristos slučajno ovaj primjer nego upravo da bi i inas naučio da ispunjavamo isti taj zakon ljubavi, pokazujući nam kako svako to može da postigne. Hristos dolazi radi svakog čovjeka na ovom svijetu. Svi imamo savjest i znamo kako treba. Svi treba da se trudimo da ispunjavamo zakon ljubavi, barem po savjesti, koja se danas otanjila pa ne možemo ni da je čujemo jer smo okrenuti samo sebi samima. Po savjesti će svako znati da pomogne. To je ono ispunjavanje zakona ljubavi kroz koje ćemo ispuniti i dvije zapovijesti Gospodnje koje nam donose spasenje. Spasenje nije samo puko ispunjavanje spoljašnjeg zakona, ono je učestvovanje u zajednici sa Bogom u ljubavi u ovome svijetu. U zejednici koja se, prije svega, projavljuje kroz milost. Onda čovjek postaje istinski Božiji čovjek, onaj koji ispunjava Sveto Jevanđelje. Samo na takav način čovjek svjedoči živoga Boga. Sve van toga je spoljašnje ispunjavanje kroz koje se, uglavnom, projavljuje egoizam i samoljublje kao što smo i objasnili u ovom primjeru Svetog Jevanđelja.
Zato, braćo i sestre, trudimo se!
Svako od nas je u mogućnosti da pomogne svom bližnjem, ne plašeći za sebe. Pogledajte Hrista, na Krstu raspetog. Kažu da je smrt na krstu najteža smrt koju čovjek može da doživi. Hristos, i pored svega toga, stoji na krstu ne brinući o sebi i ne jadajući se kako mu je teško. On se, pak, sa krsta brine kako će biti onima ispod krsta: majci, učenicima, narodu, čitavom svijetu, ljudskom rodu. Hristos i sa krsta, u svoj svojoj muci, brine o drugima. E, to je istinska ljubav. Tu ljubav možemo i mi da imamo ako se sjedinimo sa Bogom. Hristos će doći u naše srce i dati nam silu da imamo takvu ljubav ukoliko se budemo trudili da ispunjavamo barem ove dvije zapovijesti Gospodnje: da ljubimo Gospoda svim srcem, svim umom i svom snagom i bližnjega svoga kao samoga sebe. Kad počnemo da činimo milost na ovakav način vidjećemo i osjetiti da je Bog sa nama, davaće nam silu da sve ovo možemo da iznesemo na pravi način do zadnjeg svog izdisaja. Ovakva ljubav će se umnožavati.
I šta ćemo time dobiti? Kako ćemo da je vidimo? Vidjećemo je tako što niko neće moći da je ugrozi. Ni bilo koja mržnja, pa ni sama smrt da dođe, neće moći da je ugrozi niti će iko moći da nas spriječi da volimo Gospoda i bližnjega svoga. Onda će to biti istinska sloboda. Hristos je tu slobodu donio na zemlju , dajući nam Ljubav koja je, u stvari, On sam. Jedinstvo sa Bogom dobijamo i tu Ljubav dobijamo posebno u Crkvi, kroz Sveto pričešće koje je samo Tijelo i Krv Gosponja. Ko uzima Tijelo i Krv ima život, takav čovjek dobija život. Kako ga dobija? Ne možemo ga uzeti magijski. Moramo da živimo ljubavlju ne samo dok smo u crkvi nego i na svakom koraku svog života. Treba da činimo milost, da osvrnemo oko sebe, da vidimo svog bližnjeg kome treba pomoć i da mu pomognemo. Treba svom bližnjem da priđemo kao brižna majka i da pomognemo, koliko možemo, svakome čovjeku bez razlike.
Pogledajte samo oko sebe, svoj komšiluk. Imate tu do kraja života posla da činite milost. Tako ćete ispunjavati istinski zakon ljubavi u ovome svijetu i istinski služiti Bogu. Kad se umorimo, zatražimo pomoć od Boga koji je Sam pomoć. On nam je daje silu da sa krsta, raspeti, volimo druge ljude. Nema druge sile. Kao ljudi mi bi brzo otpali. Brzo se mi razočaravamo govoreći: Vidi ovoga, vidi kako mi vraća…
Ne treba niko da nam vraća. Ljubav se ne vraća. Ljubav se daje. Treba da dajemo ljubav svojim bližnjima upravo onako kako Bog nama daje Svoju ljubav. Ne traži nama Bog Svoju ljubav nazad. Bog traži da se mi uključimo u tu Ljubav, uključujući se u vječnost koja dolazi, koja je već došla u ovaj svijet i koja će se nastaviti i posle naše smrti. Da se uključimo u vječnost koja će se nastavtiti i kada ovaj svijet bude nestao posle Drugog dolaska Hristovog da bi se u vječnosti i beskonačnosti svi razvijali u toj Ljubavi Trojičnog Boga, Oca, Sina i Svetoga Duha.
Amin.
Priredila: Slobodanka Grdinić
