U Nedjelju 36. po Pedesetnici, 11. februara 2024. godine u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici odslužena je Sveta liturgija kojom je načalstvovao protojerej-stavrofor Dalibor Milaković. Sasluživali su protojereji: Miladin Knežević, Branko Vujačić, Nikola Pejović, kao i đakon Vedran Grmuša.
Nakon pročitanog začala iz Svetog jevanđelja sabranima se pastirskim i prazničnim slovom obratio načalstvujući protojerej-stavrofor Dalibor Milaković, koji je u uvodnom dijelu obraćanja približio tumačenje jevanđelske priče o vjeri žene Hananejke:
,,U ovoj jevanđelskoj priči čuli smo o čemi Hananejki kojoj ni ime nije zapisano, a koja je imala veliku muku. Naime, njeno dijete je mučio đavo, bilo je đavoimano i pristupila je Isusu vičući za Njim: Sine Davidov pomiluj me! Dakle ne govori Njegovo ime Isus Hristos, već mu se obraća sa najvećim strahom i trepetom. Gospod je oćutao, ignorisao je, a ona je i dalje vikala za Njim, toliko je neprijatno bilo da su apostoli prišli Gospodu i rekli: Molim te, reci joj da ide od nas jer mnogo viče i čini veliku sramotu. A Gospod joj reče: Nisam došao tebi, došao sam samo za one koji su izabrani, kao da On nije došao za sve. Dakle drugi put joj se obraća tako da je odbaci od sebe, da ode od Njega i treći put joj govori da nije dobro da ona jede od hrane koja je namijenjena djeci izabranoj, da se takva hrana baca psima koji žive nemoralnim i neznabožačkim životom otuđeni od Zakona. Dakle, do kraja je prekoreva za njen život i život njenih plemenika”, pojasnio je otac.
U nastavku prota Dalibor je naglasio da je Gospod zapravo vidio da žena Hananejka posjeduje veliko smirenje i veliku vjeru i da se to u ovom slučaju projavilo i ostalo za svjedočanstvo do kraja svijeta:
,,Zamislite samo kako bi svako od nas, da dođe kod lekara da se pregleda i očekujemo od doktora da nam prepiše lijek, a doktor umesto toga još počne da nas vređa, svako bi po svojoj sujeti izašao iz ordinacije, otišao odatle. Ali ona se unizila do krajnjih svojih granica i rekla: Da Gospode, i te mrve koje padaju i koje su beznačajne za gospodara koji jede za trpezom, mi psi se od njih hranimo. Priznala je da neznabožac i da njen narod nije vjerovao u spasenje koje će doći i pokazuje svima nama primjer krajnjeg i istinskog smirenja. Jer zaista, samo ko do kraja pretrpi, taj će se spasiti.
,A velika je muka na njoj bila, znaju roditelji odlično da je najteže kada njihova djeca imaju neki problem, neku nemoć ili bolest. Ne daj Bože, braćo i sestre, da naša djeca još budu opsjednuta demonom kao što je bilo njeno dijete. Najčešće djeca budu opsjednuta demonom zato što njihovi roditelji ne žive životom kakav nam je Gospod dao da živimo u skladu sa Zakonom Božijim i djeca koja su najmanje grešna i najblagoslovenija, pate zbog grijeha svojih roditelja.”
U drugom dijelu svog obraćanja prota Dalibor je akcentovao da nakon što je Gospod provjerio njenu vjeru i njeno smirenje učinio veliko znamenje i čudo i učinio po velikoj vjeri ove žene i po velikoj i neizđjernoj ljubavi svojoj:
,,U primjeru ove žene vidimo koliko je bila uporna, koliko je čak dosađivala, ali, Gospod želi to od nas, želi da smo uporni i da mu dosađujemo. Ništa ona nije marila što je Gospod rekao i što je tri puta odbacio od sebe, ponizio, pokazao njen grešan život, sve je to prihvatila sa dubokim smirenjem odbacivši svoju sujetu i gle preokreta! Gospod joj govori: Velika je vjera tvoja!”
On je zatim akcentovao da je dar vjere uz dar slobode najveći dar kojim nas je Bog darivao:
,,Vjera je ta koja sve pobjeđuje, to je dar koji je uz dar slobode najveće čime nas je Bog darivao – da slobodno vjerujemo u Hrista vaskrsloga. Ova jevanđelska priča nam i poručuje, takođe, da pored toga što se molimo za sebe, veoma je važno da se molimo i za druge. Kao što se molimo za nas, tako se molimo i za one druge koji su živi i koji su se upokojili, jer svi mi jednog dana kada Gospod drugi put dođe, svi ćemo se sa Gospodom i svima našima najbližima ponovo sresti. Ali ovdje za života na zemlji, budimo kao ova Hananejka žena, čvrsti u svojoj namjeri, vjeri i ljubavi, da do kraja pretrpimo iskušenja koja su po Božijem promislu, nama na korist, a nagradu ćemo dobiti samo ako do kraja pretrpimo, što će nam biti na spasenje”, poručio je naposlijetku protojerej-stavrofor Dalibor Milaković.
Boris Musić
