Liturgijska besjeda Savinskog igumana Makarija na Božićne poklade, Dvadeset četvrtu nedjelju po Pedesetnici, praznik Svetog Grigorija Palame i Svetog apostola Filipa, u nedjelju 27. novembra 2022. godine kojom je poučio vjernike sabrane na Svetoj liturgiji u manastiru Savina u Herceg Novom.
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha.
Gospod će dati narodu Svome snagu i blagosloviće narod Svoj mirom-uzvikuje psalmopojac David u svojim Psalmima prorokujući i blagovijesteći riječi Duha Svetoga da Gospod daje snagu onima koji mu služe. Ta snaga i sila Gospodnja projavljuje se kroz mir koji nije od ovoga svijeta, mir koji ovaj svijet ne razumije i odbacuje. Samo oni koji su izabrani od Boga primaju ovaj mir. Sve čovječanstvo i sav svijet kroz sve vijekove stvoreni imaju priliku da prime ovaj mir od Gospoda i da kroz njega, sjedinjujući se sa Gospodom, naslijede vječni život. Tako se dobija snaga i nasleđuje mir. Tako nam to Gospod daje.
Danas čitamo u Svetom Jevanđelju o čovjeku koji prilazi Hristu jer mu je kćerka na samrti. I moli ga da dođe u njegovu kuću da je iscijeli. Vidite da Hristu dolaze i prilaze uglavnom ljudi sa nekim nevoljama, tražeći pomoć od Njega, objašnjavajući mu svoje nemoći. A Hristos nikome ne odriče Svoju pomoć. On je neštedimice daje zato što je On živi Bog. A ljudi u svom malovjerju ne vjeruju da Hristos to može. Pa kažu, dok je išao, ka kući Jairovoj: Ne vrijedi da ideš, umrla je. Međutim, šta se još događa usput…Hristu prilazi jedna žena koja je bolovala mnogo godina i nisu je mogli izliječiti mnogi doktori ovoga svijeta, ni vračari niti bilo ko sa ovoga svijeta. Petnaest godina je bila bolesna. Kada se približila Hristu i dotakla se skuta Njegovih osjetila je da je ozdravila. A Hristos pita: Ko je to što me se dotače? Zašto On to pita? Ne zato što ne zna ko Ga se dotakao već zato što On hoće ženu, kako se kaže u Jevanđelju, koja je u tom trenutku drhtala od straha, da ohrabri. I ona kaže šta joj se dogodilo. Od sve te muke ona je bila na ivici očajanja, smrt joj je kucala na vratima, a evo sad tu ispred nje stoji Pobjedilac smrti. I ona u strahu govori: To sam ja. Ja sam se dotakla. A Hristos kaže: Osjetih kako sila izađe iz mene.
To je ta sila kojom će Gospod, kako kaže, blagosloviti narod svoj. Daće mu silu i blagosloviće ga mirom. Dakle, On hoće da umiri ovaj svoje, ljude da shvate da je On živi Bog i da je u Njemu naše spasenje. Ne smo da nas oslobodi od grijeha nego da nas oslobodi i od smrti.
I odmah zatim, odlazeći u Jairovu kuću vaskrsavanjegovu kćerku koja je bila umrla za ovaj svijet. Po mjerilima ovoga svijeta ona je bila mrtva ali je Hristos opet pokazao: Ne plašite se, ne bojte se. Ja sam i smrt pobijedio. Ja sam Pobjeditelj smrti i vidjećete da ja mogu i iz mrtvih da vas podignem. I sve to radi vas. Radi ljubavi. Radi ljubavi koja je Sam Gospod Isus Hristos.
To je Gospod radio i radi i do dana današnjeg, dokazujući i stalno pokazujući da je On istiniti Bog i da će svaki onaj koji se trudi da Mu se približi zadobiti mir i dobiti vječno Carstvo nebesko. Ali se to ne postiže bez truda.
Mi se nalazimo na pragu velikog Božićnog posta. Četrdeset dana se spremamo da proslavimo rođenje Bogomladenca Hrista, da shvatimo tajnu i radujemo se našem spasenju i našem rađanju jer da se Hristos nije rodio, ovaplotio i došao na zemlju, ne bi ni mi mogli da se spasimo. Pripremajući se za tajnu Hristovog rođenja mi razmišljamo i o tajni ličnog spasenja, kako i na koji način da se približimo Hristu, kako da mu priđemo kao ova krvotočiva žena. Kako da Mu priđemo kad drhtimo, plašimo se od svoje nedostojnosti, svojih grijehova. Ali Hristos naše grijehe uzima na Sebe. On je uzeo na sebe sve grijehe ovoga svijeta i On zaista može da nas spase. Mi to možemo da vidimo u Crkvi na mnogo načina. Gospod nam je dao post, koji evo počinje, dao nam je molitvu, ispovijest i Sveto pričešće, Sveto pokajanje koje je priprema za Sveto pričešće. Pokajanje i pokajničko raspoloženje jeste osnovni osjećaj koji Hrišćanin treba da ima. Pokajanje nije put u očaj.
Pokajanje je put u radost. Onaj koji se istinski kaje i hoće da se mijenja, dobijajući blagodat Božiju kroz istinsko pokajanje, on se raduje, nije natmuren i mračan u očajanju nego se u njega useljava Hristos. Hristos ulazi u nas. Gospod se useljava u naše srce kada se istinski kajemo jer se onda istinski i mijenjamo, preobražavajući se jer blagodat Božija ulazi u nas i ona nas preobražava i mi počinjemo da svijetlimo kao Hristos. Ta svjetlost Hristovog vaskrsenja počinje da gori u nama. Dobili smo je na Svetom krštenju ali smo je izgubili svojom nepažnjom, sakrila se. Nismo je uzgubili zauvijek jer je ono što Bog daje neizbrisivo i vječno samo smo je svojom nepažnjom gurnuli u mrak ali ona može uvijek da se razgori kada se kajemo i kada zaista ištemo Gospoda svim svojim srcem i svim svojim bićem. To je istinsko Hrišćanstvo i to je istinsko Pravoslavlje. Radost pokajanja. Idemo ka Gospodu, plačemo ali idemo ne stajući na putu jer znamo da je Gospod naš istinski Bog koji nam na tom putu daje i silu, i mir i kroz to nasleđujemo vječni život, vječno Carstvo Oca Sina i Svetoga Duha.
Amin.
