Njegovo Preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki i administrator Mitropolije crnogorsko-primorske G. Joanikije služio je u prvu nedjelju po Vaskrsenju Hristovom, Tominu nedjelju, 9. maja 2021. Svetu Arhijerejsku Liturgiju u manastiru Đurđevi Stupovi.
Obrativši se riječju arhipastirske besjede, Preosvećeni Episkop je kazao da je Vaskrsenje Hristovo obavijeno velom tajne, te da ne čudno što je tajanstveno, jer je ono božansko.
Niko od ljudi, dodao je Vladika, nije vidio kad je vaskrsao Hristos. To se dogodilo van ljudskih pogleda, a većeg svjedočanstva o Vaskrsenju Hristovom, po riječima Episkopa Joanikija, nema od Njegovog praznog groba, pogrebnih povoja koji su ostali u grobu, od anđelskih svjedočanstava, žena mironosica, a posebno od apostola.
„Oni su se bili razbježali od Njegovog Krsta, gledajući Njegovo poniženje, stradanje i umiranje na krstu, pa nijesu mogli da izdrže, nego je ušao strah u njihove kosti. Na vijest o Vaskrsenju svi su potrčali ka grobu Hristovom. Interesantan je detalj kako Petar i Jovan trče ka grobu; Jovan trči naprijed, Petar za njim, Jovan se nadvi nad prazan grob, vidje prazan grob i povoje pogrebne, a Petar siđe u grob. Nije baš jednostavno sići u grob, za njim siđe i Jovan. On je taj koji to piše i kaže: I vidje, i vjerova“, ukazao je Vladika, naglasivši:
„Sigurno je tada blagodat Presvetog Duha njega prosvetila, ojačala njegovu vjeru i to je bio dovoljan dokaz o Vakrsenju Hristovom, o Njegovoj pobjedi nad smrću, iako, još, nije vidio vaskrslog Hrista“.
Ništa manje nije tajanstveno, smatra Njegovo Preosveštenstvo, kada se Hristos javlja Svetoj Mariji Magdalini, pitajući je zašto plače. Tek kad je rekla zašto je došla na grob, On je oslovi po imenu, ona Ga prepozna i oslovi ga sa Učitelju.
„I poslije, pošto su apostoli vidjeli Hrista, u pojedinim momentima kada se On javljao nijesu Ga prepoznavali u prvi mah. Postoji ona čudesna priča kako Petar i Toma, koji je već vidio Hrista, bio je prethodno u velikom raspeću duše i uma; svi ostali vidjeli Hrista, a on nije vidio, pa govori: Neću vjerovati, to je i tema današnjeg Jevanđelja, dokle Ga ne vidim i ne opipam. Kasnije, kad se sve to završilo, Toma vidio i povjerovao, opet, za nekoliko dana, apostoli na jezeru love ribu, ništa ne ulove cijelu noć, a ujutru vide čovjeka na obali i On im kaže: Bacite mreže opet. I tada uloviše veliki broj riba, a Sveti Jovan Bogoslov, kome su se oči već bile otvorile, šapće Petru: Ovo je Gospod“, basjedio je Prosvećeni Episkop Joanikije.
Kasnije je Gospod, naveo je Vladika, jeo i pio sa njima, a niko Ga nije pitao, jer se svi bojahu. Gospod je jeo i pio poslije Vaskrsenja da pokaže da je sa tijelom vaskrsao, da nije priviđenje.
„A današnje Jevanđelje je naročito. Govori o Tomi koji je, po Božjem promislu, izostao sa zbora apostola gdje im se javio Gospod. Oni svi pričaju da su vidjeli Hrista vaskrslog, a Tomi to nije dovoljno: Dokle Ga ja ne vidim očima mojim i dok Ga ruke moje ne opipaju, dokle ne metnem prste svoje u probodena rebra Njegova, neću vjerovati. Gospod se javlja sledeći put, kada su svi bili zajedno, i obraća se posebno Tomi i govori mu: Pruži ruku svoju, i prste svoje i dotakni rebra moja, i ne budi nevjeran, nego vjeran“.
„Toma pruži ruku i dotače tijelo Gospodnje i, ispunjen blagodaću Svetog Duha, silom Božje istine, i Božje svjetlosti, koja ga je u tom momentu prosvijetlila, uzviknu, uzvišeno, veličanstveno ispovjedanje: Gospod moj i Bog moj. Hristos mu odgovara: Sad si vidio i vjeruješ, blaženi oni koji ne vidješe, a vjerovaše. To znači da ovaj naš tjelesni vid nije ni po čemu dovoljan kada se govori o vjeri“, rekao je Episkop budimljansko-nikšićki, poručivši da je vjera duhovni vid, vid koji vidi tajne Božje, tajne spasenja koje je Gospod ustrojio.
Nemjerljiv je broj onih koji su, istakao je Vladika, vidjeli svojim duhovnim očima i povjerovali, iako Gospoda nijesu vidjeli tjelesnim očima.
„Vidjeli su Ga očima svoje vjere, jer je Gospod uvijek prisutan u svojoj Crkvi i u svom narodu. On je glava svoje Crkve, koja je bogočovječanski organizam. Tako je Gospod ustrojavao Crkvu svojim Krstom, svojom žrtvom i pobjedom nad smrću“, poručio je Vladika, zaključujući na kraju besjede:
„Neka bude na zdravlje i na spasenje ovaj veliki dan Tomine nedjelje, nove Pashe, nove pobjede, jer je i Toma, dobivši pravu, istinitu vjeru vaskrsao, jer je nevjerje slika smrti, ada i nastanka života, a vjera je slika vaskrsenja, radosti, novog života u Hristu Isusu Gospodu našem. Tako je i Toma vaskrsao iz nevjerja u vjeru i na veličanstven način proslavio Gospoda, uzviknuvši: Gospod moj, i Bog moj“.
Izvor: Eparhija budimljansko-nikšićka
