U četvrtak 5. juna 2025. godine sveta Liturgija je služena u crkvi Vaznesenja Gospodnjeg u selu Bijela Crkva kod Rožaja, čime je proslavljena slava ovog hrama, u narodu poznata kao mali Spasovdan.
Liturgijom je načalstvovao arhimandrit Andrej, iguman manastira Crna Reka, a sasluživali su mu: arhimandrit Danilo, iguman manastira Đurđevi Stupovi, jerej Vlajko Gođevac, paroh tutinski i protojerej Slobodan Radojević, paroh rožajski.
Besjedu, nakon odslužene Liturgije, proiznio je arhimandrit Andrej, čestitajući praznik i slavu sabranima sa kojima i ocu Slobodanu, nadležnom parohu.
„Srećan praznik svima, ocu Slobodanu, i svima vama koji ste se potrudili da dođete u ovu predivnu crkvu da proslavimo današnji dan, kad ova crkva slavi takozvani mali Spasovdan.
Sva rubna područja, koja su slavila velike praznike, uzimala su posle tzv. male praznike, jer veliki Spasovdan je onaj dan kad to crkve u velikim centrima slave. Na Kosovu i Metohiji, recimo, samo Dečani slave Spasovdan i Patrijaršija slavi Spasovdan, a Spasovdan je dan Gospoda i Boga i Spasa našeg Isusa Hrista, dan koji se još naziva, i crkve koje su posvećene Sapsovdanu se nazivaju, crkve posvećene Pantokratoru. Pantokrator je jedan od atributa Gospoda našeg Isusa Hrista i on se prevodi na srpski kao Svedržitelj. Ova riječ ne postoji u zapadnim jezicima, ne postoji u latinskom. Latini su, budući da im je jezik siromašniji od grčkog, ovu riječ pantokrator, koja znači svedržitelj preveli sa svemoćni i to je jedna nijansa ove riječi, ali ona implicira da je svemoćan onaj koji može da radi šta hoće, da je zato što može da radi šta hoće zato svemoćan“.
„A naš Gospod je drugačiji, Njegova svemoć je, upravo, u tome što On sve drži u postojanju, dakle Svedržitelj, sve nas drži u postojanju i sve će učiniti da nas održi u postojanju, u postojanju ovdje na zemlji, ali po preimućstvu On želi da nas održi u postojanju i u životu vječnom, u Carstvu Njegovom u koje tek treba da uđemo. Zato je jako važno da proslavljamo našeg Gospoda Pantokratora, Gospoda Svedržitelja, zato što nas On, zaista, drži u postojanju kao što je On sam rekao: Bez mene ne možete činiti ništa. Ja sam čokot, a vi loza. Ukoliko nema čokota Gospoda našeg Isusa Hrista naš narod, srpski narod pravoslavni ne može raste, ne može kao loza da puzi po zemlji. On može samo penjući se, rastući uz čokot da stremi ka nebu. Tamo gdje je ovaj čokot bio iščupan, tamo je loza našeg naroda u tom puzanju po zemlji gotovo utrnula. Ono što je važno, čega treba uvijek da se sjetimo, posebno na ovim prostorima, gdje svijeća molitve Hristu već treperi gotovo da se ugasi, jeste da je On moćan činiti sve, da, kako kaže apostol Pavle: Sve mogu u Hristu Koji mi moć daje“.
„To možemo da kažemo i treba da kažemo i svi mi. Da se okrenemo Njemu kao jedinom čokotu uz koji može loza naše duše, naših života da uzrasta, da se penje ka Nebu. Kada svako od nas prepozna Njega kao čokot i krene da raste tada će i oni oko njega to da vide, svi ćemo kao narod i kao stado Božje da uzrastamo, da se penjemo ka nebu kako su to nekada činili naši preci. Ukoliko, međutim, što je često bio slučaj, u poslednjim decenijama, sada možda malo manje, zaboravimo ko nas drži u postojanju, ko je sama potka našeg postojanja, onda sve što radimo nema blagoslova, propada, gubi se i gasi. Srpski narod ne može da postoji bez Hrista, mi smo narod čiji nastanak i samo postojanje je vezano za Svetu Goru, za svete Nemanjiće, Svetog Simeona, Svetog Savu. Taj svetogorski etos je utisnut u dušu našeg naroda i s toga oni koji se Njega odreknu, oni se vrlo brzo odreknu i onoga što je srpsko ime i postanu nešto drugo“.
„Nije slučajno što na Svetoj Gori raste loza Simeona Nemanje. Ko je bio u Hilandaru mogao je da vidi, ona raste iz crkve, donosi plod već 800 godina. Grožđe sa ove loze se ne jede, već monasi prikupe to grožđe, osuše ga i onda se to grožđe sa sjemenjem deli kao blagoslov kako bi bezdjetni bračni parovi mogli da imaju djecu. Mnogi su na ovaj način dobili djecu, a to nam pokazuje da o budućnosti našeg roda brinu svetitelji koji su ovaj naš rod osnovali. Oni sa nebesa posmatraju šta mi ovdje činimo. To važi kako za one koje znamo kao velike svetitelje u našem rodu, tako i za naše pretke, a i za naše potomke. Nemojte misliti da su naši preci pasivni, nemojte misliti da su oni na nebesima, a jesu, jer naša groblja su sveta groblja, to su hrišćanska groblja, da oni tamo ne vape pred Hristom za naš narod i za naše spasenje, ali, potrebno je da se mi malo pomjerimo, imajući svu ovu pomoć, imajući ruku koja nam je pružena od samog Gospoda, do svetitelja, naših predaka. Potrebno je da tu ruku prihvatimo i da se za nju uhvatimo. Samo tako ćemo moći da uživamo u toj blagodati i samo tako ćemo da se povratimo onome što je naše pretke održalo toliko vjekova na ovim prostorima“.
„Neka bi nas Gospod naš Svedržitelj održao, neka bi nas umnožio, neka bi nas uveo u život vječni gdje ćemo, ako Bog da, sa svima svetima, sa našim precima kroz sve vjekove, kroz svu vječnost da se radujemo Njemu kao što se radujemo na današnji dan Spasovdan, dan Pantokratora“, poručio je arhimandrit Andrej.
Liturgiju je pojanjem pratio hor monahinja iz manastira Brnjak sa Kosova i Metohije.
Zajedničarenje je nastavljeno uz trpezu ljubavi, a domaćin slave je bio Nedeljko Bulatović.
Izvor: Eparhija budimljansko-nikšićka
