- 13. novembra 1813. je rođen Petar II Petrović, Lovćenski tajnovidac, jedan od najvećih srpskih pjesnika, vladar Crne Gore i vladika…
Bože dragi, koji sve upravljaš,
koji sjediš na prestol nebesni
te mogućnim zažižeš pogledom
sva svijetla kola u prostoru;
ti, koji si razvija prašinu
ispod tvoga trona svijetloga
i nazva je tvojim mirovima,
te si prašak svaki oživio,
nasija ga umnijem sjemenom;
ti, te knjigu držiš mirobitnu,
u koju su sudbe upisate
mirovima i umnim tvarima,
koji se se milosno sklonio
djejatelne oživit členove
malom mravu ka gordome lafu, –
provedri mi više Gore Crne,
uklon’ od nje munje i gromove
i smućeni oblak gradonosni!
Da, nijesu ni krivi toliko;
premami ih nevjera na vjeru
ulovi ih u mrežu đavolju.
Što je čovjek? Ka slabo živinče!
Med za usta i hladna prionja,
a kamoli mlada i vatrena!
Slatka mama, no bi na udicu:
Pij šerbeta iz čaše svečeve,
al’ sjekiru čekaj među uši!
Strah životu kalja obraz često;
slabostima smo zemlji privezani,
ništava je, nego tvrda veza.
Ali tice te su najslabije
lovi svjetlost lisičijeh očih,
nego orla krijući gledaju.
Za vrsnijem bratom ali sinom
pusti glasi milost utrostruče;
nađeno je draže negubljena;
iza tuče vedrije je nebo,
iza tuge bistrija je duša,
iza plača veselije poješ.
Oh, da mi je očima viđeti
Crna Gora izgub da namiri!
Tad bi mi se upravo činilo
da mi sv’jetli kruna Lazareva,
e sletio Miloš među Srbe;
duša bi mi tada mirna bila
kako mirno jutro u proljeće
kad vjetrovi i mutni oblaci
drijemaju u morskoj tavnici.
- 13. novembra 1880. godine ambasadori evropskih država predali su Porti ultimatum da se Ulcinj s cijelom okolinom do rijeke Bojane mirno i bez otpora mora predati Crnoj Gori.
Na Berlinskom kongresu nove granice Crne Gore krojila je Austro-Ugarska. Najviše je oštećena u Primorju: ostavljen joj je samo Bar sa nešto obale, i to sa donekle ograničenim suverenitetom; Spič je jednostavno prisvojila Austro-Ugarska. Ulcinj sa obalom i teritorijom do Bojane imao se vratiti Turskoj, da bi za to Crna Gora dobila Podgoricu. Za napuštanje dijela Hercegovine, Crna Gora je u naknadu dobila Plav i Gusinje, Austro-Ugarska je odbacila Crnu Goru od krajeva gdje živi srpsko stanovništvo, a na istok je uputila upravo toliko koliko je bilo potrebno da se izrodi direktni sukob između Crnogoraca i Albanaca.
Kada je trebalo sprovesti odluku Berlinskog ugovora o crnogorsko-turskim granicama, naišlo se na ogromne prepreke.
Albanski muslimani i katolici, mada njihovi subjektivni motivi nijesu bili sasvim isti, udružili su se pod zajedničkim rukovodstvom Skadarskog komiteta Lige i pružili odlučan otpor Crnoj Gori. Turska vlast je stajala iza njih, ukazujući im svaku pomoć.
Kriza oko Plava i Gusinja pretvorila se u vojnu konfrontaciju Crnogoraca i Albanaca. Crnogorci su u oktobru te godine bili u mogućnosti da lako zauzmu Plav i Gusinje. Neodobravanje sila, međutim, nije davalo legitimnog osnova takvom rješenju. Crna Gora je zato odustala od vojne akcije. Misija mušira Muhtar-paše sa petnaest bataljona nizama tobože u cilju da preda Plav i Gusinje – za pravu svrhu imala je moralnu i materijalnu potporu Albancima. Turski magacini oružja, municije i namirnica stavljeni su na raspolaganje vojsci Albanske lige.
Ali-paša gusinjski imajući tursku podršku, nije htio mirnim putem predati Plav i Gusinje knjazu Nikoli. Ni knjaževa diplomatska aktivnost nije urodila plodom. Crnogorska vojska je pod zapovjednjišvom kučkog vojvode Marka Miljanova s brdskim plemenima Vasojevića, Kuča i Bratonožića te borcima iz Velike, Šekulara i Mašnice, počela pripreme da vojno oslobodi Plav i Gusinje. Bitki na Novšiću je prethodilo tursko obećanje Knjazu Nikoli da će Turci mirno predati Plav i Gusinje, zbog čega je Knjaz raspustio polovinu crnogorske vojske, a ostala polovina je zauzela odbrambene pozicije. U borbama na Novšiću brojčano nadmoćnija Ali-pašina vojska potpomognuta turskom vojskom i Albancima iz Peći, Rugove i Albanije, vojno je porazila crnogorsku vojsku.
Kao rezultat ovih događaja Plav i Gusinje su ostali van granica Crne Gore. Crna Gora će osloboditi ove oblasti u Prvom balkanskom ratu 1912. godine.
Vlade evropskih sila upućivale su kolektivne note Porti da se odreknu Ulcinja. Turci su se i dalje služili taktikom odugovlačenja i izigravanja. Ništa nije vrijeđelo bez materijalnog pritiska. Sile su zato uputile jednu združenu pomorsku eskadru u vode Jadrana. Prinuđeni na popuštanje, a strahujući da je to nezgodan presedan za druge akcije sila, Turci su uzalud pokušavali da izmole odlazak savezničkih ratnih lađa iz Jadrana. Kad su se napokon morali riješiti, Turci su Crnogorcima bez većih teškoća predali Ulcinj sa pripadajućom teritorijom krajem novembra 1880. godine.
Poslije toga ratne lađe evropskih sila razišle su se iz Jadranskog mora.
