Knjaz Danilo

Ljetopis, 14. februar

Ime: Ljetopis 14.02.2019 knjaz danilo u parizu i ubistvo kapetana j; Opis: Ljetopis, 14. februar Tip: audio/mpeg
  • Na današnji dan, 14. februara 1857. godine knjaz Danilo je posjetio Pariz u namjeri da kod komisije velikih sila još jednom, nakon neuspjeha na Pariskom kongresu, otvori “crnogorsko pitanje”. Tom prilikom je posjetio i Napoleona III, od koga je očekivao pomoć.

Knjaz DaniloKnjaz Danilo je u Parizu tek shvatio koliko je crnogorsko pitanje, a posebno priznavanje nezavisnosti Crne Gore u uslovima poslije zaključivanja mira u Parizu, postalo teško za evropsku diplomatiju. Pregovori vođeni u Parizu učvrstili su knjaza Danila u uvjerenju da se ne može izvojevati priznavanje Crne Gore diplomatskim putem. Bez obzira na to što praktično u francuskoj prijestonici nije dobio ništa opipljivo u svojoj diplomatskoj akciji, knjaz je došao do saznanja da dalje ne treba “čekati”. Knjaz se držao u Parizu veoma dostojanstveno. Odbio je da francuskom vladaru bude predstavljen posredstvom turskog ambasadora. Zato ga je Napoleon III prilikom audijencije tretirao kao “privatnog otmenog gosta”. Vladar jednog naroda o čijim su se ratničkim odlikama širile legende izazivao je pažnju građana Pariza, pogotovo što se predstavio i kao ličnost sposobna da vodi prefinjene diplomatske pregovore o najsloženijim problemima evropskog Istoka. Crnogorsko pitanje postajalo sve više prvorazredan diplomatski spor. Njegovo se rješenje teško naziralo. Knjaz Danilo je to u punoj mjeri osjetio prilikom boravka u Parizu. Iako njegova misija nije okončana nikakvim značajnim rezultatom za Crnu Goru, knjaz je zadovoljan napustio francusku prijestonicu.

Put za otadžbinu vodio ga je preko Beča. U prolazu kroz austrijsku teritoriju, svuda su mu ukazivane počasti kao vladaru. Ipak, po dolasku u Beč nije ga primio austrijski imperator. Pretpostavlja se da su austrijske vlasti znale da će knjaz odbiti da kod Franja Josifa bude predstavljen od strane turskog ambasadora, pa takav prijem nije ni bio planiran. Krajem aprila knjaz je napustio austrijsku prijestonicu i početkom maja stigao u Zadar. Tu ga je dalmatinski namjesnik dočekao sa svim počastima. Po odlasku iz Zadra stigao je u Kotor, gdje su mu austrijske vlasti takođe priredile svečan doček. Na dočeku je bilo prisutno oko 500 Crnogoraca. Pošto po austrijskim propisima tolika masa naoružanih ljudi nije mogla biti propuštena u grad, umalo nije došlo do ozbiljnih nereda. Tek na intervenciju građanskih vlasti dozvoljeno je četrdesetorici Crnogoraca da mogu učestvovati neposredno na svečanosti dočeka. Odmah po dolasku na Cetinje sazvao je sjednicu Senata. Na njoj je podnio detaljan izvještaj o boravku u Francuskoj i preduzetim diplomatskim radnjama. Svi senatori su u potpunosti odobrili knjažev izvještaj.

 

  • Na današnji dan, 14. februara 1779. godine engleski morepolovac i istraživač Džejms Kuk ubijen je na Havajima u iznenadnom okršaju s ostrvljanima. Njegova putovanja i otkrića značajno su doprinijela širenju britanskog kolonijalnog carstva. Džejms Kuk je bio dječak sa sela, rođen u Jorkširu, u Engleskoj.

Dzejms KukIako je njegovo djetinjstvo nedovoljno razjašnjeno, očito je izvjesno obrazovanje dobio u seoskoj školi Ajton koja još i danas stoji tamo. Studirao je matematiku a onda se prijavio u mornaricu. Iako je oprobao nešto aktivne mornaričke službe, postao je poznat po svojim mapama i kartama Njufaundlenda, Nove Škotske i Labradora. Britanska mornarica i naučni krugovi hitno su tražili usluge nekog pomorskog stručnjaka koji bi vodio jednu ekspediciju na Pacifik. Džejms Kuk bio je izabran za ovu izazovnu ulogu. Uputstva koja je Kuk dobio za svoje prvo putovanje bila su radi „otkrivanja zemalja do sad neznanih i sticanja spoznanja o udaljenim krajevima koji, iako otkriveni ranije, još uvek nijesu dovoljno istraženi“. Njegovi nalozi dalje su navodili da „razlog postoji da se umisli kako se kakav kontinent ili zemlja velike obimnosti, može iznaći na jugu“ i da on treba da „stremi ka jugu zbog otkrivanja tog kontinenta“. Ipak, prvi zadatak bio je da posmatra prolazak Venere ispred Sunca u nadi da će se precizno odrediti udaljenost između Zemlje i Sunca. To je trebalo da obavi na Tahitiju.

Dužina prvog putovanja bila je 43 dana kraća od tri godine. Tokom svog prvog putovanja on je izveo svoje slavno iskrcavanje u Botaničkom zalivu, samo nekoliko milja južno od predivne Sidnejske luke, koja je tek kasnije otkrivena. Takođe je završio oplovljavanje Novog Zelanda i bio je prvi Evropljanin koji je u mape unio istočnu obalu Australije. Naravno, nije otkrio zamišljeni veliki južni kontinent.

U svojoj drugoj ekspediciji, Kuk je uzeo dvije lađe „Odlučnost“ i „Avanturu“ za putovanje koje se pokazalo kao još jedno uspješno oplovljavanje, ovog puta Antarktika. Mjeseci smrzavajućih temperatura i ujedajući vjetrovi pomogli su da se uvjeri da tamo ne postoji nikakav neuhvatljivi južni kontinent. Njegova iscrpljena posada se radovala da prekine kontakt s ledenim morima i vrati se na Tahiti. Kukovo drugo putovanje bilo je apsolutan uspjeh i ušlo je u anale istorije. Ovo putovanje učvrstilo ga je kao jednog od najvećih navigatora svih vremena.“

Ekspedicija broj tri bila je izviđanje pacifičke obale Kanade i predstavlja potragu za navodnim sjevernim prolazom koji preko Arktičkog okeana povezuje Pacifik i Atlantik. Ono se pokazalo kao poslednje putovanje kapetana Kuka. Isplovio je iz Engleske 1776. godine, na ponovo opremljenoj „Odlučnosti“ uzevši takođe i brod „Otkriće“. 1778. godine naišao je na Havajska ostrva, gdje su on i njegovi ljudi gostoljubivo primljeni. Na tim prelijepim ostrvima obnovili su zalihe, proveli sjeverno ljeto te godine u uzaludnom pokušaju da pronađu prolaz do Atlantika. Zatim su se vratili na Havaje da prezime. Istoričari su neodređeni u vezi s tim što je izazvalo promjenu u Kukovom ponašanju u ovom trenutku. Postoje znaci pitanja u pogledu njegovog ophođenja prema Havajcima po njegovom povratku. Neki sugerišu da je sada počeo surovo da ih iskorišćava. Drugi postavljaju pitanje da li je prekršio njihove cikluse obožavanja. Šta god da je prava istina o toj stvari, on je ovdje dočekao svoju smrt 14. februara 1779. godine. Prilikom povratka u Kealakekua zaliv, istraživače je pozdravilo 10 000 Havajaca. Ostrvljani su slavili praznik svom bogu Lonou, bogu zemlje. Izgleda da je Kuk slavljen kao bog Lono, i njemu i njegovim ljudima ponovo je pokazana izuzetna ljubaznost i gostoljubivost. Tri nedjelje kasnije, digli su sidro i isplovili. Ali poslije samo 4 dana, naletjeli su na jak uragan, i „Odlučnost“ je izgubila jedan jarbol. Kuk se vratio na Havaje. Na Kukovo iznenađenje, ovog puta doček je bio neprijateljski. Neki vjeruju da su Havajci sada razumnije porazmislili o stvarima i zaključili da su ih Kuk i njegovi ljudi iskoristili. Drugi sugerišu da se Kukov povratak nije slagao s tim da je on „bog“. Šta god da je bio razlog, Kukovi zbunjeni ljudi su, na nesreću, reagovali nasilno. To je vodilo do krađe jednog čamca s „Otkrića“. Kuk je pokušao da ponovo povrati taj čamac time što je pokušao da uzme poglavicu, kao taoca. Uslijedila je bitka, i Kuk je uboden a zatim pretučen na smrt na plaži.