- Na današnji dan, 16. maja 1867. godine knjaz Nikola je zahvalio srbijanskom knezu Mihailu za pomoć u oružju koje je dobio za predstojeće borbe sa Turcima. Iz Srbije je tom prilikom pristiglo pet hiljada pušaka.
Godine 1866. srbijanski knez Mihailo Obrenović i crnogorski knjaz Nikola zaključili su ugovor o zajedničkoj borbi za oslobođenje od Turaka i ujedinjenje srpskih zemalja. Knjaz Nikola se obavezao da će se u slučaju ujedinjenja dvije države odreći prijestola u korist kneza Mihaila Obrenovića. Već zrelija faza srbijansko-crnogorskog diplomatskog približavanja, u čijem su središtu vojvoda Mirko i knjaz Nikola sa crnogorske strane, odnosno knez Mihailo u ime Srbije, vrhunac će dostići potpisivanjem tajnog ugovora, koji je trebalo da bude prethodnica predviđenom ujedinjenju dvije države. Najviši izraz dobrog stanja srbijansko-crnogorskih odnosa bilo je potpisivanje dugo pripremanog Ugovora o saradnji Srbije i Crne Gore, koji se može smatrati jednim od najznačajnijih dokumenata iz istorije srpskog naroda u drugoj polovini XIX vijeka. Knjaz Nikola je u ljeto 1866. godine poslao u Beograd svog najbližeg saradnika i ličnog sekretara, arhimandrita Nićifora Dučića, istaknutog srpskog patriotu i učesnika u Hercegovackom ustanku 1861-62. godine. Cilj njegove misije bio je da nagovori kneza Mihaila da ponovo kumuje, drugoj kćerki crnogorskog knjaza. Mihailo se rado odazvao pozivu. Pošto je bio spriječen da lično prisustvuje krštenju, poslao je svog izaslanika Miloja Lešjanina, načelnika odjeljenja u srpskom ministarstvu inostranih poslova. Smatrajući da bi Lešjanin u toku boravka na Cetinju trebao da, osim krštenja, obavi i jedana delikatan politički zadatak, knez Mihailo ga je zadužio da pripremi nacrt ugovora o saradnji Srbije i Crne Gore i ponudi ga knjazu Nikoli na potpisivanje. Svrha ovoga dokumenta bila je da se Beograd i Cetinje obavežu da će se zajednički pripremati, u političkom i vojnom pogledu, za ispunjenje dva krupna cilja: istjerivanje Turaka sa srpskog etničkog prostora i ujedinjenje srpskog naroda. Ova dva cilja bila su decenijama u svijesti Srba, pa se politička elita u Beogradu i Cetinju osjećala obaveznom da ispuni narodne zahtjeve. Zato prilikom razgovora Miloja Lešjanina sa knjazom Nikolom i njegovim saradnicima nije bilo sporenja oko opštih načela i nacionalnih ciljeva, ali je ponovo pokrenuto dinastičko pitanje, obuhvaćeno ovim dokumentom. Otac knjaza Nikole i dalje je insistirao da knez Mihailo pristane da, ako ne bude imao poroda i naslednika, usvoji njegovog sina i omogući mu da na taj način dođe na srpski prijesto. Lešjanin je, prema instrukcijama dobijenim u Beogradu, odgovorio vojvodi Mirku „da će knez Mihailo preporučiti srpskom narodu da za njegovog naslednika izabere knjaza Nikolu u slučaju da ne bude imao direktnog naslednika, ali da se neće obavezati da narod primora da takvu sugestiju prihvati.“ Knjaz Nikola je pristao da se u ugovor unese i njegov pristanak da se odrekne crnogorskog prijestola u korist kneza Mihaila pod određenim uslovima. Poslije toga pristupilo se parafiranju ugovora. Parafirali su ga Miloje Lešjanin i vojvoda Petar Vukotić a zatim su ga potpisali knjaz Nikola na Cetinju i knez Mihailo u Beogradu septembra 1866. godine. Tekst ugovora glasi:
U ime svete i jednosušne Trojice Njegova Svjetlost Knjaz Srbije i Njegova Svjetlost Knjaz Crne Gore, imajući pred očima s jedne strane svoje svete dužnosti, a s druge strane žalosno stanje naroda srpskog u Turskoj, i oduševljeni jednakom patriotskom željom, da u iskrenom sporazumevanju rade na oslobođenju i ujedinjenju svoga naroda saglasili su se da u ovome tajnom ugovoru urede sva pitanja koja s tim u vezi stoje, i označe unaprijed krug svoje zajedničke radnje…
Član 1.
Njihove Svjetlosti Knjaz Srbije i Knjaz Crne Gore obvezuju se i zalažu jedan drugome riječ, da će u najvećoj saglasnosti i iskrenosti raditi, da se što prije spremi ustanak protivu Turske pak da se cio srpski narod u Turskoj oslobodi od turskog jarma i u jednu srpsku državu spoji.
Član 2.
Ako sa božijom pomoću bude krunisano ovo preduzeće sa podpunim uspjehom, to jest da se cio srpski narod u Turskoj oslobodi i ujedini u buduću veliku Srbiju, onda i pod tim uslovom Knjaz Crne Gore svečano obećava da će Crnu Goru pridružiti i ujediniti s tom velikom državom, priznavajući Knjaza Mihaila za vladaoca te cjelokupne srpske države.
Član 3.
Ako , Božijom pomoću, bude krunisano uspjehom preduzeće koje se pred očima ima i koje je izloženo u prvom članu, to knjaz Crne Gore obećava svečano da će i Crnu Goru pridružiti Srbiji i za vladara cjelokupne srbske države priznati kneza Mihaila.
Član 4.
U takvom slučaju, cijeneći visoko plemenita i patriotska požrtvovanja Njegove svjetlosti knjaza Crne Gore, Njegova svjetlost knez Srbije obećava najsvečanije u svoje i ime Srbije, da će Njegova svjetlost knjaz Crne Gore i njegova porodica, ne samo zadržati svoje knjaževsko dostojanstvo, nego da će i njegova osobita briga biti, da se vladajućem knjazu Crne Gore stvori u novoj srbskoj državi i moralno i materijalno sjajan položaj.
Član 5.
Naročito se osigurava sada vladajućem knjazu Crne Gore rang princa od vladajuće porodice i prvenstvo pred svima, posle vladaoca i njegovog zakonitog naslednika, ako bi takvog bilo. Pored toga osigurava se knjazu Crne Gore godišnja civilna lista od 20.000 dukata. Tako isto, vodiće se računa o materijalnom i moralnom položaju svih bliskih srodnika Njegove svjetlosti knjaza Crne Gore.
Član 6.
Ako bi se Crna Gora spojila sa Srbijom, to Njegova svjetlost knez Srbije obećava da će sve one starješine i činovnike, koji bi se u vrijeme spajanja kao starješine i činovnici u Crnoj Gori zatekli, smatrati kao i ostale starješine i činovnike srbske i što se plata i materijalnog položaja tiče u svemu jednako s njima postupati.
