Magelan

Ljetopis, 16. mart

Ime: Ljetopis 16.03.2019 (1521 smrt Magelana, 1998 Vatikan i nacisti); Opis: Ljetopis, 16. mart Tip: audio/mpeg
  • Na današnji dan, 16. marta 1521. godine portugalski moreplovac Fernando Magelan stigao je na Filipine, gdje je krajem aprila poginuo u sukobu s domorocima. Poslije tri godine plovidbe oko svijeta, u Španiju se 1522. godine od pet brodova njegove ekspedicije vratila samo «Viktorija» s 18 članova posade. Tim putovanjem prvi put je oplovljena Zemlja.

MagelanKopneni putevi do Dalekog istoka bili su gotovo neprohodni za Evropljane, ali ni pomorski nisu bili bezbjedni. Upravo zbog toga jedra evropskih brodova krenula su ka zapadu, tražeći alternativni put do Indije. Dvije najjače evropske pomorske trgovačke sile tog vremena bile su Španija i Portugalija. Nakon Kolumbovog slučajnog otkrića Amerike, Španija je počela da eksploatiše novootkrivenu zemlju. Kako bi prividno umanjio rivalitet dvije susjedne zemlje, tadašnji papa je cio poznati svijet podijelio na dvije trgovinske zone – Zapad je pripao Španiji, Istok Portugaliji. Stavljeni u nezavidnu poziciju, Portugalci su uspjeli da savladaju Arape u opsadi lučkog grada Malake, u Maleziji, centralnoj tački trgovine začinima. U portugalskim redovima kao član mornarice borio se i Fernando Magelan. Nakon uspješnog osvajanja grada, Portugalci su ostali sa pozamašnim ratnim plijenom, a Magelan je, između ostalog, kao ratnog zarobljenika prisvojio i jednog domoroca, kojeg je poveo nazad u Portugaliju kao svog roba. Domorodac iz Malake ostao je zabilježen kao Enrike od Malake i pratio je Magelana na svim njegovim pohodima, u službi prevodioca. Sam Magelan, po povratku iz Malake, nastavio je da se bori pod portugalskom zastavom, međutim, nije bio zadovoljan načinom na koji su se nadređeni ophodili prema njemu. Počeo je sve više da proučava nautičke karte i postao uvjeren u to da se do jugoistočne Azije može stići ako se plovi na zapad. Portugalija, utvrdivši svoju nadmoć nad Arapima, nije imala interes da finansira takvu ekspediciju, ali je zato to bio jedini cilj Španije. Magelan je dobio sredstva od španske krune i otplovio ka Atlantiku kako bi pronašao put do zemlje iz koje je poticao njegov rob Enrike od Malake.

Kao što je poznato, sam Magelan nije uspio da završi svoje putovanje. Iskrcavši se na filipinsko ostrvo Cebu u martu 1521. godine, Magelan je napravio dogovor sa tamošnjim vladarem i obavezao se da će poraziti njegovog neprijatelja sa susjednog ostrva Maktan. Magelan se nikada nije vratio sa ostrva Maktan. Nakon Magelanove smrti, Huan Sebastijan de Alkano preuzeo je zapovjedništvo nad jedinim preostalim brodom ekspedicije, i poslije skoro godinu i po dana putovanja uspio da se iskrca u Sevilji, zajedno sa ostalih 17 preživjelih mornara, tako završivši plovidbu oko Zemlje.
Međutim, mnogi istoričari su primijetili da je rob iz Malezije Enrike započeo svoje putovanje u Malaki, a da je sasvim sigurno stigao do ostrva Cebu na Filipinima, svega 2.500 kilometara dalje od tačke sa koje je započeo svoje putovanje.

Enrikeu se nakon Magelanove smrti gubi svaki trag, što je navelo određene istoričare da pretpostave da se on, nakon odlaska Alkana za Evropu, vratio u svoju rodnu zemlju. Ukoliko je to tačno, Enrike od Malake, rob, bio bi prvi čovjek koji je za života uspio da oplovi Zemljinu kuglu.

 

Na današnji dan, 16. marta 1998. godine Vatikan je izrazio žaljenje zbog toga što pojedini pripadnici Rimokatoličke crkve nijesu učinili dovoljno da tokom Drugog svjetskog rata pomognu Jevrejima izloženim nacističkom progonu, ali je odbacio zahtjeve da osudi ponašanje tadašnjeg Pape Pija XII.

Vatikan I NacistiNekoliko mjeseci nakon što su nacisti preuzeli vlast silom, jer su sami zapalili vlastiti parlament da bi imali povod za upotrebu sile i nasilja nad političkim protivnicima, Katolička crkva je zaključila sa nacistima sporazum i tako prisilila svoje biskupe na obavezujuću lojalnost novom „božjem poslaniku, dobrom i vjernom katoliku“ Adolfu Hitleru.

16. član konkordata, odnosno pakta Vatikan – Hitler, sadržavao je sledeću odredbu:

“Prije preuzimanja svoje biskupije, biskupi će položiti zakletvu pred predsjednikom Rajha ili pred ovlašćenim predstavnikom, sledećim riječima:

Pred Bogom i Svetim pismom obavezujem se da ću kao biskup ostati vjeran njemačkom Rajhu i državi. Obećavam da ću poštovati vladu koja će biti osnovana po odredbama Ustava i da ću u tom smislu pripremati i svoje sveštenike. Kao što mi je dužnost, radiću za dobrobit njemačke države i njenih interesa; u vršenju poslanstva koje mi je povjereno, pokušaću spriječiti sve što bi tome moglo štetiti.“ Katolička crkva je,na taj način, neposredno učestvovala u konsolidaciji nacizma na vlasti, usprkos saznanju da su nacisti brutalno progonili svoje protivnike, prije svega sindikaliste, socijaliste i komuniste, crkva je Hitlera blagoslovila. Svoju predanost diktatorskom režimu nije povukla niti kada je bilo očito da nacisti planiraju nasilne i genocidne pogrome nad drugim narodima. Glavni arhitekta saradnje nacista i Vatikana je monsinjor Eugenio Paceli, budući Papa Pije XII, koji je pomagao i posleratni masovni bijeg nacističkih i fašističkih zločinaca u Ameriku. U povezivanju s nacistima, od velike pomoći bio mu je njemački vatikanski agent Franz Papen, koji je ubijedio katoličku stranku Centrum da omogući Hitleru kritičnu većinu s kojom je preuzeo vlast i uveo diktaturu. Očito je da bez znatne podrške Vatikana Hitler ne bi došao na vlast!