- Na današnji dan, 18. decembra 1940. godine tajnim planom, pod šifrom „Operacija Barbarosa“, vođa nacističke Njemačke Adolf Hitler u Drugom svjetskom ratu je naredio generalštabu njemačke armije da pripremi invaziju na Rusiju.
Staljin nije vjerovao do poslednjeg trenutka da će ga Adolf Hitler napasti. SSSR i nacistička Njemačka potpisali su sporazum o nenapadanju ali mnogobrojnim povjerljivim depešama sovjetskih obaveštajaca u kojima su bili navedeni datum i satnica napada nacističke Njemačke, te snaga i brojnost njemačkih vojnika spremnih za akciju „Barbarosa“ Staljin nije vjerovao. Sovjetski lider je prethodno u mnogobrojim paranoičnim čistkama slao na desetine hiljada oficira u logore po Sibiru, a ni tehnička snaga Crvene armije nije bila na nivou niti spremna za rat sa moćnom njemačkom soldateskom, koja je bila strah i trepet u svijetu. Ništa manje nije bio iznenađen ni sovjetski ambasador u Berlinu kada je, u tri časa ujutro, u nedjelju, 22. juna 1941. godine, telefonom pozvan kod ministra spoljnih poslova nacističke Njemačke Joahima fon Ribentropa da primi objavu rata. Iz Kremlja su počele da stižu vijesti o velikom gomilanju njemačkih trupa uz njemačko-sovjetsku granicu, za šta su sovjetski zvaničnici tražili objašnjenja.
Prethodnog dana, zabilježeno je najmanje 39 povreda sovjetskog vazdušnog prostora u koji su ulijetali njemački avioni. Mnogi Rusi su vjerovali da je pitanje trenutka kad će Hitler napasti njihovu zemlju, ali Staljin je bio siguran da će vođa nacista održati riječ, pa je to jutro 22. juna njemačka vojna sila udarila u usnulu i zatečenu sovjetsku armiju. Hitler je u svojoj knjizi „Majn kampf“ jasno opisao svoj stav o nužnosti osvajanja teritorija Sovjetskog Saveza radi stvaranja novog njemačkog životnog prostora. Nedugo nakon sloma Francuske 1940. godine i jasnih naznaka da potencijalna invazija na Veliku Britaniju neće biti uspješna, Hitler donosi odluku o napadu na Sovjetski Savez.
Kratkoročni strateški cilj ovog rata bilo je osvajanje svih područja koja se nalaze zapadno od linije Astrahan-Arhangelsk pošto su ona bogata plodnom zemljom i ugljem (Ukrajina), naftom (Kavkaz), kao i drugim sirovinama. Njemačka je u zoru 22. juna 1941. godine napala SSSR sa 4.306.800 vojnika, 4.171 tenkom i 4.846 aviona.. Zbog invazija na Jugoslaviju i Grčku u aprilu 1941. godine – datum napada na SSSR morao je biti pomjeren sa 15. maja na 22. jun. To je uticalo na faktor vremena. Već kod Smolenska i Moskve u oktobru 1941. godine počela je tipična ruska jesenja kiša koja je uništila blatnjave saobraćajnice i značajno usporila njemačko napredovanje. Po lijepom vremenu nacisti su napredovali od 20 do 40 kilometara u danu, a po kiši maksimalno deset kilometara. Tako se Hitleru ponovio „Napoleonov sindrom“ kada je uletio u žestoku rusku zimu iz koje njegove snage više nikada nijesu izašle. Hitler je čekao pad Lenjingrada i nije želio da odmah zauzme Moskvu. On se bojao bočnog protivnapada Crvene armije iz smjera Ukrajine i Baltika, koji bi ga uništio kao što je uništio i Napoleona Bonapartu. Kada je napokon naređen napad početkom jeseni – došla je ruska kiša koja je usporila oklopne jedinice i omogućila Sovjetima da dovuku pojačanja iz Sibira, koja će i odbraniti Moskvu.
Njemci su čak slavljenički javili svom vođi 3. decembra da kroz durbine vide tornjeve Kremlja. Međutim, počeo je snijeg, a njemačka komanda bila je previše samouvjerena, nije predviđeno zimsko ratovanje, pa je mnogo jedinica bilo bez adekvatne opreme. Ruske snage, naviknute i opremljene za zimu, bile su vrlo efikasne, dok je njemačka vojska imala opremu koja je na -20 stepeni Celzijusovih prestajala da radi. Njemački tenkovi i avioni nijesu bili konstrusani za takve uslove i stajali su smrznuti. Poraz kod Moskve i slom opsade Staljingrada označili su kraj nepobjedivosti njemačke nacističke sile. Ostaće zablilježeno da je Staljin, nakon što je uvidio nedostatak oficirskog iskustva u Crvenoj armiji, naredio da iz logora Gulaga budu puštene hiljade visokih i nižih oficira, mada ih je prethodno optužio za izdaju u svojim čistkama – on bez njih taj rat nije mogao da dobije. Osim toga, u najtežim momentima, nakon udara njemačke sile, Staljin je dopustio točenje votke na frontu, a dopustio je i da sa vojnicima budu sveštenici, mada ih je prethodno proganjao.
- Na današnji dan, 18. decembra 1916. godine završena je desetomjesečna bitka kod Verdena u Prvom svjetskom ratu.
Francuski i njemački vojnici proveli su deset dugih mjeseci ratujući u Verdenu, zaglavljeni u rovovima u bitki koja se pretvorila u brutalno krvoproliće i urezala se u kolektivno sjećanje oba naroda. Pakao je počeo u februaru 1916. godine. Njemačke snage su iz 1.200 topova nemilosrdno pucale po francuskim položajima i samo do tog popodneva na njih ispalili milion granata. Krvoproliće je trajalo 300 dana i odnijelo minimum 300.000 života na obije strane, s još najmanje 470.000 povrijeđenih boraca. Nakon što su Njemci osvojili strateški važnu utvrdu u Douaumontu polako su krenuli prema Verdenu.
Francuzi su, međutim, nekako uspjeli da izdrže prvi nalet i od tada su dvije strane bile u pat poziciji. Nakon deset mjeseci ratovanja i 300 hiljada mrtvih, linija bojišta bila je gotovo ista kao i na početku. Verden nije promijenio ništa. Ali je bio paradigma Prvog svjetskog rata – rovovskog rata i rata iscrpljivanja .
U Verdenu su se u potpunosti pokazale sve strahote industrijalizovanog rata – sa topovskim salvama, napadima bojnim otrovima i bacačima plamena na malenom prostoru. Bitka za Verden je postala simbol besmislenosti i divljaštva Prvog svjetskog rata. Vojnici sa obije strane prolazili su kroz jednaku agoniju i preživljavali iste strahove.
