Izrael I Arapi

Ljetopis, 26. februar 2019. godine

Ime: Ljetopis 26.02.2019 (1846 postignut dogovor izmedju Njegosa i Ali Pase, 1980 Egipat i Izrael uspostavili diplomatske odnose); Opis: Ljetopis, 26. februar Tip: audio/mpeg
  • Na današnji dan, 26. februara 1980. godine Egipat i Izrael su uspostavili diplomatske odnose, čime je okončano 30-godišnje ratno stanje između dvije zemlje.

Izrael I ArapiArapsko-izraelski sukob je geopolitičko sukobljavanje oko stvaranja i opstanka Izraela koje uključuje pet ratova i neprekidnu palestinsku borbu za državnost. Britanska uprava nad Palestinom nije mogla riješiti suprotstavljenost rastućeg arapskog i jevrejskog nacionalizma, problem naseljavanja Jevreja i njihove sukobe sa lokalnim arapskim stanovništvom. Učestali oružani sukobi Palestinaca i Jevreja, njihovo suprotstavljanje britanskoj upravi i arapsko odbijanje planova o podjeli Palestine, naveli su Veliku Britaniju da mandat preda UN-u i vojno se povuče iz Palestine. Predlog posebnog komiteta UN-a za Palestinu o njenoj podjeli na jevrejsku i palestinsku državu i Jerusalim pod međunarodnim nadzorom prihvatila je Skupština UN-a, ali nijesu arapske države. Izrael je proglasio nezavisnost 1948. godine i odmah je napadnut iz susjednih arapskih država. U ratu se Izrael održao na oko 78% teritorija bivše Palestine, a ostatak je zauzeo Egipat. Preko 700 000 Palestinaca je izbjeglo, najviše u Gazu, na Zapadnu obalu i u Liban, a oko 580 000 Jevreja izbjeglo je iz arapskih država u Izrael poslije 1948. godine. Nakon primirja Izrael je neprestano bio izložen gerilskim akcijama i terorističkim napadima različitih palestinskih grupa, čija su uporišta bila u susjednim arapskim državama. Izrael je 1956. godine napao Egipat, koji mu je blokirao plovidbu Sueckim kanalom. Rat je uslijedio nakon egipatske nacionalizacije Sueckoga kanala, a Izrael se priključio britansko-francuskoj vojnoj intervenciji i zauzeo je Gazu i Sinajsko poluostrvo. Arapska borba unutar Izraela osnažena je stvaranjem Palestinske oslobodilačke organizacije. Podstaknut ratnim pripremama Egipta, Sirije i Jordana, Izrael ih je prvi napao 1967. godine i zauzeo Golansku visoravan i Zapadnu obalu sa istočnim Jerusalimom. Osnaženi sovjetskom vojnom pomoći, Egipat i Sirija su napali Izrael, kojega su vojno pomagale SAD. Nakon sporazuma o djelimičnom izraelskom povlačenju sa Sinaja i Golana , uslijedili su egipatsko-izraelski pregovori a Egipat je postao prva arapska država koja je priznala Izrael a etapno izraelsko povlačenje sa Sinaja dovršeno je 1982. godine. Izrael je 1982. godine napao Liban, a izraelska vojska se povukla, ali je na libanskom jugu uspostavila okupirano područje pod nadzorom lokalnih proizraelskih snaga. Izrael je 1994. godine potpisao mirovni ugovor sa Jordanom i sporazum s PLO-om o palestinskoj samoupravi na Zapadnoj obali i u Gazi. Time se arapsko-izraelsko sukobljavanje ograničilo na problem palestinske autonomije i na odnos Izraela sa dijelom susjednih (Sirija, Liban) i drugih uticajnih arapskih država koje ga još ne priznaju (Irak, Saudijska Arabija i dr.).

 

  • Na današnji dan, 26. februara 1846. godine stupio je na snagu dogovor, postignut između Petra II Petrovića Njegoša i Ali-paše Rizvanbegovića o postavljanju pandura na granici između Crne Gore i Hercegovine.
Njegos
A.Orou:Njegos s pratnjom prilikom razgranicenja Crne Gore i Austrije, 1839 ,tempera

Kada su Njegoš i Ali-paša zaključili da pregovori o teritorijalnim problemima nemaju alternativu i da je svako rješenje bolje od rata, započeli su pregovore, od kojih je zavisio dalji status spornih teritorija i budući odnosi Crne Gore i Hercegovačkog pašaluka.

Uz posredovanje ruskog konzula Jeremije Gagića, turskog komesara Selim-bega i austrijskog predstavnika, u Dubrovniku je 1842. godine upriličen susret crnogorskog vladike i hercegovačkog vezira. Ulogu domaćina imao je baron Karlo Rosner, dubrovački okružni kapetan. U preliminarnim pregovorima oko mjesta u kome je trabalo voditi razgovor, u opciji su bili Metković i Dubrovnik. Ali-paša je predlagao Metković, a Njegoš Dubrovnik. Na kraju, prihvaćem je predlog crnogorskog vladike.

Prema istorijskim faktima, hercegovački vezir je gajio iskrenu toplinu prema crnogorskom čojstvu i junaštvu, a iznad svega prijateljstvo, respekt i dužno poštovanje prema Njegošu. Kada je upriličen susret, Njegoš je imao 29 godina, dok je njegov sagovornik, bio duplo stariji. Zanimljivo, obojica su umrli iste godine. Veliki broj međusobno razmijenjenih pisama, te njihov susret u Grahovu, 1838. godine, potvrđuje da su se oni odlično poznavali prije susreta u Dubrovniku. Njegoš je došao u Dubrovnik nešto ranije, krajem avgusta, namjeravajući da se prije susreta sa Ali-pašom, konsultuje sa ruskim konzulom Gagićem, dok je vezir doputovao početkom septembra. Dubrovčani su bili više naklonjeni veziru. “Nikad dva visočija i divnija musketara ne viđesmo”, govorili su Dubrovčani. „Vladika, obučen po crnogorski, boravi je kod nekog dobrostojećeg pravoslavca, dok njegovih deset pratilaca spavaju u različitim kućama“. Međusobnom razmjenom posjeta pregovori su se pretvorili u svojevrstan diplomatski spektakl. Prvo je Njegoš posjetio Ali-pašu, a zatim je na vladičin poziv, hercegovački vezir uzvratio, posjetivši ga u njegovoj rezidenciji. Na Njegoševu inicijativu, Ali-pašu je, pred rezidencijom, dočekala gradska muzika. Nakon toga, obojica su, na konjima obišli Dubrovnik. “Na iznenađenje pravoslavnih Dubrovčana, dva vladara su zajedno sjedeli u kafani, šetali rivom i Stradunom, u najprijateljskijem raspoloženju”. Paša je bio oduševljen Njegoševom ljepotom, gospodstvom i rječitošću i jezgrovitim dosjetkama. Prema nekim istorijskim izvorima, Njegoš i Ali-paša su, za sve vrijeme boravka u Dubrovniku, nakon oficijelnih obaveza, ostajali zajedno do duboko u noć, uz najkvalitetnija vina i bogatu trpezu. Bila je to gozba velikodostojnika koji su poštovali sve vrline života i svoje prolaznosti. Ne ustručavajući se da izrekne najveće komplimente crnogorskom vladaru, vezir je u jednom momentu rekao: “Anda seni (zakletva), ovakvog čovjeka u butum dunjaluku (cijelom svijetu) nema. Kakva bi korist bila da se ovakav čovjek oženio pa da ima ovaka četiri sina”.Veličao je um koji uspijeva da malom narodu, oskudnog oružja, ispisuje veliku istoriju. Iako već narušenog zdravlja, Njegoš je za sve vrijeme boravka u Dubrovniku, bio dobre volje. Hvalio je Ali-pašu i njegove zasluge za red i mir. Ponavljao je zahvalnost paši za principijelnost, poštenje, hrabrost, vladarsku mudrost, za njegov odnos prema narodima svih vjera. “Ti si vazda bio sirotinjska majka, i nijesi do sada dopuštao divljijema i bezbožnijema jaramazima da pršte raju u tvoju državu”. Između ostalog, razgovarali su o svom zdravlju, o prolaznosti života, o slabljenju turske imperije. Vladika je posebno govorio o Austriji, Rusiji i Italiji, zemljama koje je posjećivao i dobro poznavao. Za nekoliko dana intenzivnog druženja, dobro su se upoznali. Koliko je vezir upoznao Njegoša, njegove želje i namjere te političke ambicije, pokazuje ova izjava: “A Boga mi moga i dina, to je onaj pravi srpski ban od Kosova”. Nakon višednevnih razgovora, potpisan je ugovor u osam tačaka, između “nezavisne oblasti Crne Gore i pašaluka hercegovačkog” o prestanku neprijateljstva. Utvrđene su granice dok je Grahovo definisano kao neutralna teritorija. Nakon potpisivanja ugovora, njih dvojica su se, sa puno razumijevanja i topline, izgrlili, a potom povukli u jednu sobu, i tu se pobratimili.

Sastanak u Dubrovniku sa hercegovačkim vezirom i odluke koje su usvojili, bila je Njegoševa velika diplomatska pobjeda i uspjeh. U svojoj poslanici Crnogorcima i Brđanima Njegoš ističe: “Poslije dugog zla i krvoprolića, koje je bilo među nama i Turcima hercegovačkijem, ja i Ali-paša, vezir hercegovački, sastadosmo se u Dubrovniku, oko svega se lijepo dogovorismo i među sobom mir i jako prijateljstvo utverdismo”. Potisivanjem ugovora, Ali-paša je priznao nezavisnost Crne Gore. Ne ulazeći u to koliko je ovaj sporazum zaista imao legalitet međudržavnog karaktera, nije sporno da je Crna Gora, u tom momentu, imala određene kapacitete državnopravnog subjektiviteta. Iako je ona i dalje smatrana dijelom osmanske imperije, granica se nije mogla preći bez odgovarajućih putnih isprava. Za Austriju, Rusiju i druge evropske zemlje, to je bilo veliko iznenađenje. Ruski konzul Jeremija Gagić, kasnije, piše vladici: “Niko se nije nadao da ćete Vi postići takav diplomatski uspjeh”. Međutim, ubrzo je iz Carigrada stiglo upozorenje “da Porta ne priznaje sporazum i da nije spremna da ustupi ikome nijedan pedalj zemlje” koji se nalazi pod njezinim formalnim suverenitetom.

U svakoj analizi pobratimstvo vladike i vezira neobična je kombinacija i spoj dva prijateljstva, posebno u vremenu koje nam nudi drugačiju sliku društvenih i političkih odnosa na Balkanu. I na kraju, slijedi pitanje: da li je Njegoševo pobratimstvo bilo politička investicija, nacionalni interes ili lično zadovoljstvo? Kako tumačiti pobratimstvo koje naprave politički lideri različitih nacionalnosti, kultura, običaja, konfesija? Bilo kako, to nije samo lični odnos, jer se on reperkutuje na širem nacionalnom ili državnom planu. Konačno, mora se priznati, Njegoš i Ali-paša, su se negdje prepoznali po junaštvu, intelektualnom sklopu, državničkoj mudrosti, ličnom ponosu, otmenosti i dostojanstvu, i da je to bila prevaga za odluku bratimljenja.