Sveti Vasilije Ostroski

Ljetopis, 28. decembar 2018

Ime: Ljetopis 28.12.2018 (1610 rodjen Stojan Jovanovic, Sv. Vasilije ostroski, 1844 Ilija Garasanin nacinio nacertanije); Opis: Ljetopis, 28. decembar Tip: audio/mpeg

Na današnji dan, 28. decembra 1610. godine u Popovom polju u Hercegovini rođen je Stojan Jovanović, episkop zahumski, Sveti Vasilije Ostroški. Prema predanju, došao je u Crnu Goru kao jeromonah i nakon kratkog boravka vratio se u Hercegovinu, a potom otputovao u Rusiju. Iz Rusije je donio bogate darove u knjigama, crkvenim stvarima i novac koji će podijeliti sirotinji. Pred turskim nasiljem ponovo je napustio Hercegovinu i godinu dana proveo u Hilandaru. U Onogošt je došao 1651, ali je i taj grad morao da napusti i potraži utočište u Ostroškoj pećini isposnici, gdje je ostao do smrti.

Sveti Vasilije OstroskiNe samo rođenje, djetinjstvo i mladost, nego i mnoge kasnije godine života Svetoga Vasilija, dopuštenjem Božijim, ostadoše skriveni u vremenu, tek nejasno naslutljivi iz starih zapisa i, ponajviše, iz narodnog predanja. Zemlja rođenja Svetiteljevog – Hercegovina, zemlja je krševita, sva od uvala, vrtača, škrapa, vodoplavnih polja. Mjesto njegovog rođenja je selo Mrkonjići, a širi zavičaj – vodoplavno Popovo Polje.

Stojanovi roditelji, koji poslije njega, izgleda, djece više nisu imali, nad svojim jedincem bdjeli su kao nad najvećim blagom.

Mali Stojan odrastao je najviše uz majku, ćutljivu i blagočestivu domodržnicu Anu, „onu kojoj se Bog smilovao“, kako joj i ime kazuje.

U onim vremenima oskudice i čestih gladi i boleština, mali Stojan zacijelo često bijaše u prilici da bude svjedok i majčine sastradalne ljubavi prema bližnjima i mnogog dobročinstva, naročito prema ništima i ubogima, koji se nezaboravno utisnuše u njegovu djetinju duševnost. Svoj veliki dug i najtopliju ljubav prema majki, kraj koje provede svega dvanaestak godina svoga života i koja mu svojom tihom ljubavlju otvori srce i ispuni ga strahom Božijim, potonji Ostroški Čudotvorac nosaše u srcu vječno, sa neizmjernom blagodarnošću, sa zahvalnošću tolikom da je, dopuštenjem Božijim, gotovo tri vijeka poslije svoga upokojenja, u čudesnom javljanju otkrio njen zaboravljeni i zakorovljeni grob bez biljega pred crkvom Svetog Nikole u Mrkonjićima jednom bogobojažljivom mještaninu i predao mu ga na brigu, a ovaj ga je nakon godinu dana ukrasio dostojnim spomenikom.

O mladome Stojanu Petrovome Jovanoviću, pak, narod hercegovački pripovijedaše da bijaše ukras cijelog sela, marljivi poslenik i prvi u svakoj vrlini – u pobožnosti, dobroti, darežljivosti i lijepom vladanju.

Iz straha da im Turci ne povedu sina u janjičare, brižni roditelji Petar i Ana, uprkos svoj svojoj ljubavi prema sinu jedincu ili upravo zbog nje, svjesni opasnosti, a znajući koliko je sam Stojan volio Crkvu Božiju, odluče da svoga jedinca privedu i svojim roditeljskim blagoslovom na put monaškog iskušeništva isprate u manastiru Vavedenja Presvete Bogorodice u Zavali. Tako Stojan Jovanović od najranije mladosti, računa se – u uzrastu od oko 11 godina, postade manastirski đak i kao iskušenik nađe se pod budnim okom i duhovnim rukovodstvom igumana Serafima Zavalca.

Nakon nekoliko godina provedenih u Zavali, Stojan nastavi iskušeništvo u Tvrdošu. Smatra se da je monaški čin sa imenom Vasilije, i poslije izvjesnog vremena postriženje u đakonski, a kasnije i u sveštenički čin mogao primiti, najkasnije do proljeća 1635. godine.

Svečani čin hirotonije arhimandrita Tvrdoškog Vasilija za mitropolita Zapadnohercegovačkog sveštenodejstvova patrijarh Pajsije na Preobraženje Gospodnje 1638. godine.

Zapadna Hercegovina bila je izložena najtežim nevoljama ratnog vremena, u kome je neprijatelj nanosio strašne udarce, a razna kolebanja i ljudske slabosti, koje se u ovako kritičnim vremenima najbolje ispoljavaju, zagorčavale su i onako tešku situaciju u narodu. Zbog nesnosnih pakosti nanošenih mu sa svake strane, a i zbog opasnosti od unijaćenja i turčenja, Sveti Vasilije nakon Tvrdoša i prigradskog manastira kod Onogošta pređe u Ostrog, gdje kao pokretač obnove ostroške obitelji sav svoj imetak stavi u službu njenog daljeg izgrađivanja i utvrđivanja.

Asketsko podvizavanje pod Ostrogom Svetog Vasilija nije odvojilo od njegovog staranja za svoju pastvu, niti od njegovih brojnih arhijerejskih dužnosti. Naprotiv, njegov podvižnički život još više je razvio narodno poštovanje prema njemu. Svetiteljski život i neumorni rad Svetog Vasilija stvorili su mu ogroman ugled među savremenicima. Narod Crne Gore i Hercegovine poštovao ga je kao Božijeg čovjeka poslanog radi spasenja svoga roda.

Zemaljski život i rad Svetog Vasilija, i kao podvižnika i kao arhijereja jedne od najvažnijih oblasti u Pećkoj patrijaršiji u XVII vijeku, trebalo bi posmatrati u sklopu opštih prilika i stanja Patrijaršije onoga vremena. Jedino na taj način će moći da se shvati i pravilno ocijeni njegova lična sudbina, trpljenje i rad na dobru Crkve i porobljenog i mnogostradalnog naroda, kao i njegov značaj u duhovnom životu našeg naroda kroz vijekove.

A kada se navrši vrijeme i Sveti dostiže kraj svoga mukotrpnog i bogosvijetlog zemaljskog puta, u subotu Svijetle nedjelje, 12. maja 1671. godine, u svojoj ostroškoj keliji „prestavi se Sveštenopočivši vladika Vasilije Zahumski i Skenderijski“, kako zapisa bezimeni monah na jednom rukopisu Ostroškog manastira, iskazujući opšte uvjerenje pastve njegove zahumske i skenderijske da se Vladika njihov bijaše posvetio još za života svoga među njima na zemlji.

Svetitelj Ostroški upokoji se u svojoj keliji, koja se u času njegovog prestavljenja osija nebeskom svjetlošću. Tijelo Svetopočivšeg Vladike Vasilija bratija manastirska, po crkvenom poretku, dostojno, sa pjesmom i suzama, sahrani u grob, na zaravni padine, ispod hrama Vavedenja Presvete Bogomajke. Iz stijene žive, pak, u visini, pod kojom ispusti svoju svetu dušu i na kojoj inače nema nimalo zemlje, ubrzo izraste vinova loza koja i do danas rađa.

Sedam godina kasnije Svetitelj se javi u snoviđenju blagočestivom nastojatelju svoga starog manastira Svetoga Luke u Župi Nikšićkoj, igumanu Rafailu Kosijerevcu, i ubijedi ga tek iz trećeg puta, oprljivši, prema snovima opreznog, kaluđera žarom iz kadionice u snu, od čega ga i po probuđenju boljaše ožareno lice, da pođe sa svojim monasima u Ostrog i da tamo, uz zajednički post i molitve i svakodnevno služenje Svete Liturgije, sa bratijom ostroškom, otvore njegovu grobnicu. A kada otvoriše Svečevu grobnicu, ugledaše njegovo proslavljeno, netruležno tijelo, žuto kao vosak i mirisavo kao bosiljak. A onda, sa trepetom i molitvama podigavši i stavivši Svetoga u Sveti Kivot, preodjenuše ga u nove sveštene odežde, i uznijevši ga uz gredu, položiše u hram Svetog Vavedenja, ispred ikonostasa, u kome uskoro bi freskopisan i najstariji Svečev lik na zidu nasuprot ulazu.

 

  • Na današnji dan, 28. decembra 1844. godine ministar unutrašnjih poslova Srbije Ilija Garašanin sačinio je srpski nacionalni i spoljnopolitički program pod nazivom “Načertanije”. Ilija Garašanin jedan je od najvećih srpskih državnika u XIX vijeku.

NacertanijePlanovi o nastanku ili obnovi srpske državnosti postoje još iz vremena robovanja pod Turcima. Uz pomoć poljske emigracije, prije svega njihovog vođe Adama Čartorijskog, a zatim Franje Zaha, srpski državnik, u to vrijeme ministar unutrašnjih poslova Kneževine Srbije, sastavio je plan o budućoj srpskoj državi, poznat pod imenom Načertanije. Riječ je o jednom od najznačajnijih dokumenata iz vremena razvoja novovjekovne srpske državnosti.

Država je prirodno-nužno uslovije istoričnog bića naroda; van države čovjek nema života niti istorije: zbog toga svako čovječesko dejstvovanje počinje tek s državom.

Da bi se opredjeliti moglo šta se učiniti može i kako se u poslu postupiti ima, mora praviteljstvo znati u kakvom se položeniju svagdar nalaze narodi raznih provincija Srbiju okružavajućih. Ovo je glavno uslovije tačnog opredjelenija sredstva. Za ovu cjel treba prije svega oštroumne, od predponjatija ne zauzete i praviteljstvu vjerne ljude kao ispitatelje stanja ovih naroda i zemalja poslati i ovo bi morali poslije svog povratka tačno pismeno izvestije o stvari dati. Naročito se treba izvijestiti o Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Staroj Srbiji. U isto vrijeme nužno je da se tačno poznaje i stanje Slavonije, Hrvatske i Dalmacije a razumije se da u ovo spadaju narodi Srema, Banata i Bačke.

U kratko da reknemo: Srbija mora nastojavati da od zdanija turske države samo kamen po kamen ocepljuje i prima kako bi od ovog dobrog materijala na starom dobrom temelju starog carstva srbskog opet velšl novu srbsku državu sagraditi i podignuti mogla. – Još sad dok je Srbija pod turskom vladom, daje se on sazidanje priugotoviti i prepraviti, jer se ovakvi poslovi ne mogu u poslednjem magnoveniju preduzimati i svršiti.“