Na današnji dan, 3. januara 1868. godine u Japanu je ukinut šogunat, na osnovu kojeg je od 1192. godine ograničena vlast cara a moć koncentrisana u rukama šoguna, predstavnika krupnih feudalaca, i na vlast je došla dinastija Meidži.
Kraj šogunata imao je značaj buržoaske revolucije, ukinute su mnoge privilegije feudalaca, modernizovana je armija, reformisano školstvo i uspostavljene institucije po evropskom uzoru, što je omogućilo snažan industrijski uspon Japana. Šogun je bio nosilac vojne vlasti u Japanu za vrijeme šogunata, od 1192. godine do 1867. godine. U ovom periodu šoguni su de fakto vladali zemljom, iako su ih postavljali carevi. Savremeni ekvivalent pojmu šogun je generalisimus. Posljednji šogun je bio Tokugava Jošinobu koji se odrekao svoje fukcije za vrijeme Meidži obnove 1867. godine.
Šogunova kancelarija ili uprava se nazivala šogunat, u Japanu poznata kao bakufu, čije je izvorno značenje kuća generala, a kasnije lična vlada pod šogunom. Šator je simbolizovao komandanta na terenu, ali je i davalo značanje da ta vlada treba da bude privremena. Zvaničnici šoguna su kolektivno nazivani bakufu i bili su oni koji sprovode stvarne dužnosti administracije dok carski sud zadržao samo nominalnu vlast. U tom konteksu, kacelarija šoguna je bila ekvivalent vicekralju ili general-guverneru, iako su šogunu imali mnogo veću vlast nego što su obično imali general-guverneri. Priča o 47 ronina (japanski naziv za “lutajuće” samuraje) jedna je od najpoznatijih primjera odanosti drevnom samurajskom kodeksu ponašanja i životnoj filozofiji koja je obilježila velik dio istorije Japana.
Ona započinje kada je japanski visoki plemić Asano Naganori bio prisiljen da izvrši ritualno samoubistvo jer je mačem napao dvorjanina u dvorcu Edo, središtu japanskog šogunata pod vodstvom dinastije Tokuganja, nakon što ga je ovaj više puta uvrijedio. Naime, izvlačenje oružja u dvorcu Edo bilo je strogo zabranjeno i kažnjivo smrću. Smrt Naganorija ostavila je njegove samuraje bez gospodara, čime su postali ronini. Četrdeset i sedam od tih ronina odlučilo se da osveti smrt svoga gospodara. Znajući da će dvorac biti dobro zaštićen od moguće odmazde, ronini su se dogovorili da pričekaju prije no što započnu osvetu, i počeli su se baviti civilnim zanimanjima. Iduće godine, ronini su se ponovno okupili, napali dvorac, i iznenadili i poubijali sve protivnike na koje su naišli. Nijedan od ronina nije pritom poginuo, a samo četvorica su ranjena. Nakon toga su otišli da posjete grob svog bivšeg gospodara, a zatim su se predali vlastima. Kako su počinili ubistvo, šogun im je naredio da učine ritualno samoubistvo, što su ovi i učinili. Zanimljivo je da im je šogun time zapravo dao blažu kaznu, jer im je dozvolio da očuvaju čast, što ne bi bio slučaj da je naredio da se pogube.
Priča je postala jedna od najpoznatijih u Japanu, i obrađena je u mnogim pozorišnim predstavama i filmskim djelima. Četrdeset i sedam ronina proglašeni su “kulturnim junacima” Japana, a njihov grob u Tokyju jedan je od najposjećenijih u čitavoj zemlji.
- Na današnji dan, 3. januara 1990. godine panamski general Manuel Norijega, predao se trupama SAD nakon 10 dana provedenih u Ambasadi Vatikana.
Norijega je potom deportovan u SAD gdje mu je suđeno. Norijega je od kraja 1950-ih bio saradnik CIA-e. Vlast je preuzeo 1983. godine i bio je jedan od najvažnijih američkih saveznika sve do američke invazije Paname 1989. godine kada su ga se Sjedinjene Države odrekle zbog optužbi za trgovinu drogom i pranje novca. Norijega je zarobljen u akciji i prebačen u SAD. Suđeno mu je 1992. godine, a svoju kaznu je odležao 2007. godine. SAD su ga isporučile Francuskoj 2010. godine da bi mu se i tamo sudilo za pranje novca. Iako Norijega nije bio ugovorom povezan sa CIA-om do 1967. godine, on je sarađivao sa njom od kraja 1950-ih do 1989. godine, a na njenom platnom spisku je bio do 1988. godine, kada je služba za borbu protiv trgovinu narkoticima podigla optužnice protiv njega.
Godine 1988. senatski podkomitet za terorizam, narkotike i međunarodne operacije zaključila da „saga o panamskom generalu Norijegi predstavlja jedan od najvećih spoljnopolitičkih promašaja za Sjedinjene Države. Tokom 1970-ih i 1980-ih, Norijega je uspijevao da manipuliše američkom politikom prema svojoj zemlji, dok je u isto vrijeme vješto gomilao skoro apsolutnu vlast u Panami. Jasno je da je svaka agencija vlade SAD koja je bila povezana sa Norijegom zažmurila na njegovu korupciju i trgovinu drogom, iako je on postajao ključni igrač u korist kartela iz Medeljina (čiji je jedan član bio poznati kolumbijski narko bos Pablo Eskobar)“. Norijegi je bilo dozvoljeno „da uspostavi prvu narkokleptokratiju na ovoj hemisferi“. SAD su uvele Panami ekonomske sankcije, a odnosi između američke vojske stacionirane u zoni Panamskog kanala i Norijeginih trupa su se pogoršali. Američka vojska je nastavila da nesmetano vrši manevre i operacije. Američke akcije su bile opravdavane sporazumom o Panamskom kanalu iz 1980. godine koji je garantovao američkim vojnicima slobodan prolaz u slučaju odbrane Panamskog kanala. Panama je ovo vidjela kao kršenje ugovora.
Američka invazija Paname je pokrenuta 20. decembra 1989. godine. Norijega je pobjegao tokom invazije i za njim je pokrenuta potjera. Otkriveno je da se Norijega sakrio u vatikansku ambasadu u Panami. Predao se 3. januara 1990. Zadržan je kao ratni zarobljenik i kasnije je prebačen u Sjedinjene Države. Norijega je osuđen po osam tačaka za trgovinu drogom, reketiranje i pranje novca. Na suđenju Norijega je pokušao da se odbrani predstavljajući kriminalna djela za koje je optužen kao dio rada za CIA-u. Vlada SAD nije dozvolila bilo kakvo objelodanjivanje razloga zašto su Sjedinjene Države plaćale Norijegu jer je ova informacija proglašena tajnom i njeno otkrivanje bi bilo protiv interesa SAD.
Na preeliminarnom saslušanju, Vlada je izjavila da je Norijega dobio 320.000 dolara od američke vojske i CIA-e, dok je Norijega insistirao da je „stvarna suma blizu 10.000.000 dolara i da bi bilo potrebno da mu se dozvoli da otkrije zadatke koje je vršio za SAD“. Okružni sud je zauzeo stav da je informacija o sadržaju tajnih misija u kojima je Norijega učestvovao u zamjenu za navodne isplate bilo irelevantno za njegovu odbranu. Sud je presudio da bi predstavljanje dokaza o Norijeginoj ulozi u CIA-i „zbunilo porotu“.
