Tomo Oraovac

Ljetopis, 3. mart

Ime: Ljetopis 03.03.2019 (1939 umro Tomo Oraovac, 1924 Ataturkove reforme); Opis: Ljetopis, 3. mart Tip: audio/mpeg
  • Na današnji dan, 3. marta 1939. godine umro je Tomo Oraovac, učitelj, književnik i narodnjak, rođen u selu Oraovo u Kučima. Pripada prvoj generaciji đaka Bogoslovske škole na Cetinju, gdje je nakon službovanja u Danilovgradu nastavio učiteljsku karijeru.

Tomo OraovacInicirao je sazivanje prve skupštine crnogorskih učitelja na kojoj se zalagao za jednoobraznu nastavu i ukidanje tjelesne kazne u školama. Tokom Veljeg rata obavljao je značajne dužnosti u snabdijevanju crnogorskog življa i hercegovačkih izbjeglica hranom. Za zasluge „ukazane crnogorskom narodu” dobio je visoka odlikovanja. Osamdesetih godina XIX vijeka došao je u sukob sa knjazom Nikolom zbog učešća u tajnom pokretu za uvođenje ustavnih sloboda i parlamentarizma u Crnoj Gori. Zato je bio u nemilosti vlasti. Bio je plodan književnik i publicista.

Septembra 1916. Godine Tomo Oraovac je pisao kralju Nikoli:

Zaista, teško pada na srce i na dušu svakome prijatelju slobode i slave srpskoga naroda u Crnoj Gori i do suza dovodi to, što je Crna Gora ovo dočekala! A dočekala je, prevarena i izdata, izdaju koja je kud i kako zamašnija i strašnija od izdaje Vuka Brankovića. I poslije svega toga da se ne čuje glas Vašeg Veličanstva! A zna se da je Vaš glas bio neophodno potreban, da se kaže svijetu zašto se bez potrebe ubacio aždaji u žvale jedan idealno čestiti i viteški narod. Potrebno je bilo, a potrebno je još uvijek da se upozna sva svjetska javnost i savezničke sile o tome: kako je i zašto je Crna Gora pala i propala. Jest, dužan je bio kralj Crne Gore da se istinom izađu na sredinu!

Da, svaki pravi Crnogorac, koji je iz prošlosti navikao da u svakome Crnogorcu gleda čistog Srbina, neustrašnog borca, nepobjedivog junaka, koga krasi čojstvo, čisti junački karakter, otvorenost i poštenje, mora da se pred ovakvim činom stidi, i tek kad to uvidi i do poznavanja ove strašne jave i istine dođe – mora da se začudi: kako je Vaše Veličanstvo moglo, kako je htjelo, kako je od osude sadašnjih i budućih pokoljenja smjelo, sa visine jednoga prijestola svojevoljno panuti u mrak nedizanja i vječitog narodnog prokletstva! Dužnost je Vašega Veličanstva bila da se svome narodu pri polasku javite, sa njim oprostite, da mu na nesravnjivoj vjernosti, poslušnosti i vječitom samopregorijevanju zahvalite i zasluženu poštu odate. A kad to u svoje vrijeme nijeste htjeli ili nijeste smjeli učiniti, treba da to sad učinite, ako nikoga drugoga radi, a ono radi Vas samih, da se narod, ako i dockan, obavijesti, da svjetska javnost bude na čisto: zašto je pogažena slavna prošlost i nezavisnost Crne Gore, koja je bez ikakve cijene predata podlome neprijatelju, koji je pogazio i obesvetio sve čim se Crnogorac pred svijetom ponosio!

Ovo govorim kao iskreni i pravi prijatelj srpskoga naroda u Crnoj Gori, kao Srbin, a ne kao Vaš neprijatelj, jer ovdje, u ovome strašnome slomu, ne vidim samo Vaš slom, nego zbog Vas i sa Vama slom Crne Gore i svega onoga čim se ona pred svijetom ponosila, što Crnoj Gori nikad i ni u jednoj prilici nijesam poželio. Naprotiv, baš onda kad sam Vašim gonjenjem dovođen do najtežeg iskušenja, javljala se u meni otporna unutrašnja sila, koja je obuzimala svo moje biće i gonila me da kao Srbin živim, stradam i umrem, pa makar i od kupljene najamničke ruke a da Crnoj Gori ne pomislim ni najmanjeg zla, nego da se za njeno dobro i Vašu popravku još silnije založim i učinim ono što pošteni ljudi i prave patriote mogu uraditi, ugađajući tijem: Bogu, pravdi istini i svojoj savjesti.

 

  • Na današnji dan, 3. marta 1924. godine Narodna skupština Turske ukinula je muslimanski kalifat i protjerala iz zemlje kalifa i njegovu porodicu, kao dio reformi predsjednika Kemala Ataturka i modernizacije zemlje.

AtaturkMustafa Kemal Ataturk je bio turski vojskovođa, osnivač i prvi predsjednik Republike Turske. Na ruševinama oslabljenog Otomanskog carstva uspio je da nepopularnim, ali doslednim reformama izgradi modernu i moćnu državu. Pod njegovom vlašću uloga vjere u odlučivanju je drastično opala. Uveo je besplatno školovanje, otvorio hiljade škola širom zemlje, ukinuo diskriminaciju žena i funkciju sultana. Iako je Turska u vrijeme vladavine Kemala Ataturka formalno bila demokratska država, njegova čvrsta ruka nije davala mnogo slobode političkim oponentima.

U martu 1899. godine je upisao Vojnu akademiju. Brzo po završetku škole uhapšen je zbog anahističkih ideja. U Prvom svjetskom ratu Otomansko carstvo se pridružilo Njemačkoj i Austro-Ugarskoj u borbi protiv Antante. Do tada je Carstvo izgubilo skoro čitavu svoju teritoriju u Evropi i Africi, a revolucijom su ukinute autokratske moći sultana i uspostavljeno doba parlamentarne vlade. Mustafa Kemal se istakao u bici kod Galipolja, u kojoj je spriječeno da britanske i francuske trupe preuzmu Istanbul. Ubrzo je čin pukovnika zamijenio činom generala. Posle galipoljskog prelazi na druga ratišta, u istočnoj Turskoj, Siriji i Palestini.

Novoizabrani sultan ga je 1918. godine imenovao komandantom Sedme armije u Palestini i Siriji. Britanci su skoro potpuno uništili Sedmu armiju u bici kod Megida, ali je Mustafa uspio da formira snažnu odbrambenu liniju i sačuva Alep. Mustafa Kemal je organizovao pokret za nezavisnost sa sjedištem u Ankari. Cilj je bio da se zaustavi okupacija teritorija na kojima se govori turski jezik, te da se stopira cijepanje tih teritorija. Velika narodna skupština u Ankari donijela je rezoluciju u kojoj se navodi da je vladavina sultana zvanično završena. Uplašen za svoj život, poslednji osmanski sultan bježi, te zaštitu traži u britanskoj ambasadi. U julu 1923. godine potpisan je novi mirovni sporazum kojim je priznata nezavisna turska država. U oktobru Velika narodna skupština proglašava Republiku Tursku, a Kemala Mustafu njenim prvim predsjednikom. Mustafa Kemal je ukinuo kalifat, zatvorio sve vjerske sudove i škole, zabranio nošenje marama među zaposlenima u javnom sektoru, ukinuo službu kanonskog prava, ukinuo zabranu alkohola, usvojio gregorijanski kalendar umesto islamskog, reformisao abecedu, te naložio da poziv na molitvu bude na turskom, a ne na arapskom jeziku. Sa željom da Tursku učini evropskom zemljom ukinuo je nošenje fesa i zara, tradicionalnih muslimanskih kapa koje su bile svojevrsni statusni simbol. Još jedna od veoma bitnih promjena ticala se uvođenja prezimena, odnosno obaveznih porodičnih imena. Skupština je Mustafi Kemalu dala prezime Ataturk, što znači “otac Turaka”. Jedan od mudrih poteza povukao je na planu homogenizacije društva i to formiranjem dogovora s Grcima. Naime, Grčka je pristala da pošalje 380 000 muslimana Turskoj u zamjenu za više od milion grčkih pravoslavaca. Taj dogovor, kao i prisilno iseljavanje Jermena iz Turske doveli su do toga da muslimani čine većinu stanovništva Ataturkove nove države. Mustafa Kemal je izvršio korjenite političke, socijalne i ekonomske reforme. Vjerovao je da se na temelju suvereniteta može izgraditi moćna država. Pod svaku cijenu je želio da se riješi Otomanskog nasleđa, pa je umjesto Istanbula, prijestonica postala Ankara.