Aljaska

Ljetopis, 30. mart 2019

Ime: Ljetopis 30.03.2019 (1912 Osman Djuikic, 1867 Aljaska); Opis: Ljetopis, 30. mart Tip: audio/mpeg
  • Na današnji dan, 30. marta 1867. godine Senatu SAD podnesen je najneobičniji ugovor novijeg vremena, o kupovini od Rusije Aljaske, teritorije od milion i po kvadratnih kilometara, za samo 7,2 miliona dolara. Vrijednost Aljaske se pokazala kad je otkriveno zlato, kasnije bogata nalazišta mnogih ruda, najzad i nafta.

AljaskaSamo u toku prvih 50 godina vladavine nad tom zemljom Amerikanci su od nje zaradili bar sto puta više. Mnogi u Rusiji ni danas ne mogu sa tim da se pomire, pa su stvoreni brojni mitovi u vezi sa tom trgovinom. Govorilo se da je Aljaska data za dugove, poklonjena, ustupljena u najam. Pričalo se i da su je Amerikanci na prevaru uzeli od Rusa. Govorilo se i da je Aljasku prodala Katarina Velika, a da je za dobijeni novac kupovala balske haljine. Uprkos rasprostranjenim legendama, Aljaska je prodata za vrijeme cara Aleksandra II, a pogodba je bila poštena i obije strane su imale dobre razloge da je sklope. Odluka o prodaji nije bila ishitrena, o tome se pregovaralo godinama. Ruski car imao je tada razloga da odlikuje svoga predstavnika u Vašingtonu vjerujući kako je Amerikancima „podvalio“ ogromno divlje prostranstvo (veličine dva Teksasa) na kojem nema ničega osim snijega i leda. Osim toga, razlog za prodaju su bile i finansijske teškoće u Rusiji i strah da bi druge svjetske sile mogle da preuzmu kontrolu nad teritorijom. Ruski car je po tom pitanju imao i svoje istomišljenike. Bilo je i onih koji su predvidjeli ekspanziju SAD i mislili su da će prodaja Aljaske doprinijeti jačanju partnerskih odnosa sa Amerikom. Osim toga, smatralo se i da bi Rusija trebalo svoje napore da fokusira na jačanje pozicije u Aziji. Još jedan argument koji je išao u prilog prodaje Aljaske bio je taj da će Rusiji vremenom biti sve teže da štiti svoje udaljene teritorije. Ako se pažljivo analizira zaključuje se da je rusku Aljasku teoretski bilo moguće zadržati, ali za to je bila neophodna volja države. Međutim, u tom trenutku država je imala druge brige — Krimski rat samo što se završio, a novac je bio potreban za obnavljanje flote i vojske, ali i za brojne druge planirane reforme. Mnogi u Rusiji su smatrali, a i dalje smatraju, da je prodaja Aljaske ogromna greška i kratkovida odluka. Sve do 1959. godine Aljaska čak nije ni bila zvanično američka država, navodno zbog „ekonomske zaostalosti“. Pravi razlog je, kako su neki vjerovali, u tome što su Amerikanci čekali da istekne period od 90 godina, za koji mnogi tvrde da je bio dio ugovora iz 1867. godine, prema kojem Aljaska nije prodata, već samo „iznajmljena“. Ipak, Hruščov je 1957. godine potvrdio pravo SAD na Aljasku.

Tek dvije godine kasnije Aljaska je postala 49. država SAD, pošto je predsednik Dvajt Ajzenhauer potpisao pravo na vlasništvo i izvršenje promjene broja zvjezdica na američkoj zastavi.
Još jedno pitanje koje do danas izaziva polemike u ruskoj javnosti jeste na šta je potrošen novac od prodaje Aljaske? Po istorijskim podacima, novac je otišao na izgradnju željezničkih pruga u Rusiji i kupovinu parne lokomotive od Njemačke.

Međutim, kupovina Aljaske je izazvala i burna negodovanja u Americi. Zemlja se još nije bila oporavila od građanskog rata između Sjevera i Juga, a novac se „baca“ na „zaleđenu zemlju“. „Šta će Americi ta ’škrinja sa ledom‘ i 50.000 divljih Eskima koji za doručak piju riblje ulje?“, protestovala je štampa u SAD, a protiv kupovine su bili i Senat i Kongres. Pa ipak, u Vašingtonu je potpisan sporazum o prodaji ruske teritorije SAD, a sva negodovanja su utihnula kada su na toj zemlji Amerikanci pronašli zlato.

Novine su pisale o grumenima zlata veličine kokošijeg jajeta, kojih ima na cijeloj Aljasci. Za samo nekoliko dana Sjevernu Ameriku je zahvatila „zlatna groznica“. Rijeke ljudi su u nadi da će se obogatiti hrlili na najsjeverniju teritoriju SAD. Svijet tako nešto nije vidio. Za nešto više od vijeka od momenta pronalaska zlata, na Aljasci je iskopano skoro hiljadu tona tog plemenitog metala. Njegova vrijednost je čak 90 puta veća od sume koju su Amerikanci platili Rusima za tu teritoriju, ne računajući druga nalazišta, prirodne resurse, šume i, naravno, naftu. Tada su Aljasku prozvali — „Sjeverni Eldorado“. Prva naftna nalazišta pronađena su početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka. Danas četvrtinu ukupne nafte i gasa, proizvedenih u SAD, daje Aljaska. Prirodne rezerve te zemlje i arktičkog epikontinentalnog pojasa procjenjuju se na najmanje pola triliona dolara. Amerikanci su u početku na to gledali kao na kupovinu „ledene kutije“, ali već poslije 10-20 godina ispostavilo se da je ova zemlja bogata prirodnim resursima, na primjer ribom, a sada love i krabe. Ukratko, ispostavilo se da je ta zemlja pravi rudnik zlata, bukvalno i figurativno. Problem ostaje u tome što je to ogromna teritorija, a ljudskih resursa je malo. Ali, generalno gledano, Amerikancima se ta kupovina posrećila.

 

  • Na današnji dan, 30. marta 1912. godine umro je Osman Đikić, književnik i publicista. Osman Đikić bio je srpski pjesnik i nacionalni radnik, autor drama, publicista i političar iz Bosne i Hercegovine.

Osman DjikicRođen je u Mostaru u građanskoj porodici, gdje je završio nižu gimnaziju. Zbog toga što se javno izjašnjavao da je Srbin, austrougarske vlasti su ga istjerale iz petog razreda gimnazije, pa je školovanje nastavio u Beogradu, odatle je otišao u Carigrad, pa u Beč, gdje je završio Trgovačku akademiju. Još dok je bio gimnazijalac počeo se družiti sa mostarskim pjesnicima okupljenim oko lista Zora, Aleksom Šantićem, Svetozarom Ćorovićem i Jovanom Dučićem, pod čijim je uticajem počeo da piše pjesme. Do kraja života u svom književnom i javnom djelovanju uvijek je iskazivao svoje nepokolebljivo srpstvo. Bio je bankarski činovnik u Zagrebu, Brčkom i Mostaru. Osnivač je kulturnog društva bosanskohercegovačke muslimanske mladeži Gajret, koje je prosrpski usmjeravao. Pored toga bio je jedan od pokretača i urednik časopisa Musavat, koji je počeo da izlazi u Mostaru. Pokrenuo je Bosansko-hercegovački glasnik u Sarajevu a bio je među pokretačima političkog lista Samouprava i bio mu je glavni urednik. Pisao je pjesme i mnoge stvari u prozi, u Bosanskoj Vili, Zori, Carigradskom glasniku i drugim književnim listovima. Iza sebe je ostavio tri zbirke pjesama: Pobratimstvo koju je 1900. godine u Beogradu objavio sa Avdom Karabegovićem i Omer-begom Sulejmanpašićem-Despotovićem. Srpska dubrovačka štamparija štampala mu je knjigu pjesama Muslimanskoj mladeži. U izdanju Srpske štamparije sinova Mijata Radovića u Mostaru izašla mu je zbirka pjesama Ašiklije. Napisao je i niz rodoljubivih pjesama. Sakupljao je narodne pjesme (rukopisna zbirka Hercegovački biser 60 pjesama) i bilježio običaje (Svadbeni običaji muhamedanaca u Hercegovini, rukopis). U ljubavnoj lirici se oslanjao na sevdalinku i ugledao na pjesnike Istoka, a pobožnom lirikom se obraćao muslimanskoj mladeži. Napisao je drame Zlatija, Stana i Muhadžir . Njegov pozorišni komad „Zlatija“ prvi put je izveden 1927. godine u Beogradu u novoj zgradi Narodnog pozorišta. Bilo je to povodom obeležavanja 15 godina od njegove smrti. O njegovoj smrti pisao je Cetinjski vjesnik.

Osman Đikić je bio sahranjen u Velikom carinskom haremu.

Velika je bila ljubav između Osmana i Zore kojoj su se protivile obje sredine, i Osmanova mostarska, i Zorina beogradska. Saznavši za jedno mahalsko ogovaranja: „Đe će s đaurkom, moja ti?“, Osman je iz protesta ali i iz ogromne ljubavi prema Zori, napisao pjesmu „Đaurko mila“ kojom je i zaprosio Zoru. Vjenčali su se 1905. godine u Beču.

Jedan drugi mostarski pjesnik, Aleksa Šantić, rekao je jedne prilike Osmanu:
„Kakvi smo pjesnici – drugi će reći. A ja tebi da kažem: hrabriji si čovjek od mene. Tvoja ljubav prema Zori pobijedi i vjeru i naciju i čaršiju.

Ti svoju ljubav oženi, a ja?… Malo je Osmana Đikića, malo… Zato te, brate, kao pjesnika volim, a kao čovjeka i volim i poštujem… „( Aleksa Šantić nije uspio pobijediti otpor svoje porodice, kada je htio da oženi svoju veliku ljubav, Anku Tomlinović, katolkinju. Negodovanje Aleksine pravoslavne sredine, naročito majke, bilo je prejako za Aleksu. Svoju Anku, Aleksa sve do svoje smrti nije prebolio.)

Osman je umro u trideset i petoj godini života od tuberkoloze, a njegova supruga Zora je umrla od iste bolesti ubrzo poslije njega. Njihova ljubav je prerasla u romantičnu legendu koja traje sve do danas. Zora počiva na pravoslavnom groblju Bjelušine, pod čempresima. Osman pod Derokovim turbetom, u sjenci Karađozbegove džamije. Od Osmanovog turbeta do Zorina groba može se dosegnuti pjesmom: „Đaurko mila, tuga me mori…“

Poslije njegove smrti mnoge kulturne ustanove nosile su njegovo ime. U Beogradu je Gajret nosio njegovo ime. Godine 1936. prema projektu beogradskog arhitekte i istoričara umjetnosti Aleksandra Deroka , podignuto mu je spomen – turbe u haremu kod Karađoz-begove džamije u koje su preneseni i njegovi posmrtni ostaci iz Velikog carinskog harema. Ustaše su spomen-turbe porušile 1941. godine a obnovljeno je posle Drugog svjetskog rata. U poslednjem ratu spomen-turbe su minirali pripadnici hrvatske paravojne formacije HOS-a. Djelimično je obnovljeno 1998. godine.