- Na današnji dan, 31. decembra 1845. godine rođen je srpski državnik Nikola Pašić, jedan od najznačajnijih političara u istoriji Srbije i Jugoslavije, osnivač i vođa Narodne radikalne stranke. Prvi put je bio predsjednik vlade Srbije 1891. godine, a od 1903. godine sastavio je vlade u vrijeme tri kralja: Aleksandra Obrenovića, Petra i Aleksandra Karađorđevića. Bio je šef jugoslovenske delegacije na Versajskoj mirovnoj konferenciji 1919-20. godine.
Pašić se školovao u Švajcarskoj, gdje je došao pod uticaj ideja Svetozara Markovića. Bio je veliki protivnik kralja Milana Obrenovića. Posle neuspješne Timočke bune emigrigrao je u Bugarsku, a u Srbiju se vratio tek nakon što je pomilovan posle abdikacije kralja Milana.
Bio je premijer Srbije od 1891.godine do 1892. godine i poslanik u Rusiji. Iz politike se povukao nakon Ivanjdanskog atentata na bivšeg kralja Milana, a politici se vratio nakon dolaska na prijesto kralja Petra Karađorđevića. Do Prvog svjetskog rata bio je premijer Srbije u 4 navrata. Tokom njegovih mandata Srbija je izašla kao pobjednik u Carinskom ratu sa Austrougarskom, Balkanskim ratovima i u Prvom svjetskom ratu.
U svojoj politici oslanjao se na Rusiju, a posle Oktobarske revolucije na Francusku. Učestvovao je u stvaranju jugoslovenske države, koju je zastupao na mirovnoj konferenciji u Versaju.
1921. godine je imenovan za premijera Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
- Na današnji dan, 31. decembra 1838. godine u porodici Srbina iz Trsta Marka Kvekića, rođena je Darinka Kvekić koja je udajom za knjaza Danila 1855. postala crnogorska knjaginja. Na Cetinje je donijela evropske manire i govorila je više stranih jezika. Umrla je u Veneciji 1892. godine.
Istorija Crne Gore ne pamti mnogo žena. Dolaskom Darinke Kvekić na Cetinje gdje postaje prva knjaginja Crne Gore, stvari su se bespovratno promijenile. Darinka je prva žena koja je ostala upamćena po atributima ženstvenosti u savremenom poimanju, ali i po tome što nije marila za sud sredine u kojoj se našla.
Vraćajući se s proljeća 1853. godine iz Rusije i Beča u Crnu Goru, mladi knjaz Danilo zadržao se nekoliko dana u Trstu, gdje je postojala značajna kolonija srpskih trgovaca.
Čekajući brod kojim je trebalo da se prebaci do Kotora, a odatle na Cetinje kako bi učvrstio tek dobijenu i nesigurnu vlast, zadesio se u kući Gopčevića kada je tamo bila i Darinka Kvekić, djevojčurak prefinjenih manira, ne toliko lijepa koliko šarmantna i ljupka.
Svom sekretaru Vuku Vrčeviću, knjaz je kasnije ispričao, a ovaj zapisao, da je istog časa odlučio da je isprosi što je i učinio već sjutradan. Iako se ljubav ne pominje eksplicitno, Vukov zapis dozvoljava da naslutimo da se knjaz te večeri i zaljubio u nju.
Kako god bilo, na sreću i čast srpske kolonije iz Trsta i ne baš veliko zadovoljstvo bratstvenika Petrovića, knjaz je u jednom danu riješio pitanje crnogorske knjaginje.
Iako je vjeridba ličila na ishitreni potez mladosti, pokazaće se kasnije da izbor nije bio pogrešan. Naprotiv. Stiče se utisak da je samo žena njene naravi mogla da se nosi sa knjazom, kojeg su, ne bez razloga, Crnogorci zvali „Zeko maniti“.
Naredne dvije godine, Danilo se bori za sigurnost tek uspostavljenog knjaževskog prijestola, uporedo sa konstantnom diplomatskom akcijom prema skadarskim i primorskim konzulatima svih velikih sila.
Darinka za to vrijeme brižno piše Danilu da „ne mušketa Crnogorce“, da bude uzdržaniji i promišljeniji. Neposredni i brižni ton u njenim pismima, možda su kod mladog knjaza i održali odluku, budući da su ga mnogi na Cetinju ubjeđivali da se predomisli. Sve do januara 1855. godine, kada Darinka stupa na tle Crne Gore i njene prijestonice Cetinja. Tada je imala tek navršenih 16 godina.
Od kako su je birani svatovi sreli u Kotoru, pa sve do kraja svadbenog veselja u crnogorskoj prestonici koje je trajalo dva dana, Darinka je privlačila pažnju pojavom, stranim i njima nepoznatim manirima koje je donijela sa sobom.
Uostalom, knjeginja se mudro i ponijela što je ignorisala pritajenu nelagodu, jer nerazumijevanje gorštaka nikada nije ni prestajalo.
Za vjerovati je da su se tog dana pod Lovćenom desila dva krupna kulturološka šoka. Prvi je morao biti zasigurno Darinkin, jer je teško pretpostaviti da je u epskim, gotovo mitskim predstavama tršćanskih Srba o slobodnoj Crnoj Gori, ona mogla da nasluti svu surovost života ove državice. Taj prvi pogled na cetinjsko polje, manastir sa Biljardom i 20-tak raštrkanih koliba prekrivenih slamom, nad kojim dominira tablja sa zastrašujućim trofejima u turskim glavama, izazivao je strah i jasnu predstavu mučnog opstajanja u neprijateljskom okruženju. Cetinje je, kao i sva Crna Gora, bio vojnički logor u kome nije bilo mjesta za aristokratske navike. Kao ni za žene izložene i uključene u javnost. Šok je, međutim, morao biti i kolektivni, izazvan na drugoj strani kod glavara i naroda koji joj je po običaju izašao u susret. U raskošnoj toaleti, sa damskim šeširom, nakitom i gospodskom ohološću, bila je uočljivo nepripadajući lik u kamenom koloritu podlovćenske pustinje. Knjaz je prvi dočekao svoju izabranicu i, manirom pravog kavaljera, poljubio je u ruku pred dvorom i narodom. Već poslije dva sata, kada je obavljeno vjenčanje svi prisutni, osim jednog starog serdara, su u mimohodu morali da čestitaju knjaginji vjenčanje- rukoljubom! Ono što je do juče bilo poniženje, toga dana je postalo obavezujuće.
Kako tada, tako i do kraja vladavine. Dva svijeta koja su se srela tog trenutka, ostaće do rastanka uočljivo razdvojeni. Nije zabilježeno da je crnogorska sredina ičim uticala na knjaginju, njene manire i način ophođenja, ali je zapisano da su se na Cetinju od tog dana mogle vidjeti mnoge promjene, ranije nezamislive.
Možemo samo naslućiviti koliko je odlučnosti Darinka morala imati da bude knjaginja Crne Gore, kada je nenavikla na siromaštvo i plemenske običaje, u oskudnom, jednoličnom i sivom pejzažu kamenog mora, morala da trpi i prijeku narav svog supružnika knjaza Danila. Ne biti u volji knjaza, ili ne daj Bože biti njegov protivnik, značilo je sigurnu smrt ili u najmanju ruku izgnanstvo iz Crne Gore.
Uz sve to, Danilo je gajio i veliku ljubomoru. Pouzdano zna za dva mladića koje je ubio Darinkin osmjeh i sledstvena knjaževa kazna. Uz njih još desetak drugih, koje su usmrćivani po knjaževoj naredbi. Za to je bilo dovoljno da je knjaz načuo, da se neko izrazio o knjaginji kako njemu nije bilo milo čuti.
Ni pred Darinkom nije krio prgavu i razuzdanu narav. Crnogorci su bili svjedoci njegove vike koja se iz biljarde širila cetinjskim poljem: „Ja sam gospodar Crne Gore… i tvoj sam gospodar Darinka!“ Ali, i pored toga, treba odati Danilu priznanje što je svojoj izabranici dozvolio da zadrži i sačuva svoj mali svijet i navike. Uprkos surovom ambijentu kojem je i sam pripadao, uprkos gunđanju glavara i bratstvenika.
Strani konzuli i agenture vječno zainteresovanih dvorova Rusije, Austrije, Engleske i Francuske, pišu svojim vladama da na tablji iznad manastira, više nema sasušenih turskih glava. Knjaz je, po Darinkinoj molbi, naredio da se uklone postojeće i da se na tablji više nikad ne ističu.
Unutar zidina biljarde, uvodi se dvorska etikecija, govori se francuski jezik, spremaju se francuska jela, za koja je, naročito, u službu primljen i kuvar Francuz…Jedna prostorija se adaptira za prijeme i sjednike uz čaj ili kafu.
Knjaginja se posvetila pomaganju jedine crnogorske škole koja se nalazila u manastiru, u koju je takođe nastojala da uvede francuski obrazovni duh. Obezbijedila je besplatna odijela, pribor i knjige. Starala se da se đaci dobro obrazuju, pratila one koji su odlazili na dalje školovanje, a brinula se i o obrazovanju već isprošene Milene Vukotić, buduće knjaginje i prve crnogorske kraljice.
Duge cetinjske noći, po svjedočenju sve češćih gostiju-izvanjaca, provodila je uglavnom čitajući. Darinka je Cetinju pokazivala savremeni svijet, a njeni podanici su morali da se navikavaju na to.
Nedugo potom, ruski konzul je primijetio: „Sada već nije rijetkost da se sretnu Crnogorke koje upotrebljavaju evropsku toaletu, a razne toaletne stvari, koje se dobijaju iz Kotora, više se ne smatraju privilegijom dvorskih dama“.
Žene se u Crnoj Gori nijesu miješale u politiku, niti, ne daj Bože, u „muške poslove“ vođenja države. To nije dozvoljavano ni knjeginji. Međutim, uticaj knjaginje je bio sveprisutan, ali nevidljiv i neprimjetan da ga ni sam knjaz nije bio svjestan.
Atentat na knjaza Danila u Kotoru, desio se u prisustvu knjaginje Darinke. Prisebnošću prekaljenih ratnika, kakvi su bili njeni Crnogorci, Darinka je prihvatila posrnulog muža i nije se odvajala od njega duga dva dana koliko se knjaz rastajao sa dušom. Potom je, na konju sa ćerkicom Olgom u naručju, dopratila samrtnu povorku do Cetinja.
Crnogorce uzrujane Danilovom smrću, plašilo je šuškanje da za upražnjeni prijesto ima više kandidata, što je naslućivalo međusobni rat.
Pred dvije hiljade Crnogoraca, Darinka je skinula kalpak sa glave svog mrtvog muža i stavila ga Nikoli Mirkovom na glavu:
„Nek vam je srećan knjaz i gospodar braćo Crnogorci! Ovako mi je pokojnik naredio i preporučio“, odriješito je obznanila knjaginja, pri tom poljubivši ruku novom knjazu, tek tri godine mlađem od nje, što su zatim svi redom učinili.
Dileme su istog časa bile otklonjene, a Nikola će do kraja života biti zahvalan svojoj strini na ovom potezu. Knjaginja Darinka posle tri mjeseca odlazi sa malom Olgom na Krf, kod svoje sestre, a potom se opet pojavljuje na Cetinju, gdje će periodično sa prekidima boraviti do 1867. godine.
Tada, nošena intrigama, ostavlja Crnu Goru odlazeći u Veneciju, odakle je povremeno posjećivala knjaževinu sve do smrti 1892. godine.
Uz sve počasti tijelo joj je prenešeno na Cetinje, po ličnom staranju knjaza Nikole, gdje se i danas nalazi u porti Cetinjskog manastira.
