Georgina Djuka Tesla

Ljetopis, 4. april 2019

Ime: Ljetopis 04.04.2019 (1892 umrla Georgina Tesla, 1968 ubijen Martin Luter King); Opis: Ljetopis, 4. april Tip: audio/mpeg
  • Na današnji dan, 4. aprila 1892. godine umrla Georgina Tesla (poznata i kao Đuka Tesla, djevojačko Mandić), majka Nikole Tesle.

Georgina Djuka Tesla

Poslednje pismo Nikole Tesle njegovoj majci Đuki:

Srijeda, 18. novembar…

Majko, pri pomisli na Tebe, osjećam se nekako teško i turobno, ne znam kako, ali osjećam da nijesi dobro. Volio bih da sam kraj Tebe, sad, i da ti prinesem vode . Sve ove godine moje službe čovječanstvu nijesu mi donijele ništa do uvreda i poniženja. Jutros sam ustao prije nego je svanulo jer sam ponovo čuo nešto što, već, duže, a kroz san, čujem u svojoj sobi. Čuo sam glas koji poje i moli nekim maurskim jezikom lijepu tužbalicu ili zov. Jutros sam otjerao san s očiju i potvrdio da glas dolazi odsvakud i da ne mogu odrediti da li je s vana ili iznutra. Bojim se da nijesam razum, izgubio. O ovom ne smijem pričati dr Lajonelu jer ni njemu više ne vjerujem. Čuo sam da je posjećivao gospodina Edisona prije dvije sedmice …

Četvrtak, 19. novembar…

Opet mislim na tebe, Majko. Opet imam onaj nemir i tugu u tijelu. Danas ću pisati u Ured za patente da moj javni eksperiment pomjere za jednu sedmicu ranije jer ja moram krenuti kući, u Otadžbinu, krenuti Tebi. Znam, sad, sigurno da nijesi dobro, jer onaj glas, onu tužbalicu ponovo sam čuo sasvim svjestan i budan. Još sam razuman…

Petak, 20. novembar…

Nijesam pisao u Ured za patente, došao je njihov agent da mi donese potvrde i rekao sam mu, lično, svoje naume. Rekao je da žali, ali da se termini ne mogu pomjerati s obzirom da su kongresmeni iz oko 20 saveznih zemalja jedva uskladili termin. Otišao sam do Vodopada i rekao svojim momcima da okrenu turbine i da čekaju na moj poziv, sjutra, spremni. Ja sam odlučio da čovječanstvu darujem ono što mu pripada i vraćam se u Evropu, Tebi, Majko. Vlade zemalja su iste ovdje kao i kod kuće. Shvatio sam, sad, na kraju, da je čovječanstvo zavisno o vladama i da pojedinac ne može sam promeniti svijet. Ali onaj čudan glas me brine. Znam da nešto znači i da ima veze s Tobom, s mojim eksperimentom, s nečim transcedentalnim …

Subota, 21. novembar…

Draga Majko, sjutra polazim kući. Gospođica Nora je otišla po mom nalogu u Lučku kapetaniju i obezbijedila mi kartu do Lisabona, odatle idem vozom do Ciriha, pa onda direktno do kuće. Računam da mi treba oko deset dana, ili dvije nedjelje, najviše. Danas sam ušao u Kongresnu zgradu i na sjednici Senatora zamolio za par minuta pažnje. Nije im bilo po volji, ali dozvolili su mi. Tražio sam telefon i da me spoje s laboratorijom na Nijagarinim vodopadima. Momci su na moj nalog pustili turbine u pogon i Kongresna sala se obasjala mojom strujom, deset puta jačom od obične, upravo onako kako sam i najavio. Nijesu me interesovale njihove reakcije uopšte. Izašao sam odmah napolje, jer nijesam ovo radio za njih već za čovječanstvo. Samo sam u momentu kad sam pogledao svjetiljku i čekao da “moja” bežična struja dođe s turbina, osjetio da nisam ja tvorac ovog sveg. Osjetio sam da je neko ili nešto nosi od Nijagare do Kongresne sale i da je u tom zakonu koji sam smatrao “svojim” otkrićem, nešto što je oduvijek postojalo, a da je, samo, meni dato nadahnuće da to uokvirim i čovječanstvu objasnim.

Umjesto sreće i trijumfa, pojavila se neka praznina. Shvatio sam da sam nešto veliko u životu propustio. Nešto kao da sam izostavio, kao da nijesam nešto ponuđeno spoznao. Neka formula je bila tako blizu moje spoznaje, a ja je nijesam našao ili nijesam htio da je nađem. To ima veze s onom maurskom tužbalicom, siguran sam, sad…

Nedjelja, 22. novembar…

Ovo pismo nećeš nikad dobiti, Majko. Ne znam zašto ga pišem Tebi koja ga više nikad pročitati ne može… Nek ti je laka zemlja, Majko i oprosti mi što su me moji putevi odveli od Tebe, pa ti ne mogu doći ni na sahranu. Čitam telegram s viješću o tvojoj smrti i prezirem ljude koji nijesu bili spremni još pre dvije godine da shvate da struja može da se prenese i bez žica. Sad su, evo, vidjeli da može, ali, opet je neće znati vjekovima koristiti, jer neko je spalio moju laboratoriju u centru grada do temelja, sa svim spisima i nacrtima. Rekli su mi da se sumnja na gospodina Edisona. Tako sam ravnodušan da ne prepoznajem sam sebe. Prije bih se, možda i jadao, ali sad više ne jer znam, dobro, da neko ionako sve to drži pod kontrolom i da je “moje” otkriće još prerano došlo za čovječanstvo. I, u stvari, ono uopšte nije “moje”. Znam da to neko nadzire sve i da ima plan, pa sam zato, možda i ravnodušan. Moj brod za Lisabon polazi u 11 sati. Kola me napolju čekaju. Ovo pismo ću položiti na tvoj grob, kad stignem na naše seosko groblje. Sad vjerujem u ono što nikad nijesam, da sam tamo, negdje, još uvek “Ti” i da tvoj život nije zauvijek prestao. Sad mi je i žao što nijesam htio nikad da se družim s Turcima jer su oni iste onakve tužbalice pjevali kao ona iz mojih praskozorja. Sad se sjećam da su oni znali mnogo više nego ja o svim ovim stvarima koje, tek, sad, spoznajem. Zalud moje godine provedene u nauci, kad ona bejaše jalova. Moli, tamo, za mene, Majko, ako možeš, tom maurskom tužbalicom za izgubljenu dušu svog sirotog neukog sina…

Nikola Tesla

 

  • Na današnji dan, 4. aprila 1968. godine u Memfisu, u američkoj saveznoj državi Tenesi, ubijen Martin Luter King, borac za građanska prava i mir. U borbi za ravnopravnost crnaca u SAD služio se Gandijevim metodama nenasilja i građanske neposlušnosti. Dobitnik je Nobelove nagrade za mir 1964. godine.

Martin Luter KingU borbi za ravnopravnost Afroamerikanaca u SAD koristio je metode nenasilja i građanske neposlušnosti. Smatra se jednim od najboljih govornika u istoriji Sjedinjenih Država. Njegovi govori i danas su baština ne samo Amerikanaca već i cijelog čovječanstva. Zajedno sa govorima Gandija i Tolstoja postali su manifest nenasilne borbe za ljudska prava. Martina Lutera Kinga je posthumno, 1977. godine, odlikovao predsjednik Džimi Karter Predsjedničkom medaljom slobode. Od 1986. godine se u SAD obilježava dan posvećen njemu, a 2004. godine mu je posthumno dodijeljena kongresna Zlatna medalja. Iako za života osporavan i kritikovan od strane režima (FBI ga je pratio i prisluškivao) i svojih sunarodnika (Malkolm Iks i Crni panteri bili su za revolucionarnu borbu) postao je jedan od simbola SAD i afroameričke zajednice. Danas oko 730 većih i manjih gradova u SAD ima ulicu koja nosi njegovo ime.

„Danas vam kažem, prijatelji moji, uprkos teškoćama današnjice i sjutrašnjice, ja imam san. To je san koji je duboko ukorijenjen u američkom snu. Imam san da će se jednog dana ova nacija izdići i živjeti po pravom redu svog postojanja. Za mene je ova istina sama po sebi razumljiva – svi ljudi su stvoreni jednaki.

Imam san da će jednog dana na crvenim brdima Džordžije sinovi nekadašnjih robova i sinovi nekadašnjih robovlasnika sjedeti zajedno, za istim bratskim stolom.

Ja imam san da će jednog dana i sama država Misisipi, u kojoj vlada nepravda i koja s plamenom ugnjetavanja živi svojim punim bićem, da će se i ta država jednog dana pretvoriti u oazu slobode i pravednosti. Imam san da će moje četvoro djece jednog dana živjeti u društvu u kom se niko prema njima neće ponašati ovako ili onako zbog boje njihove kože, nego da će ih tretirati onako kako oni to svojim karakterom zasluže.

Imam san da će jednog dana Alabama sa zlokobnim rasistima, sa svojim guvernerom sa čijih usana silaze riječi kao intervencija i anuliranje rasne integracije, da će tačno tamo mali crni dječaci i male crne djevojčice pružiti ruke malim bijelim dječacima i djevojčicama, kao braći i sestrama.
Ja imam san da će se jednog dana uzdignuti sve doline, a svi bregovi i planine će se smanjiti. Da će se bregovita mjesta poravnati, a neravna ispraviti. I da će dobrota biti svima vidljiva i da će je svako spoznati. To je moja nada. Sa ovim uvjerenjem, vratiću se nazad na jug. Sa ovim uvjerenjem biću sposoban da od brijega očajanja načinim kamen nadanja. I, sa ovim uvjerenjem, mi ćemo biti sposobni da nesklad naše nacije pretvorimo u zvukove predivne simfonije.

Sa ovom spoznajom bićemo sposobni zajedno da radimo, da se zajedno molimo, zajedno da se borimo, zajedno da idemo u zatvor, zajedno da ustajemo za slobodu, sa spoznajom da ćemo jednog dana biti slobodni. A to će biti dan kada će sva Božija djeca u ovoj zemlji ovoj pjesmi dati novo značenje. Ako Amerika želi postati velika nacija onda ovo mora postati istina…“