- Na današnji dan, 4. decembra 1371. godine umro je car Uroš Nemanjić, sin cara Dušana i jedini naslednik velikog Srpskog carstva.
Stupivši na prijesto u devetnaestoj godini, poslije Dušanove smrti 1355. godine, nije uspio da sačuva veliko carstvo koje se poslije njegove smrti raspalo na niz samostalnih oblasti pod vlašću moćnih feudalaca. Prema predanju, ubijen mučki u lovu, kada se sagnuo nad vodu da se osvježi. Sin Dušana Silnog, car Uroš Nejaki je veoma mlad i neiskusan naslijedio prijesto u velikoj državi bez unutrašnjeg jedinstva i čvršće povezanosti.
Dušanov polubrat Simeon samovlasno se proglasio novim carem, pa je sabor u Skoplju za srpskog cara proglasio Uroša, a Simeon se otcijepio i zavladao Epirom i Tesalijom. To su počeli da čine i druge velmože, tako da je centralna vlast naglo oslabila. Nestalo je jezgro oko kojeg bi se pojedini krajevi čvrsto okupili i povezali u cjelinu, pa su kao mali djelovi postali turski plijen.
Vladavina Uroša, sina cara Dušana, bila je gotovo u svakom pogledu suprotna vladavini njegovog oca. I sudbina i istorija ponekad igraju nemilosrdne igre. Tako je prvi potomak cara Dušana ponio nadimak Uroš Nejaki. Novi srpski car, koji je titulu naslijedio od oca, nije uspijevao da zaštiti svoju državu, ni od spoljnih napada, ni od unutrašnjih potresa. Ubrzo, srpska država se podijelila na dva carstva, Uroševo i Simeonovo. U većem dijelu, koji je obuhvatao sve stare srpske zemlje, vladao je Uroš.
Za vrijeme njegove vladavine za savladara je krunisan kralj Vukašin Mrnjavčević sa očekivanjem da će njegovi potomci (Marko Mrnjavčević) naslijediti carski prijesto jer Uroš nije imao potomaka. Poslije velikih Dušanovih osvajanja, car Uroš postaje žrtva vlastele koja se naglo obogatila u prethodnim ratovima.
Infrastrukturna nepovezanost novih teritorija carevine sa jezgrom otežala je uspostavljanje reda i državnih instrumenata. Uroš Nejaki je proglašen za svetitelja 211 godina poslije smrti. Njegove mošti se nalaze u fruškogorskom manastiru Novi Jazak. Smrću cara Uroša 1371. godine ugasila se vladavina loze Nemanjića.
- Na današnji dan, 4. decembra 1910. godine u okviru finansijskih reformi Crna Gora je donijela Zakon o državnom novcu.
Na aversu zlatnog i srebrnog novca – perpera, u sredini je bio lik vladara Crne Gore s lovorovom grančicom ispod njega i unaokolo natpisom njegovog imena i dostojanstva, dok se na reversu nalazila kruna s porfirom kao i državni grb, a iznad krune u polukrugu ime države, te u donjem kraju oznaka vrijednosti novca, a ispod porfire vijenac od lovorovog i hrastovog lišća, s nazivom novca i godinom u kojoj je kovan. Srpski perper bila je fiktivna valuta korišćena u Srpskom carstvu za vrijeme cara Dušana Silnog.
Perper je bio prilično jaka valuta, državna taksa je iznosila jedan perper na kuću godišnje. Perpera nije postojala u fizičkom smislu, već apstraktnom. Kako bi se veće količine srebrnog dinara, tadašnje srpske monete, lakše obračunale, koristila se perpera koja je označavala 12 dinara.
Ime perper, tj. perpera dolazi od hiperpirjona, zlatnog vizantijskog novca koji je uveo car Aleksije Komnin. Ime novca znači hiper (izuzetno, super) pročišćen jer je i nastao kako bi zamijenio solid. Solid je bio zlatni novac uveden u vrijeme poznog Rimskog carstva, čiji je standard definisao Konstantin Veliki. Međutim, vremenom je Carstvo slabilo i siromašilo, pa je gramaža i čistota zlata u kovanicama opadala, a sa njom i vrijednost solida koji je na kraju bio gotovo bezvrijedan. Perper kao računska jedinica, kojom se brojalo 12 dinara, iskovanih od domaćeg srebra u domaćim kovnicama, pojavljuje se redovno u srpskim pisanim spomenicima od vremena kralja Milutina. Logično je što se perper, kojim se brojao domaći kovani novac, u srpskim pisanim spomenicima počinje redovno javljati kada i dinar kao sredstvo unutrašnjeg prometa. Jer, idealni perper je služio isključivo za brojanje stvarnih 12 dinara.
Bez dinara, ne bi bilo ni perpera. U zakoniku cara Dušana, perper kao računska novčana jedinica srijeće se u 17 članova. Crna Gora je imala svoj novac samo tokom jedne decenije, od 1906. godine do 1916. godine. Do 1909. godine u Beču su iskovane dvije emisije crnogorskih para od nikla i bakra, a onda je donijeta odluka da se iskuju i prvi srebrni perperi. Istovremeno s odlukom da se iskuje srebrni, bilo je predviđeno i kovanje zlatnog crnogorskog novca. Zbog zategnutih odnosa sa Austro-Ugarskom, međutim, na zlatne perpere čekalo se još godinu. Konačno, 1910. godine bili su iskovani crnogorski zlatnici, prvo Knjaževine a odmah potom i Kraljevine Crne Gore. Sticajem istorijskih okolnosti, to su bile i dvije jedine emisije zlatnih perpera u istoriji Crne Gore.
Ovi zlatnici danas predstavljaju izuzetno rijetke i vrijedne primjerke modernog novca i po ljepoti svog dizajna, jasnoći gravure, stilske i tehničke obrade spadaju u sam vrh svjetske numizmatike onoga doba. Nakon kapitulacije Crne Gore u Velikom ratu Austro-ugarska je prisilno otkupljivala i namjerno pretapala crnogorski zlatni i srebrni novac koristeći te metale za kovanje svog novca. To je uticalo da broj sačuvanih primjeraka ovog novca bude izuzetno mali. Danas je najrjeđi zlatni perper od 100, koji je ujedno najveći i najljepši primjerak. Nije poznato koliko je kovanica od 100 perpera sačuvano, ali se numizmatičari uglavnom slažu da ih u svijetu ima oko 150 računajući i one koji se čuvaju u muzejskim zbirkama širom svijeta.
