Janko Vukotic

Ljetopis, 4. februar 2019

Ime: Ljetopis 04.02 2019 JALTA I JANKO VUKOTIC; Opis: Ljetopis, 4. februar Tip: audio/mpeg
  • Na današnji dan, 4. februara 1927. godine umro je Janko Vukotić, serdar i armijski general u vojskama Knjaževine i Kraljevine Crne Gore.

Janko VukoticKrajem 1915. godine oko pola miliona austrougarskih, njemačkih i bugarskih vojnika napalo je Srbiju, čija se vojska uz teške gubitke povlačila preko Kosova i Metohije, Crne Gore i Albanije, sve do Krfa. U namjeri da presječe povlačenje, Austrougarska je preduzela operaciju da to odstupanje presječe u Crnoj Gori. Bečki generali znatne snage uputile su u tom pravcu. U to vrijeme, crnogorska vojska je bila u veoma teškoj situaciji. Vojnici su ili imali ljetnje uniforme, ili nosili odjeću donijetu od kuće. U jedinicima gotovo da je vladala glad – sledovanje za nekoliko dana bilo je samo pola kilograma hleba. Crnogorski vojnici nosili su zastarjelo oružje, a i municije je bilo malo. Ukupan broj vojnika pod komandom Janka Vukotića bio je oko 6.500. U odlučujućim bitkama 6. i 7. januara 1916. godine, na Mojkovcu, Austrougari nijesu uspjeli da ostvare svoj naum – vojska Kraljevine Srbije povukla se preko Čakora i Podgorice za Albaniju. Ali, rat se nastavio. Austrougari su 11. januara osvojili Lovćen, dva dana kasnije i Cetinje. Janko Vukotić je bio zarobljen, a nakon povratka iz austrougarskih kazamata poslije rata i ujedinjenja 1918. godine, vojnu karijeru nastavio je u Beogradu. Bio je u nemilosti Nikole Pašića, koji je uporno odbijao da mu da čin generala. Tek na treću intervenciju kralja Aleksandra, koji ga je izuzetno poštovao, dobio je čin brigadira. 1925. godine dobio je čin armijskog generala. Umro je dvije godine kasnije i sahranjen je u Aleji velikana.

O dramatičnim danima poslije Mojkovačke bitke serdar Janko Vukotić svjedoči:

Petog januara držali smo sjednicu: Kralj, Vlada, i ja, u dvorcu na Kruševcu, što da se radi. Jednoglasno zaključismo, na kraju krajeva, da se povlačimo, te da se vojsci izda naređenje da brani odstupnicu. Ja neću da kažem Kralju da sam ja to naređenje vojsci već izdao (bio sam šef Štaba Vrhovne Komande na mjesto Pešića), ne bi li i on potpisao. Risto Popović mu podnosi na potpis.
A on veli: „Neka, čoče, da se malo odmorim, ta gotovo je, složeni smo svi.“
Ja se vratim u Podgoricu i cio sjutradan izdajem naređenja vojsci, naročito Sandžačkoj, kako i kuda da se povlači. Strašno sam umoran. Jedva se držim na nogama. Isprozebao. Promukao. U to dođe kraljev auto – zove me Kralj u Kruševac. „Reči u Kruševcu, da neću doći!“ viknem ja šoferu. On stoji, ne miče se. „Miči se, pogani, jesi razumio što ti kažem!“
– Sto puta tako došao bi prije auto da idem Gospodaru, a kad tamo, nema ništa do besposlica. Predosjećao sam da me Kralj zove da me mozda spriječi u komandovanju. Bojao sam se zbog onoga na jučerašnjoj sjednici, da se nije predomislio, ka što se često predomišljao.
U to provaljuju nekolicina oficira i dignu me iz stolice:
„A da hoćeš, Boga mi zaista još ići kad naređuje Gospodar! Idi pa da vidimo što će!“
Bače me u auto. Imao sam vatru, jedva govorio.
Došavši u Kruševac pitam:
„Đe je Gospodar!“
– „Eno ga u sobi!“
Nikad mu nijesam ulazio bez prijave, iako mi je to dozvoljavao da vazda uđem kod oću. Ali sada sam rupio onako kroz vrata da se i on začudio. Sjedio je na krevetu, u uniformi. Pred njim jedan sto, i kod stola stoji Mirko, ukočen, bolestan. Knjaz Petar, za drugim stolom, čuka prstom o sto.
„Što je, Janko!“ veli stari začuđeno.
– „Što si me zvao, Gospodaru?“
-„Janko!“
– „Zapovijedajte, Gospodaru!“
– „Ja idem.“
– „Kud, Gospodaru?“
– „U Skadar!“
Zamuti mi se pred očima, izgubih sve obzire, i onako bolestan i rastrojen stadoh vikati iza glasa, da su bale skakale oko mene:
„E čuj me, Gospodaru! Služio sam ti trideset godina! Čuvao sam te bolje nego što te čuvala tvoja žena Milena i nego tvoje šćeri. Bolje, zato jer sam više razumio od njih. Pa kad nas tako ostavljaš, evo će ti reći da si i sad poslušao sinove, a sinovi tvoji nijesu služili ni tebi ni otadžbini, niti su ti branili čast, ni čast Crne Gore. Pa hajde, izdaj je i ti! Što gođ je nevaljalstva, u sva su ugazili. E sad vidim da smo te uzalud branili i čuvali“…
Govorio sam tako ne znam koliko, izvan sebe, a on je samo vikao: „Janko, Janko! Smiri se! Janko“
I onda je viknuo što može: „Janko, čuj me! Zakleo sam se svojoj familiji na ćivotu sv. Petra da ću večeras biti u Skadru; ali evo tebi dajem riječ: ne bio ja čovjek ako se sjutra ne vratim opet ovamo! Razumiješ li, čoče!“
– To me dirnu, pomislih mu na familiju, pa rekoh:
„Pa što mi ne kažeš, za Boga?“
– „A ne daš mi da ti kažem.“
– „Oprosti, Gospodaru.“
Povjerovah mu, bi mi krivo na mene sama što sam onako izašao iz takta.
Mir sa Austrijom podrazumijevao je da su Crnogorci slobodni i da vlada ostaje ista
Tri ili četiri automobila bijahu tu, oko Kralja, pa ih opkoliše sluge i dvorjani. Vuko Vukotić – bio dvadeset godina komandant dvorskih perjanika – stoji obješenih brka, oklembesao se onako, ne miče se.
„Što je, Vuko, što ne sijedaš?“ viknuh ja.
„Čuješ li što reče Gospodar, sijedaj!“
On ćuti, ništa ne govori.
„Čuješ li ti“, ponovih mu ja, „zašto ne sijedaš, sijedaj – evo komandujem ti u prisustvu Gospodarevu: sijedaj!“ – i on se onda mače i sjede.
Odoše. Ja se malo poslije uputih za njima u Podgoricu. Vlada tamo viđela Kralja đe prođe, pa me podrugljivo dočeka, kao da sam ja s njime u sporazumu. Zovnuh ih u jednu kancelariju, ispričah kako će se Kralj vratiti, i malo ih umirih.
Cio taj dan provedoh tu u vezi sa vojskom. Stiže mi poslije moj zastupnik, mladi brigadir Petar Martinović, s Štabom. Ostavio sam bio njega za komandanta u Sandžaku, iako je bilo starijih po činu, jer je vrlo sposoban i energičan oficir. Reče da je sve spremno, i da će se moći sa nekim baterijama preći oko Kastratskih virova te braniti odstupnicu. Odobrih mu. Ha, sokole!
Uveče dođe poštar, i reče mi da me zove Kralj na telefon. Pređoh u susjednu kuću(u poštu) i zapitah odakle zove. Rekoše: „Iz Skadra.“
Kad to čuh, pomislih da ne kreće ovamo, pa šćedoh reći da ne kreće po noći.
„Halo, halo! Jesli li ti to Janko?“
– „Evo jesam, Gospodaru.“
– „Janko, čuj me!“
– „Zapovijedajte, Gospodaru!“
– „Janko, ja krećem. „
-„Kud Gospodaru?“ – htjedoh opet reći da ne kreće po noći.
– „Idem na Lješ i San Đovani, pa preko mora!“
Kad to čuh, sve se oko mene okrenu, izgubih prisebnost duha, i samo zavikah:
„Idi, nikad se ne viđeli!“ Bačih slušalicu kao lud i izađoh. Zvrji telefon, istrča poštar za mnom:
„Ajde, ajde, govori Gospodar još!“ Uzeh slušalicu.
„Janko, hvala ti na službi!“
– „A tebi ne-hvala!…“
I opet bačim slušalicu.
Božo Petrović i Jovo Popović, koji su bili kod njega, pričali su poslije da je Kralj na telefonu govorio nekih 20 minuta…
E, što sad da radim? Stadoh da se mislim. Odstupiću s koliko mognem vojske. Od Nikšića vojske nema… Martinović mi javlja da ćemo mi moći odstupiti. Ha, Bože pomozi! No poslije, on javlja telefonom kako su topovi ostali bez vojske. E, što sad? Da idem na Plavnicu, pa lađom za Kraljem? Poslije opet promislih: pa da tuda krenem za Kraljem, bez vojske, svi bi mi Crnogorci rekli da sam bio s njime u dogovoru da ih ostavimo, a naročito poslije onog na Kruševcu.
E, nema se kud tamo, ostaću s narodom, pa što nam Bog da.

 

  • Na današnji dan, 4. februara 1945. godine u mjestu Jalta na Krimu sastali su se britanski premijer Čerčil, predsjednik SAD Ruzvelt i sovjetski lider Staljin, da bi se dogovorili o akcijama za završetak Drugog svjetskog rata i planovima u poslijeratnom periodu. Smatra se da je na toj konferenciji dogovorena podjela sfera uticaja tadašnjih svjetskih sila, što je kasnije dovelo do hladnog rata između komunističkog Istoka i kapitalističkog Zapada.

JaltaNa Jalti je otvorena Krimska konferencija šefova vlada SSSR, SAD i Velike Britanije na kojoj su bili usaglašeni principi poslijeratnog uređenja Evrope. Ti principi i što je najvažnije, glavne lekcije Jalte, danas su posebno aktuelne. Krimska konferencija država antihitlerovske koalicije koja je trajala nedjelju dana bila je poslednji sličan forum u epohi koju sada nazivaju “donuklearnom”. U centru diskusije bilo je pitanje obnove starih i stvaranja novih državnih granica u oslobođenoj Evropi. Njene odluke su zahtijevale ozbiljne ustupke od strane svih zemalja-učesnica, pošto se u suštini radilo o stvaranju teritorijalnog sistema kontrole i ravnoteže između Istoka i Zapada. Po tom planu, ključno je bilo pitanje Poljske, a posebnu oštrinu davalo je postojanje dvije vlade u Poljskoj – jedne koju priznaje SSSR i druge emigrantske, koja se nalazila u Londonu. Zbog činjenice da je Poljska oslobođena zahvaljujući dejstvima Crvene Armije, Staljin je uspio da dobije saglasnost Vašingtona i Londona za stvaranje “Privremene vlade nacionalnog jedinstva” na bazi tamo već postojeće vlade. Istina, “sa uključivanjem demokratskih djelatnika iz same Poljske i Poljaka iz inostranstva”. Sovjetski lider je sa svoje strane dao ustupke zapadnim državama po drugim pitanjima – posebno na Balkanu. Staljin je pristao da ne pretenduje na učešće u regulisanju situacije u Grčkoj – gdje je uskoro izbio krvavi građanski rat. Što se tiče jugoslovenskog pitanja, jednog od najsloženijih pitanja Balkanskog regiona, još 9. oktobra 1944. godine Staljin i Čerčil su tokom pregovora u Moskvi postigli prećutni dogovor o paritetnom uticaju na događaje u toj zemlji (50% : 50%). Inicijativa za ovakav sporazum potekla je od britanskog premijera. Ovu epizodu sa tih pregovora opisivao je sam Vinston Čerčil u svojim memoarima na sledeći način: “Nastupila je poslovna atmosfera i ja sam izjavio: “Hajde da regulišemo naše poslove na Balkanu. Vaše armije se nalaze u Rumuniji i Bugarskoj. Mi tamo imamo interese, misije i agente. Ne želimo da se svađamo zbog sitnica. Što se tiče Engleske i Rusije, da li se vi slažete da imate dominantnu poziciju od 90% uticaja u Rumuniji, a mi istu takvu dominantnu poziciju u Grčkoj, a da u Jugoslaviji bude uticaj po pola?”. Sovjetski vođa se saglasio sa tim predlogom. U okvirima Krimske konferencije kompromisno je bilo i rješenje nemačkog pitanja. Upravo na Jalti je odlučeno da se na teritoriji poražene Nemačke stvori okupaciona saveznička zona, koja se kasnije pretvorila prvo u Demokratsku republiku Njemačku i Saveznu republiku Njemačku, a krajem 80-ih godina HH vijeka, u sadašnju ujedinjenu Nemačku.

Konačno, kao istorijski primjer postizanja kompromisa među velikim državama, treba smatrati i odluku Krimske konferencije o stvaranju UN umjesto Lige Naroda koja se diskreditovala u predratnom periodu. Upravo na Jalti su se SSSR, SAD i Velika Britanija dogovorile o tome da će u temelje djelovanja nove svjetske organizacije biti stavljen princip jednoglasnog prihvatanja odluka od strane zemalja stalnih članica SB UN.

“Uspostavljanje reda u Evropi i obnova nacionalno-ekonomskog života, trebalo bi da bude dostignuto na način koji omogućava oslobođenim narodima da unište poslednje tragove nacizma i fašizma i da stvore demokratske institucije po njihovom sopstvenom izboru”, navedeno je u potpisanim zaključcima u Deklaraciji o oslobođenju Evrope, donijetoj na Krimskoj konferenciji. Međutim, taj cilj nije u potpunosti realizovan. A današnji uspon fašizma i nacističke ideologije u raličitim zemljama Evrope još jednom ističe rastući značaj lekcija sa Jalte.