Djilas

Ljetopis, 7. april 2019

Ime: Ljetopis 07.04.2019 (1911 Lekso Saicic, 1962 Milovan Dilas); Opis: Ljetopis, 7. april Tip: audio/mpeg
  • Na današnji dan, 7. aprila 1962. godine uhapšen je jugoslovenski političar i disident Milovan Đilas, bivši najbliži saradnik Josipa Broza. Razlog hapšenja bilo objavljivanje njegove knjige „Razgovori sa Staljinom“. Bilo je to četvrto hapšenje i suđenje Đilasu od kako se, januara 1954. godine, razišao sa rukovodstvom Komunističke partije Jugoslavije.

DjilasRođen je 1911. godine u selu Podbišće kod Mojkovca. Poslije završetka gimnazije odlazi u Beograd gdje počinje da studira filozofiju i pravo na Beogradskom univerzitetu 1932. godine. Tada se povezuje da ilegalnom Skojevskom organizacijom i vrlo brzo postaje član SKOJ-a. Za vrijeme velike provale komunista u Beogradu, policija ga je uhapsila u avgustu 1933. godine. Milovan Đilas je prebačen u Glavnjaču gdje su ga ispitivali Dragi Jovanović i Svetozar Vujković. Nije ništa priznao, pa je bio pretučen i ostavljen cijelu noć da bez odjeće leži u svojoj ćeliji. Sjutradan mu je počelo suđenje pred Opštinskim sudom grada Beograda koji ga je po Zakonu o zaštiti države osudio na pet godina zatvora.

Bio je član Politbiroa i automatski je izabran i za člana Vrhovnog štaba. Poslije splašnjavanja Trinaestojulskog ustanka na njegovo mjesto je upućen Ivan Milutinović, a on je povučen u Vrhovni štab, gdje je imao zaduženje za propagandni rad i učestvovao je u uređivanju lista „Borba“, u oslobođenom Užicu. Optuživan je za zločine koje su partizani počinili u Crnoj Gori na početku rata, tkz. Lijeva skretanja, koja je opisao, ali se i ogradio sa objašnjenjem da u to vrijeme nije ni bio u Crnoj Gori. Zajedno sa Mitrom Bakićem dočekao je prvu englesku vojnu misiju koju je predvodio kapetan Bil Hadson u Petrovcu na Moru. Zajedno su ga odveli u partizanski Vrhovni štab u Užicu. Za vrijeme operacije „Vajs“ i „Švarc“ povlačio se zajedno sa Vrhovnim štabom. Bio je prisutan na Martovskim pregovorima sa Njemcima, pod lažnim imenom Miloš Marković. Aprila 1945. godine Đilas i Broz odlaze u Moskvu na potpisivanje ugovora o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći Jugoslavije i Sovjetskog Saveza. Za vrijeme borbe sa Informbiroom, Milovan Đilas je bio stalno sa Partijom, učestvovao je na svim Plenumima i sjednicama. Radio je na pisanju članaka u „Politici“ i „Borbi“. Početkom 1953. godine izabran je za predsjednika Narodne skupštine FNRJ
.
Milovan Đilas je počeo u „Borbi“ od oktobra 1953. godine da objavljuje svoje članke o najsloženijim pitanjima Partije, njene reforme i budućeg razvitka Jugoslavije. Đilasovi članci su izazvali veliku diskusiju u Savezu komunista Jugoslavije i u najširim masama. Naročito je bio upečatljiv poslednji Đilasov članak pod nazivom „Anatomija jednog morala“, gdje je stao u odbranu glumice Milene Dapčević, žene Peka Dapčevića, izrugivanjem žena ostalih partijskih funkcionera. Đilas je time otvoreno napao komunizam kao sistem, samo u uvijenoj formi. Tri dana poslije poslednjeg članka Milovana Đilasa „Borba“ je objavila ogradu Izvršnog komiteta CK SKJ, od Đilasovog pisanja. Napomenuto je da su Đilasovi članci izazvali zabunu u redovima članova Saveza komunista i da su ništavni za čitav politički sistem. I Broz je javno kritikovao Đilasova pisanja. Istakao je da je Đilas zapravo napao Savez komunista, da je pokušao da izazove anarhiju, da je pripovijedao čistu demokratiju i tako srozao Savez komunista. Na sjednici je iskritikovan i Vladimir Dedijer jer je kao urednik „Borbe“ radio na uređivanju Đilasovih članaka. Na kraju zasijedanja Đilas je izašao za govornicu i izjavom da mu se „vratila vjera u Savez komunista“ i da će i sam glasati za rezoluciju koja ga osuđuje pokajnički priznao krivicu. Milovan Đilas je isključen iz CK SKJ i udaljen sa svih funkcija u Partiji i kažnjen poslednjom opomenom. Decembra 1954. godine Đilas daje intervju dopisniku Njujork Tajmsa u kome kaže da zemljom vladaju najveći reakcionari. Zbog toga se pokreće tajni sudski postupak u Beogradu, gdje je izveden i Vladimir Dedijer, kao simpatizer Đilasa. Đilas je osuđen na uslovnu kaznu zatvora od jedne i po godine, kao i Dedijer. Đilas januara 1955. godine podnosi pisanu ostavku na dužnost predsjednika Narodne Skupštine FNRJ, kada je obrazložio da se od tada više ne smatra članom SKJ i da po svojoj volji istupa iz članstva. I pored izrečenih opomena, Đilas objavljuje svoje novo djelo „Nova klasa i analiza komunističkog sistema“. Djelovanje Milovan Đilasa u trenutku kada se više nije nalazio ni na jednoj funkciji u zemlji bilo je vezano isključivo za pisanje. U vrijeme početka Mađarske revolucije protiv komunizma, Milovan Đilas je u svom intervjuu javno podržao revoluciju. Nakon toga je stavljen pod policijsku prismotru, a sud ga je zbog antijugoslovenske djelatnosti osudio na tri godine zatvora. Kaznu je izdržavao u Sremskoj Mitrovici. Za vrijeme robije napisao je studiju „Knjiga o Njegošu“. Na slobodu je pušten početkom 1958. godine. Zbog svog antikomunističkog djelovanja, po drugi put je uhapšen 1962. godine i osuđen na 13 godina zatvora i ograničenje građanskih prava u trajanju od pet godina. Đilas je svoju kaznu ponovo izdržavao u Sremskoj Mitrovici. Za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne napisao je veći broj rukopisa i svakodnevno je vodio dnevnik. U zatvoru je završio svoje djelo „Razgovor sa Staljinom“ i roman „Crna Gora“, opširniju knjigu o Petru Petroviću Njegošu i dr. Iz zatvora je izašao decembra 1966. godine. Iz zatvorskog perioda sačuvana su pisma koja je razmjenjivao sa svojom suprugom. Objavljena su pod nazivom „Milovan Đilas: Pisma iz zatvora”, a priredio ih je njihov sin Aleksa Đilas. Sredinom 1968. godine jugoslovenske vlasti su dozvolile Đilasu i njegovoj ženi da otputuju u inostranstvo. Podržao je Velike studentske demonstracije 1968. godine u Beogradu i pisao po novinama o tome. Nakon kraćeg zadržavanja u Austriji i Italiji, Đilas se ponovo vraća u Beograd. Početkom 1970. godine izrečena mu je zabrana putovanja zbog kritika na račun SKJ i čitavog partijskog rukovodstva u zemlji.

Đilas je nakon oslobođenja 1945. godine promovisao stav da su Crnogorci posebna nacija izdvojena iz etničkog srpstva, da bi se posle pada sa vlasti odrekao tog stava. U listu Borba 1. maja 1945. godine objavio je članak pod naslovom „O crnogorskom nacionalnom pitanju“ gde je tvrdio da su „Crnogorci porijeklom Srbi“, ali da su tokom istorije profilisali svoju posebnu naciju. Međutim, Đilas se krajem 1980-ih u nizu intervjua izjašnjavao kao Srbin, pa čak je čak u jednom izjavio da su se Crnogorci formirali u naciju besmisleno je sa naučne tačke gledišta. U knjizi „Revolucionarni rat“ Đilas opisuje kako se sporio sa rođenim ocem i ubjeđivao ga je da oni nijesu Srbi, na šta mu je otac odgovorio da ako Crnogorci nijesu Srbi ima li onda uopšte Srba. Očeve riječi pojašnjava pa kaže da je njihovo značenje to da su Crnogorci u stvari najveći Srbi. Iako je učestvovao u stvaranju crnogorske nacije, Đilas je umro kao Srbin. Pred smrt je ostavio oporuku da bude sahranjen po srpskom pravoslavnom običaju, angažovanjem sveštenika. To je bio rijedak primer nekadašnjeg komuniste da se sahrani po crkvenim običajima. Preminuo je 1995. godine u Beogradu. Sahranjen je u porodičnoj grobnici u svome selu Podbišće, uz crkvene obrede.

 

  • Na današnji dan, 7. aprila 1911. godine umro je Aleksandar Lekso Saičić, poznati crnogorski junak, kapetan carske ruske i crnogorske vojske. Umro je od povreda koje je dobio gaseći požar na dvoru kralja Nikole. Aleksandar Lekso Saičić, rođen je 1873. godine(Vinicka, Berane). Gimnaziju učio na Cetinju i Dubrovniku, a Pješadijsku podoficirsku školu u Beogradu.

Lekso SaicicPo stupanju u rusku vojnu službu, proslavio se u Rusko-japanskom ratu (1904–1905. godine) pogubivši čuvenog japanskog samuraja u dvoboju kod Vladivostoka. Odlikovan je najvišim ordenima ondašnje Rusije.

Lekso Saičić je bio upamćen je po nevjerovatnom umijeću rukovanja sabljom. Kao vojnik sa željom za daljim usavršavanjem odlazi u Istanbul gdje stupa u tursku vojsku kao poručnik carske garde gdje službuje tri godine. Iz Istanbula odlazi u Mandžuriju i priključuje se ruskoj vojsci. U Mandžuriji ga je zatekao veliki rat između Rusije i Japana. Tu počinje priča o njemu.

Dvije vojske valjale su se jedna prema drugoj. I onda utaborile pod Jun-džu-anom, u istočnoj Mandžuriji, ne tako daleko od Vladivostoka. Rusi spram Japanaca, u drugoj godini rusko-japanskog rata. Bitku je valjalo zapodjenuti usred polja. Širokog, naravno. I dok su ruski stratezi i dalje tragali za najboljim putem koji bi ih odveo do pobjede, poslije niza neuspjeha, iz suprotnog tabora izdvojio se konjanik s bijelom zastavom. Šta li sad pa ovaj hoće? Komandant japanskih jedinica, preko svog izaslanika sa bijelom zastavom, zahtijevao je od ruskog kolege da izabere jednog ratnika koji će, prije bitke, izaći na dvoboj njihovom samuraju. Ruske štablije bile su, najblaže rečeno, zapanjene. Sijede glave sa epoletama nijesu mogle da vjeruju da se Japanci i na početku dvadesetog vijeka pridržavaju svog starog običaja. Vijećanje je dugo trajalo: ako ne pošalju megdandžiju, sramota je, a ako pak odluče da prihvate japanski izazov, koga poslati da se suprotstavi njihovom vještom i iskusnom ratniku? Znali su da pobjeda u takvom dvoboju znači veliku psihološku prednost pred predstojeću bitku. I odluka je pala: naći dobrovoljca koji će htjeti i smjeti da se suprotstavi samuraju. Našli su ga odmah ili, bolje reći, našao je on njih. Čim je po logoru zaječao glas da se traži dobrovoljni zatočnik koji bi trebalo da brani čast i slavu ruskog oružja i borilačke vještine, pred šator komandanta gotovo u trku stigao je visok i mršav poručnik.

– Aleksandar Saičić iz Berana, Crna Gora – oštro je salutirao.

– Podanik knjaza Nikole, sad u službi Njegovog carskog veličanstva, spreman sam da izađem na megdan mrskom neprijatelju – odlučan je bio Saičić.

I dok su štablije nepovjerljivo odmjeravale tridesetdvogodišnjeg dobrovoljca, on je pred njima stajao kao ukopan, strpljivo očekujući dalju naredbu. Visoki oficiri dugo su se nešto sašaptavali i onda odlučili da im nema druge nego da mu pruže priliku kad je već tako samouvjereno zatražio a i niko drugi se još nije prijavio. Pitomac knjaza Nikole propisno je salutirao i odmah se dao u potragu za konjem i sabljom koji bi mu najviše odgovarali. Sablju je brzo našao, od ponuđenih konja izabrao je tek trećeg. Onog koji je, na komandu jahača, umio da krene lijevo pa desno, da na vrijeme izbjegne napad neprijatelja. U nestvarnom okruženju, nalik onom iz naših epskih pjesama, Saičić je izjahao nasred polja. Uz pratnju muzike vojničkog marša. Iz suprotnog tabora, izišao je ratnik obučen u crno krzno. Strah božiji. Lekso je kasnije pričao da ga je podsjećao na kakvu zlokobnu crnu orlušinu. Dvoboj na život i smrt. Glasovi vojski utihnuli su kad su megdandžije krenule jedan na drugog. Zaprštala je zemlja ispod konjskih kopita. Onda jeka poslije udara čelika o čelik. Obojica i dalje u sedlu. Potom ponovo zalet. Onda je Saičić osjetio žestok bol i nešto toplo krenulo mu je sa čela u oči. Rukavom mundira uspio je da za trenutak otre krv i vidi zloslutno sječivo tik nad glavom. U tom trenutku Lekso Saičić munjevitom brzinom, samo njemu svojstvenom, mahnu sabljom i posječe japanskog junaka. Čuo je urlik pored uveta, pa onda urnebesno „živio“ na ruskom. Čim je samuraj pao na zemlju, njegov konj odkasao je ka japanskoj vojsci. Ovom pobjedom nanijet je teški moralni poraz japanskoj vojsci. Poslije pobjede u dvoboju, Aleksandar Lekso Saičić postao je kavaljer Ordena Svete Ane, najvećeg ruskog odlikovanja, kao i vlasnik mnoštva drugih priznanja. Uz to, ruska vlada mu je odredila svotu od četrdeset napoleona u zlatu godišnje, i to do kraja života. U dalekoj Mandžuriji unaprijeđen je u čin kapetana i do kraja vojne komandovao je konjičkim eskadronom Amurskog dragonskog puka. Sablja kojom je savladao samuraja danas se čuva u Vojnom muzeju u Moskvi.