- Na današnji dan, 7. septembra 1813. godine prvi put je upotrijebljen naziv „Ujka Sem“ za Sjedinjene Američke Države, u uvodniku njujorškog lista „Troy Post“.
Ujka Sem najpoznatija je nacionalna alegorija Sjedinjenih Američkih Država. Figura je bila široko rasprostranjena u javnosti SAD, da bi je napokon i Senat SAD 1961. godine, svojom odlukom zvanično priznao kao takvu. Ujka Sem se koristi i razumije širom svijeta. Izvan Sjedinjenih Američkih Država, figura se percipira kao personifikovana karikatura te zemlje, dok je upotreba imena „Ujka Sem” često izraz kritičkog stava prema američkoj kulturi i politici. Ujka Sem je mršav, stariji čovek, bijele boje puti, sijede kose, kozje bradice i obično ozbiljnog izraza lica. Odjeven je u nacionalne boje SAD, tamnoplavi kaput i crveno-bijele štraftaste pantalone. Njegov cilindar je obično ukrašen zvijezdama i prugama. Nastanak figure Ujka Sem je najvjerovatnije vezana za Britansko-američki rat. Eponim figure je bio Semjuel Vilson, mesar iz grada Troja u državi Njujork od milošte nazivan „Ujka Sem” Vilson, koji je svojim konzerviranim proizvodima od mesa tokom rata snabdijevao američku vojsku. Pošto je na svoje proizvode, kako su pravila nalagala, utiskivao inicijale „U.S.” — skraćenicu za vlasnika proizvoda, neko je u šali rekao da ova slova na buradima konzervirane govedine ne stoje za „ United States ”, nego za „Uncle Sam ” — „Ujka Sem”. Vojnici i šira javnost su ubrzo prihvatili ovu anegdotu i tako je termin „Ujka Sem” postao nadimak za Sjedinjene Države. Premda je ova verzija priče odlukom Senata SAD 1961. godine postala i zvanična, brojne nedoumice i prigovori o porijeklu imena onemogućuju da se sa sigurnošću ono i rasvijetli. Ujka Sem za svoju popularnost može zahvaliti, prije svega, karikaturistima i novinarima XX vijeka, najviše „ocu američke karikature” — Tomasu Nastu. Današnji izgled Ujka Sema ilustrovao je Džejms Montgomeri Fleg koji je iskoristio Ujka Sema kao reklamu na plakatu za regrutaciju u Prvi svjetski rat u službi američke vojske. Isti plakat je korišten i u Drugom svjetskom ratu. Tokom prvog rata štampano je više od 4 miliona ovih plakata, dok je za vreme drugog rata odštampano oko 1 milion. Ujka Sem je trenutno, pored Kipa slobode, najvažniji nacionalni simbol Sjedinjenih Država. U njemu su na živopisan način, u ljudskom liku, spojeno prikazani država, nacija i narod Sjedinjenih Država, čime je olakšana posmatračeva identifikacija. Time se figura može okarakterisati kao (pozitivni) nacionalni slikovni samo-prikaz, slika o sebi. No, pored svega ovoga, figura je polazna tačka kritike, posebno u karikaturama. Dok se u Sjedinjenim Državama prema Ujki Semu odnose s poštovanjem i stilizuju ga kao „savjest nacije”, karikaturisti u drugim zemljama se dosta negativnije odnose prema njemu. Posebno u antiameričkom kontekstu je on nosilac kritike i oličenje npr. imperijalističkih sklonosti i nacionalne arogancije. Pored ove opšte kritike, koja se protivi nacionalnoj ideji i njenoj reprezentaciji, druge kritike idu u pravcu Ujka Semove prezentacije kao bijelog muškarca.
- Na današnji dan, 7. septembra 1566. godine u bici za Siget, koji je opsijedala turska vojska Sulejmana Veličanstvenog, poginuo je Nikola Zrinski.
Nikola Zrinski bio je hrvatski plemić i general u službi Habzburga. U Evropi je postao poznat učešćem u bici kod Sigeta, i danas je jedan od najvećih i najslavnijih heroja kod Mađara i Hrvata. Uspješno je ratovao i dobio veliki broj bitaka. Za vojne zasluge, kralj Ferdinand mu je dao Međimurje sa utvrđenim gradom Čakovcem, koji se od 1546. godine nalazi u posjedu porodice Zrinski, sve do njihovog izumiranja (krajem XVII i početkom XVIII vijeka). Sultan Sulejman kreće sa više od 100.000 vojnika i 200 topova na vojni pohod s ciljem da osvoji grad koji se nalazio u srcu Evrope, Beč, a zatim i cijelu Evropu. Na tom putu se, kao prepreka, našlo utvrđenje Siget. U malom Sigetu Zrinski se užurbano priprema za odbranu. Njegova vojska, sastavljena od hrvatskih, mađarskih i njemačkih vojnika, koja broji oko 2.500 vojnika, potpuno mu je odana. Svi su čvrsto odlučili da brane utvrđenje do poslednjeg vojnika. Opsada je trajala punih mjesec dana. Kako se sigetska vojska junački branila i nanosila velike gubitke turskoj vojsci, veliki vezir Mehmed-paša Sokolović šalje pismo u kojem obećava Zrinskom da će mu darovati cijelu Hrvatsku ako mu preda Siget. Nikola Zrinski odbija tu ponudu. Malo kasnije, Sulejman šalje dokaz Zrinskome da su mu zarobili najstarijeg sina Jurja u Međimurju, i traži da mu preda Siget ako ga želi živog. Zrinski i to odbija. Potom je Sulejman poslao još nekoliko pisama u kojima poziva vojnike da se predaju, da ne gube uzalud glave, pa će ih sultan još i nagraditi. Iako su znali da ne postoje nikakve mogućnosti da im stigne pomoć, vojnici su nastavili sa borbom. Tako su od jutra do mraka odbijali mnogobrojne juriše i nanosili teške gubitke turskoj vojsci. Sultan Sulejman iznenada umire u svom šatoru, a veliki vezir Mehmed-paša Sokolović je vješto sakrio njegovu smrt, da iscrpljenoj vojsci ne bi opao moral. Nakon što su 7. septembra vatrenim strijelama zapalili grad, Turci su očekivali predaju. Ali Zrinski i preživjeli vojnici kreću u juriš na tursku vojsku i junački gube živote.
Junačko djelo Nikole Zrinskog izazvalo je divljenje čitave tadašnje Evrope. Znameniti francuski kardinal Rišelje, ministar na dvoru kralja Luja XIII, napisao je ovo: „Čudo je trebalo da Habzburško carstvo preživi,. I to čudo dogodilo se u Sigetu.“ Četvorica preživjelih sigetskih vojnika su kasnije otkupljeni, a među njima je bio nećak Nikole Zrinskog koji je kasnije vjerno opisao sigetsku katastrofu. Kako su iscrpljeni Turci izgubili oko 30.000 vojnika, nije im bilo druge nego da odustanu od invazije na Beč i Evropu.
