- Na današnji dan, 8. aprila 1992. godine nakon genetskog testa otiska prstiju, njemački i izraelski izvori saopštili su da je izvjesno da je ratni zločinac iz Drugog svjetskog rata Jozef Mengele umro u Brazilu 1979. godine. Tijelo nacističkog zločinca Jozefa Mengela je ekshumirano nakon što je u Brazilu sahranjen pod lažnim imenom. Tek 1985. godine je utvrđen njegov identitet, a sve do smrti, kada se udavio dok je plivao, živio je lagodnim životom.
Zahvaljujući mreži svojih ljudi 1949. godine pobjegao je u Argentinu, gdje je živio neko vrijeme, a zatim u Paragvaju i Brazilu. Iako ga je tražilo više država, uključujući i Njemačku, nikada nije uhvaćen, nikada nije odgovarao za svoje zločine i nikada se nije pokajao. Za vrijeme holokausta u smrt je poslao 400.000 ljudi.
Zašto je doktor Jozef Mengele za vrijeme holokausta odlučio da svoje ljekarsko znanje zloupotrijebi, umjesto da pomaže ljudima?To je pitanje koje se čovječanstvo pita već decenijama.
Prvi razlog je što je Mengele bio nadprosječno ambiciozan. Doslovno je žudio za priznanjima i više od svega je želio status vrhunskog naučnika. U svjedočenjima iz Aušvica se govorilo kako vozove pune Jevreja koji su svakodnevno pristizali u taj logor, Mengele nikada nije vidio kao zločin, već kao priliku. Zatvorenici su za Mengela bili beskrajna zaliha “svježe robe” na kojoj je mogao da eksperimentiše. Na žalost zatvorenika, njegova je ambicija bila znatno veća nego posvećenost ljekarskim etičkim kodeksima i bio je uvjeren da radi za dobrobit čovječanstva i nauke. Kada je pobjegao u Južnu Ameriku, zapisi iz njegovih dnevnika ukazivali su kako je iskreno vjerovao da čini pravu stvar.
Drugi razlog zbog kojeg je Mengele vjerovao da doprinosi nauci svojim zločinima bila je činjenica da je bio dio eugenističkog pokreta. Eugenisti su bili naučnici u devetnaestom i dvadesetom vijeku koji su vjerovali da ljudska vrsta može da postane bolja ako se njeno širenje strogo kontroliše. Kao što je bilo za očekivati, upravo su eugenisti smatrali kako su oni ta superiorna vrsta, bolja od bilo koga drugoga. Nacisti su u Evropi primijenili istu logiku, pa su tako kao nižu vrstu proglasili Jevreje, Rome, Slovene i osobe s mentalnim i fizičkim problemima. Mengele je spadao u grupu eugenista koji su čvrsto vjerovali da čine veliku uslugu ljudskoj rasi tako što se rješavaju onih koje smatraju inferiornima.
Treći razlog je atmosfera u Njemačkoj u to vrijeme. U vrijeme kada je Mengele počeo svoju akademsku karijeru nacisti su već poprilično duboko zagazili u eliminisanje Jevreja iz svih sfera života. Kada se prijavio u SS vojsku, Mengele je morao da preda dokaz da u njegovoj porodici nema Jevreja, i da nema uopšte jevrejske krvi. Čak i površnom analizom govora koje su tih godina držali Hitler i Gebels bilo je lako uočiti da su Jevreje stalno opisivali kao nižu rasu koja nije ništa bolja od pacova. Tome je naravno doprinijela i ostala nacistička propaganda, pa ni ne čudi da je Mengele Jevreje smatrao svojim zamorcima. Ono što je još značajno kod Mengelea je činjenica da je bio itekako dobro i kvalitetno obrazovan. Njegove kolege sa fakulteta u Minhenu svjedočili su kako nikada nije ostavljao utisak da je u stanju da uradi ono po čemu je ostao zapamćen, kao “Bog Aušvica”.
- Na današnji dan, 8. aprila 2013. godine bivša britanska premijerka Margaret Tačer preminula je nakon moždanog udara.
Zvali su je “čelična lejdi” i bila je dugogodišnji lider konzervativnih “torijevaca”. Margaret Tačer je 1974. godine postala prva žena predsjednik Konzervativne stranke, a maja 1979. godine i prva žena predsjednik Vlade Ujedinjenog Kraljevstva. Na tom položaju je ostala do novembra 1990. godine, što je najduži mandat jednog predsjednika vlade Ujedinjenog Kraljevstva od 1827. godine. Po zanimanju je bila advokat i hemičar. Kada je Margaret Tačer došla na vlast, Britanija je bila „bolesnik Evrope“, na ivici ekonomskog kolapsa. Kada je napustila vlast, 1990. godine, ova zemlja je bila jedna od finansijskih prijestonica sveta. Bila je u odličnim odnosima sa američkim predsednikom Ronaldom Reganom, koji ju je izuzetno cijenio i smatrao svojim najbližim savjetnikom. Politička filozofija Margaret Tačer nazvana je „tačerizam“, a njene osnovne odlike su nisko oporezivanje, niska javna potrošnja, slobodno tržište i masovne privatizacije. Bila je pobornik slobodnog tržišta, na kome ima mjesta za svakoga i koje svakom omogućava da svoje sposobnosti iskoristi na najbolji mogući način i da živi bolje, a država je tu da zaštiti svačiju svojinu. Pritisak tržišta, odnosno konkurencije na njemu, bi od svakoga zahtijevo da da maksimum, kako bi u tom okruženju uspio da učini nešto za sebe i svoju porodicu. Za vrijeme svog mandata morala je da se bavi masovnom nezaposlenošću, nekontrolisanom inflacijom i beskrajnim štrajkovima, a vodila je i rat na Foklandskim ostrvima 1982. godine. Ostaće zapamćena po bolnim rezovima nužnim za oporavak zemlje. Posjedovala je odlučnost u sprovođenju svoje vizije, znala je šta želi i kakvu Britaniju želi da ostavi iza sebe. Radila je na planu umanjenja budžetskih rashoda, ukidanju birokratskih prepreka poslovanju, umanjenju državne intervencije, privatizaciji i zatvaranju neprofitabilnih preduzeća, pa makar to bili i rudnici. Takođe, uspjela je da smanji moć sindikata, koji su ugrožavali slobode poslodavaca i na taj način štitili već zaposlene na račun nezaposlenih. Utisnula je neizbrisiv pečat britanskoj privredi, toliko, da se ekonomska strategija njenih naslednika, bez obzira da li se radi o laburistima ili konzervativcima, ocenjuje mjerilima koje je ona postavila. Margaret Tačer je zauvijek promijenila britansku privredu jer je promijenila način na koji Britanci razmišljaju o novcu, kapitalizmu i preduzetnišvu. Bila je spremna i odlučna u sprovođenju reformi „od kojih zastaje dah“ i sprovođenju zacrtanog ekonomskog programa.
Ostaće upamćena i po svojim doprinosima, ali i po izvjesnim rezervama prema evropskom projektu. Potpisala je Jedinstveni evropski akt (ugovor iz 1986. godine kojim je prvi put značajnije modifikovan Rimski ugovor) i doprinijela stvaranju jedinstvenog tržišta koje je počelo da funkcioniše januara 1993. godine. Margaret Tačer je bila veliki zagovornik proširenja evropske zajednice na zemlje srednje i istočne Evrope. Nijesu je interesovale svakodnevne ankete javnog mnjenja, ni popularnost među biračima, jer je znala da, neminovno, neće biti popularna u velikom dijelu biračkog tijela. Ostala je upamćena kao jedna od najkontroverznijih političarki dvadesetog vijeka, sa velikim brojem onih koji je poštuju, ali i onih koji je osporavaju. Njeni protivnici, uglavnom ljevičari, optužuju je da je uništila radnička prava i zamjeraju joj smanjene javne potrošnje.
Međutim, ono što joj niko ne može osporiti, jeste to da je bila velika državnica, kao i činjenica da je pokazala više odlučnosti nego bilo koji drugi političar njene generacije. Njena zaostavština nesumnjivo je oblikovala Ujedinjeno Kraljevstvo kakvo je danas, uključujući i posebnu ulogu Velike Britanije u Evropskoj uniji koja traje i danas. U februaru 2007. godine, Margaret Tačer je postala prvi britanski premijer za života počastvovan statuom u Donjem domu parlamenta.
