- Na današnji dan, 8. marta 2004. godine Haški tribunal objavio izmijenjenu optužnicu protiv hrvatskog generala Ante Gotovine, koja ga tereti za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu radi prisilnog i trajnog uklanjanja srpskog stanovništva iz Republike Srpske Krajine u periodu od 4. avgusta do 15. novembra 1995. godine.
8. marta 2005. godine premijer tkz. Kosova Ramuš Haradinaj podnio je ostavku i narednog dana predao se sudu u Hagu, pred kojim je optužen za zločine na Kosovu tokom oružanih sukoba 1998. i 1999. godine.
Svi sudovi su utvrdili da su počinjeni masovni ratni zločini nad Srbima u Hrvatskoj, BiH, kao i na Kosovu i Metohiji, ali nijedan od gospodara rata nije osuđen. Međunarodni sud u Hagu za ratne zločine počinjene na teritoriji bivše SFRJ je konstatovao u svim presudama gdje je suđeno hrvatskim, albanskim i muslimanskim gospodarima rata da su zločini postojali, ali je donosio oslobađajuće presude uz obrazloženje da nema dokaza da su optuženi odgovorni za te zločine. Osnovni problem koji se provlačio kroz više predmeta bio je da su svi Hrvati, Bošnjaci i Albanci vodili odbrambene ratove, svi sem Srba. S druge strane u predmetima su Srbi jedini označavani kao agresori.
Kada je riječ o pravosnažnom oslobađanju Ante Gotovine, bitno je bilo što nijesu bili pronađeni ni “topnički dnevnici” o dejstvu artiljerije u vrijeme “Oluje”.Nekadašnji pripadnik Legije stranaca u Hrvatsku je došao po izbijanju sukoba 1991. godine. Imenovan je za zapovjednika gardijske brigade, a početkom 1993. godine, u činu pukovnika, postavljen je za zapovjednika Zbornog područja Split i na tom mjestu ostao je do 1996. godine. U Haškom tribunalu mu je suđeno samo za zločine u akciji hrvatskih snaga “Oluja” 1995. godine. U toj akciji protjerano je oko 250.000 Srba, a oko 2.000 je nestalo. Međunarodni sud je u postupku utvrdio za “Oluju” da su se dogodili zločini koji bi mogli biti elementi genocida, ali nije dokazana specifična genocidna namjera. Gotovina je u Hagu prvobitno bio osuđen na 24 godine zatvora, ali poslije žalbenog postupka donijeta je konačna oslobađajuća presuda. Nesporne činjenice su da su počinjeni zločini tokom akcija kod Maslenice, oko Dinare, na Livanjskom polju i blizu Glamoča, u Bosanskom Grahovu, Strmici, Kninu, Drvaru i Mrkonjić Gradu. Na svim tim mjestima bile su jedinice pod komandom Gotovine. Republika Srpska je inicirala u BiH postupak protiv 16 hrvatskih generala zbog ratnih zločina. Gotovina se tereti za zločine protiv srpskih i bošnjačkih civila na područiju Livna. Takođe pod sumnjom je za masakr 150 zarobljenih vojnika Republike Srpske kod Mrkonjić Grada. Gotovina je 17. novembra 2016. imenovan za posebnog savjetnika potpredsjednika Vlade Hrvatske i ministra odbrane Damira Krstičevića.
U slučaju Ramuša Haradinaja bilo je ključno da je ubijeno više svjedoka, a skoro svi su bili zastrašivani i pod pritiskom. Među brojnim dokazima Haradinaja kao odgovornog za zločine terete i sačuvane pisane naredbe koje je potpisao u svojstvu komandanta OVK u Metohiji. Na meti OVK prva se našla policija u selu Lauš, a zatim su napadi terorista postali intenzivniji i već do maja 1998. godine sela oko Peći, Đakovice, Dečana i Kline bila su etnički očišćena od srpskog stanovništva. Od marta do septembra 1998. godine na području koje su kontrolisale Haradinajeve jedinice ubijeno je 30 policajaca.
Haradinaj je svojeručno potpisao naredbe kojima je veći broj pripadnika OVK uputio na područje sela Lođa, kod Peći, gdje je ubrzo počinjeno više zločina nad policajcima i srpskim civilima. Među dokumentima su i dokazi za ubistvo 13 žrtava (među kojima su i djeca), od kojih je neke, prema tvrdnjama svjedoka, lično ubio Haradinaj. Prema svjedočenjima koje je skupilo srpsko pravosuđe, Haradinaj je lično silovao više žrtava, u đakovičkom hotelu „Paštrik“ koji je služio kao improvizovani zatvor. Žrtve Haradinaja i njegovih saboraca bili su Srbi, Romi i Albanci koji nijesu podržavali OVK. Za svirepo mučenje i ubijanje majke i kćerke u blizini Suve Reke osumnjičeni su pripadnici OVK pod direktnom komandom Haradinaja. Haradinaja je srpsko pravosuđe dovelo i u vezu sa trgovinom organima. Svjedok Albanac koji je bio vozač OVK i učestvovao u prebacivanju Srba sa Kosova na sjever Albanije izjavio je da su braća Ramuš i Daut Haradinaj u zoni Dukađini nakon okončanja sukoba 1999. godine organizovali hvatanje preostalih Srba i njihov transport u Albaniju. Tokom postupka u Hagu, 19 svjedoka Haradinajevih zločina su misteriozno ubijeni, a istraga nije dovela do izvršilaca. Ramuš Haradinaj ali i njegov brat Daut Haradinaj, osim što su osumnjičeni za ratne zločine, dovode se u vezu s islamističkim terorističkim organizacijama, a označeni su kao predvodnici moćnog kriminalnog klana, koja je usmjerena na „ilegalnu trgovinu oružjem, drogom, akciznom robom, kradenim vozilima, kao i reketiranjem albanskog stanovništva“.
- Na današnji dan, 8. marta 2007. godine gradonačelnik Podgorice dr Miomir Mugoša uručio je hrvatskom predsjedniku Stjepanu Mesiću Povelju počasnog građanina Podgorice. Mesić je Povelju primio u svom kabinetu u Zagrebu.
Početkom decembra 1991. godine, Stjepan Mesić, autor knjige „Kako smo srušili Jugoslaviju“ u hrvatskom parlamentu konstatuje: „Mislim da sam obavio zadatak, Jugoslavije više nema.“ Šest mjeseci kasnije, u maju 1992. godine, predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman podsjeća okupljene mase na zagrebačkom Trgu bana Jelačića: „Rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije željela. Da to nismo učinili, da se nijesmo naoružali, ne bismo došli do cilja!“
O političkim i građanskim stavovima Stjepana Mesića dosta govori snimak nastao 1992. godine, dok je bio na druženju sa zapovjednicima. Snimak počinje kolektivnim ismijavanjem broja ubijenih logoraša srpske nacionalnosti, da bi Mesić ubrzo uzeo riječ te ustvrdio da je Jasenovac radio do 1947. godine i da se radilo o radnome logoru, navodeći i da je potrebno dovesti i „svjetsku komisiju pa to raskrinkati'“. „To su bili radni pogoni“, kazao je Mesić, navodeći da su ljudi bili „praktično spašeni“ kad bi došli u Jasenovac, jer je to značilo da neće biti ubijeni, već upotrijebljeni kao radna snaga. „Ljudi su umirali, kao što su ljudi u ratu i inače umirali, od tifusa od dizenterije… Ali to su bili radni pogoni. Bilo je glupo nekoga naučiti raditi kožu pa ga nakon toga ubiti“, naveo je. „Prošlo bi po 15 dana do mjesec dana da nitko nije umro. Djeca su umirala, s materama bi dolazili, iscrpljeni“, kazao je Mesić.
Krajem 2006. godine otkriven je snimak s Mesićevog putovanja u Australiju, početkom devedestih godina prošlog vijeka, na kojem se vidi da animira publiku u emigraciji pozitivnim izlaganjem o NDH, koju je smatrao hrvatskom pobjedom. „U Drugom svjetskom ratu Hrvati su dva puta pobijedili. Mi nemamo razloga nikome se ispričavati. Traže od Hrvata da kleknu pred Jasenovac. Mi nemamo pred kim šta klečati. Mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobijedili 10. travnja, kada su sile Osovine priznale hrvatsku državu. Pobijedili smo jer smo se našli poslije rata opet s pobjednicima za pobjedničkim stolom“, kazao je tada Stjepan Mesić, počasni građanin Podgorice.
