U svečanoj Njegoševoj sali Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja, danas je uručena prestižna književna nagrada „Miodrag Ćupić“ pjesnikinji i prevodiocu Ljubici Rajkić, za njenu knjigu poezije Unutrašnje carstvo, u izdanju Saveza Srba u Rumuniji. Ovo visoko priznanje, koje dodeljuje Fondacija za književnost i kulturu „Miodrag i Branka Ćupić“ iz Podgorice, Rajkićevoj je pripalo za izuzetan doprinos očuvanju i uzdizanju srpske književnosti, jezika i kulture, kako kroz sopstveno pjesničko stvaralaštvo, tako i kroz prevodilački rad.
Uvodnim govorom prisutne je pozdravila članica Fondacije, Olivera Gošović, izrazivši zahvalnost što se i ove godine, uprkos svim izazovima, uspomena na Miodraga Ćupića čuva dostojanstvenom dodjelom nagrade:
„Ova nagrada ove godine putuje u Rumuniju, ali ostaje u jeziku srpskom. Vjerujemo da će imati odjeka u očuvanju jezika i kulture. Gospođo Ljubice, nadam se da će i stihovi moga ujaka pronaći svoj dom i među Srbima preko Dunava.“
Predsjednica žirija, književnica Milica Kralj, u duboko promišljenom i emotivno intoniranom govoru, istakla je simboliku nagrade dodjeljene pjesnikinji „unutrašnjeg i spoljašnjeg egzila“, koja je svojim radom „približila duhovni i jezički svet srpske poezije onima koji govore drugim jezikom, ali dele isto srce“. Kralj je posebno istakla značaj prevoda Njegoševih djela, uključujući Luču mikrokozma i Gorski vijenac, koje je Rajkićeva prenijela na rumunski jezik, ocjenivši to kao „najodgovorniji i najrizičniji poduhvat književnog prevođenja“.
Govoreći o značaju samog Miodraga Ćupića, član žirija mr Aleksandar Ćuković podsjetio je da je riječ o piscu koga je „savremena književna kritika prepoznala kao klasika i koji je ostao upamćen kao nepotkupljiv stvaralac, bez obzira na zabrane i pritiske vremena u kojem je stvarao“. Ćuković je podsjetio i na bogati opus ovog pisca — preko 30 naslova, među kojima se posebno izdvajaju romani Jadi Gorčina Petrovića, Zelena lica Boga i Okamenjena nimfa.
Snažan duhovni ton svečanosti dao je protojerej Predrag Šćepanović, koji je Ćupića opisao kao „jagnje Božije za prijatelje, a tvrđavu istine za protivnike“, podsjetivši na njegovu rijetku hrabrost da u „hladnim godinama ateizma priziva Boga i Svetog Vasilija Ostroškog“. On je naglasio da je Miodrag Ćupić bio više od pisca — bio je stub časti i istine.
Na kraju, dirljivim i nadahnutim obraćanjem prisutnima se obratila i ovogodišnja laureatkinja Ljubica Rajkić. U govoru u kojem su se smjenjivale suze i svjetlost, govorila je o ličnoj povezanosti sa nagradom, o dubokom osjećaju duhovne odgovornosti, ali i o stradanjima i molitvama koje su pratile njen život i rad.
„Ova nagrada nije slučajna. U nju ne možeš ući ako te duh njenog imena ne prizove“, rekla je Rajkićeva.
Zahvaljujući se prisutnima i svima koji su je podržavali, pročitala je i pjesmu koju je napisala u čast Miodraga Ćupića, u trenutku saznanja da je dobitnica nagrade:
Pjesma Ljubice Rajkić Miodragu Ćupiću:
S proleća
nekako
ispod zemlje
niče nam nebo.
Tek sažežene knjige
oslobađaju pepeo
i svetlost potom.
Sa suzama
mi znamo
kako lako —
ali šta ćemo s lepotom?
Svetlost ide
kome ona hoće
i nikog ne čeka.
Posle Boga
čovek
danas
najmanje voli čoveka.
Nagrada „Miodrag Ćupić“ sastoji se od diplome, plakete sa likom Ćupića — rad vajara Sveta Radovića, kao i novčanog dijela. Nosi ime jednog od najhrabrijih i najdosljednijih književnih glasova savremenog srpskog stvaralaštva, čije se djelo i danas čita sa istim pijetetom i divljenjem.
Ove godine, njome je ovjenčana pjesnikinja koja je most između dva jezika, dve kulture i jednog zajedničkog unutrašnjeg carstva — poezije.
