Pune 33 godine su prošle od kako je 1992. godine blagoslovom blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija u Podgorici osnovan Crkveni hor Svetog apostola i jevanđeliste Marka.
Takođe, blagoslovom Mitropolita Amfilohija ovaj hor od 1999. godine vodi profesor muzike dirigent Ljudmila Radović.
Prisjećajući se u Svetigorinoj ”Temi jutra” početaka u horu Svetog apostola i jevanđeliste Marka, ona je kazala da, iako je violina njena prva muzička ljubav, horski zvuk je nešto što joj je itekako bilo blisko, a po njenim riječima, korak više i od toga je „pjevati u crkvenom horu“.
”Kad sam došla u Podgoricu te 1992. godine prosto nije bilo hora, ali vrlo brzo u jesen te godine Mirjana Živković, moja profesorica sa Muzičke akademije nam je rekla da je u osnivanju hor i ja sam naravno sa velikom radošću prihvatila da pjevam u horu, ali kad sam upisala Srednju muzičku školu prosto je to nevjerovatno kako vas horski zvuk vuče, opčini i ja sam to prepoznala i voljela sam da pjevam u horu, a korak više od toga je pjevati u crkvenom horu. Ta ljubav mi se i ostvarila počevši pjevati u horu Sveti Marko, kako kažu lingvisti, ali Mitropolit je odmah rekao: ¢Čuješ, nije to hor Sveti Marko, to je hor Svetog Marka, ne zaboravi to, to je njegov blagoslov i on nas prati. ¢”
Kada je sa blagoslovom blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija 1999. godine počela da diriguje ovim horom, zatekla je 7 članova. Sada, sa podmladkom, hor okuplja 93 pojca. No, sabrati gotovo stotinu članova u jednu družinu nije bilo lako.
”Kad bi vidjela i čula u crkvi da neko dole pjevuši, a Bogu hvala, dao mi je Bog dobar sluh, ja bih tako slušala narod i onda zapazila, aha, ova žena lijepo pjevuši, ova djevojka isto, i onda bih prilazila ljudima i govorila: ¢Da li biste se vi priključili našem horu?¢ Možda sam im tad izgledala malo čudno, ali gdje god dođete i koga god pitate, i ne samo ja, nego i svi oni koji su bili članovi hora, mi smo uvijek pozivali sve one koje poznajemo da nam se pridruže. I evo, Bogu hvala, sad sa ove vremenske distance, ponavljam, nije bilo lako, ali je zaista puno srce sad. Na vaskršnjoj Liturgiji naš čika Nešo voli da broji koliko nas je i sa dječijim horom je on izbrojao 93 pojca.”
Prve haljine za horske nastupe koje je šila nekadašnja podgorička fabrika tekstila ”Titeks” nosili su gotovo dvije decenije, jer nove nije bilo lako nabaviti. Kada su konačno dobili novo odijelo za nastupe, dio starih haljina koje su još uvijek bile nosive poklonili su tada novoosnovanom horu u Mojkovcu.
Prvih godina pjevali su u crkvi Svetog Đorđa pod Goricom, sve dok brojem nisu prevazišli pjevnicu crkve Svetog Đorđa i dok se na hramu nisu stekli kakvi-takvi uslovi za njihov prelazak.
”Malter je još bio kad smo počeli da pjevamo na hramu i bila je velika prašina. Nije bilo lako pjevati, to mnogo smeta pojcu pjevati u toj prašini, ali da, u početku smo pjevali u crkvi Svetog Đorđa, ali malo po malo, hor je rastao, veliki broj pjevača više nije mogao da stane u crkvu Svetog Đorđa, ali moram reći, Mitropolit Amfilohije ja se sjećam, to je bilo za Markovdan, on je rekao kad je blagoslovio hor: ¢Blago meni, jednog dana vi ćete pjevati na hramu. Gradiće se veliki hram.¢ On je zaista imao viziju i tačno je znao šta treba. ”
Biti pojac u horu ne znači samo lijepo pjevati i imati sluha. To je način života koji mora biti u saglasju sa onim što pojac pjeva na Svetoj Liturgiji.
”Sveti Oci su govorili o tome kakav zapravo život treba da vodi jedan crkveni pojac, da proiznosi molitvu vrlo jasno u jednoj molitvenoj atmosferi, pa i sa lijepim glasom. Sa razvojem himnografije, počela se više obraćati pažnja i na ovaj muzički momenat, što je i do dana današnjeg zadržano. Jedan crkveni pojac zaista mora biti revnostan i u svom duhovnom životu. Na kraju krajeva, crkvena muzika nije kao umjetnička ili popularna muzika, ona je nešto sasvim drugačije. Ona ima dvostruku ulogu – i da slavimo Boga Živoga, ali i da mi duhovno uzrastamo. Mi koji pjevamo, a čak i oni koji nas slušaju. Tako da je veoma važno da pojac u horu, velikom ili malom ili ako ste za pjevnicom sami, da živi tim životom, da razumije o čemu on to pjeva, da prilagođava atmosferu svog pjevanja onome što pjeva i koja je služba u pitanju, i naravno da jasno i lijepo pjeva. Vaša pjesma jeste molitva, ona će pokrenuti molitvu i onog vjernika koji nema taj dar a došao je na službu Božiju. ”
Hor Svetog apostola i jevanđeliste Marka pri Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja rastao je sa ovim hramom u kojem svake nedjelje odgovara na Svetim liturgijama. Od djece i unučića koji su strpljivo čekali svoje roditelje ili bake i djedove da završe horsku probu, oformili su podmladak. Pogledima sa strane djeluju kao jedna velika složna porodica.
”Kroz hor je prošao veliki broj ljudi. Ljudi dođu pa zbog nekih porodičnih situacija odu; djeca – tu su u srednjoj školi pa počnu studirati negdje drugo i ja stalno iznova učim pjevati Svetu liturgiju. Međutim, ljudi koji ostanu i koji su već dugogodišnji članovi hora, prosto vas Liturgija zbliži, zbliži vas to zajedničko molitveno pjevanje i vrlo brzo postanemo nekako bliska zajednica. Kad neki novi ljudi dođu, novi pjevači, oni zaista vrlo brzo postanu dio naše porodice i mi zaista jesmo jedna velika porodica i imamo čak i djecu. Moram da kažem da od skoro imamo i podmladak našeg hora – djeca uzrasta osnovne škole. Sa njima radi moja koleginica Sonja i imam pomoć moje koleginice Milane, nas tri zapravo sad trenutno vodimo hor.”
Iza sebe imaju brojne nastupe, koncerte, pa i značajna takmičarska priznanja, ali jedno od onih srcu najbližih im je odgovaranje na Svetoj liturgiji 7. oktobra 2013. godine u danu kada su patrijarsi vaseljenski Vartolomej, ruski Kirilo i blaženopočivši patrijarh srpski Irinej osveštali Saborni hram Hristivog Vaskrsenja u Podgorici u sklopu tadašnje proslave 1000 godišnjice Milanskog edikta Svetig cara Konstantina o slobodi vjere, kada si odgovarali na Svetoj liturgiji zajedno sa horom Srpskog pjevačkog društva ”Jedinstvo” iz Kotora.
Brojni uspješni koncertni nastupi u Crnoj Gori, Srbiji, Republici Srpskoj, Rusiji, Grčkoj, Italiji, Mađarskoj…dio su bogate biografije hora Svetog apostola i jevanđeliste Marka. Ono što papir ne bilježi, a što ostaje utisnuto u srcima sveštenoslužitelja i učesnika svetih bogosluženja na Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja i drugdje, to je blagodarnost za njihov nemerljiv doprinos svečanosti i uzvišenosti bogoslužbenog molitvenog trenutka, te sav višedecenijski trud na sabiranju i očuvanju ove crkveno-muzičke zajednice.
