Piše: đakon Pavle Lješković, profesor Cetinjske bogoslovije
Kada je oficijelni spiker prozvao njeno ime , kao učesnika finala u uzrastu mlađih pionira, najprije je dobro vezala svoj pojas na kimonu. Zatim se probila kroz grupu, od nje starijih i krupnijih, takmičara i vrlo brzo našla na tatamiju. Preko puta sebe je imala takmičarku istih godina i približne visine.
Kada je sudija označio početak borbe, odmah je krenula agresivno, pokušavajući da baci na tatami protivnicu, koja se cijelo vrijeme od nje izmicala, izbjegavajući direktnu borbu. Međutim, na Marijino iznenađenje, sudije su uporno odbijale da njenoj protivnici dodijele kaznene poene, koji se inače sude za neaktivnost.
Kako se meč približavao kraju, Marija je bila sve aktivnija, a druga djevojčica se uporno sklanjala, na očigled nijemih sudija. Pri samom kraju meča, djevojčica je konačno pokušala jedan zahvat od kojeg se Marija rutinski sklonila, padnuvši na stomak. Međutim, na iznenađenje svih koji su posmatrali finalni meč, sudije su za djevojčicu dosudile „vazari“, tj. najvrijedniji poen u džudou posle ipona.
Marija je znala da su uzaludni protesti njenog trenera za zapisničkim stolom, gnijev njenog oca koji je sa tribina otrčao na teren kod sudije, baš kao i negodovanje njenih drugarica i drugova iz kluba.Čekajući proglašenje pobjednika i dodjelu srebrne medalje, dok je pokušavala da zaustavi suze koje su sve više navirale iz njenih krupnih, tamnih očiju, krajičkom oka je tražila čovjeka u mantiji kojeg je primijetila prije početka meča, kako sjedi na tribini i posmatra borbe.
On se, tog subotnjeg dana, u cetinjskom sportskom centru našao sasvim slučajno. Naime, toga dana su bile zadušnice. Nakon liturgije i pomena u crkvi svetog Đorđa na Ćipuru, pošao je na svoje redovne obaveze u bogosloviji. Nakon završetka časova, odlučio je da prošeta kroz grad. Prolazeći pored sportskog centra, po klupskim trenerkama takmičara, shvatio je da je u toku džudo turnir za mlađe uzraste. Ušao je u salu, svojim prisustvom izazvavši različite reakcije. Neka djeca su se od njega sklanjala, dok su ga druga pozdravljala sa „Pomaže Bog“ ili „Dobar dan“.
Grupa dječaka, u trenerkama istog kluba prolazeći pored njega, je zastala, da bi se potom svaki od njih pobožno prekrstio. Međutim, ubrzo su ga svi u sali prihvatili. Dvije djevojčice, koje nisu mogle imati više od šest godina, su ga ponudile voćem i sokićima. Prva borba koju je gledao je bila Marijina. Kada je, nakon proglašenja pobjednika, krenula prema tribini, iz nekih razloga je znao da ide pravo kod njega. Pomjerio se, ostavivši joj mjesto, kako bi sjela pored njega. Odmah je počela da mu objašnjava kako je imala nepravjedno suđenje u finalu. Iznenadila se kad je shvatila da on odnekud poznaje džudo pravila. Rekla mu je da se ovim sportom bavi od pete godine. Bila je na mnogo turnira, osvojivši na desetine medalja. Susretala se i sa sličnim nepravdama, nastupajući u različitim mjestima – Beogradu, Skoplju, Banjaluci, Sarajevu…
Imena gradova su različita, samo je nepravda uvijek ista. Ranije je slušala priče kako se nekad favorizuju djeca koja ne dolaze na takmičenja u skromnim minibusima, već u skupim automobilima svojih roditelja. Djeca koja ne spavaju kao i drugi takmičari u jeftinim hostelima, već u luksuznim hotelima. Prisjetila se i kad su im u Mostaru u zadnjem momentu otkazali smještaj. Spavala je tada u sali, na strunjači prekrivena jaknom njenog oca Kao još manja je išla na vjeronauku pri parohijskoj crkvi. Od vjeroučitelja je čula da će istinska pravda biti samo u Carstvu Božijem. Međutim, nju brine ovaj svijet i ovozemaljska carstva. Budući da kad odraste namjerava da se i dalje bavi džudoom, zanima je da li će se i tada susretati sa nepravdom? Hoće li se i tada zanemarivati talenat, rad i odricanje, a favorizovati neke druge stvari?
Nakon čitave bujice Marijinih pitanja i prolivenih suza, čovjek u mantiji je shvatio jedinu pravu manu bavljenja male djece sportom.Ta mana se sastoji u činjenici da se preko sporta djeca ponekad mogu susresti sa tamnijom stranom ovozemaljskog života i nepravdom, tako karakterističnom za ovaj prolazni svijet.
Umjesto odgovora, Marija je dobila osmjeh, zagrljaj i malu plastificiranu ikonu sv. Petra Cetinjskog. Jer za neke istine ovog zemnog života je bolje da djeci, baš kao i pojedinim odraslim ljudima, ipak, ostanu neizrečene…
