„Mogu bez svega i mogu bez svakoga, ali bez Hristove ljubavi nikako ne mogu. Ona me stalno pokreće na svako dobro koje poželim. Ona me drži, dok me drugi vuku. Gospode vjerni, da li je sve prava istina što ja grešna pišem? Gospode, pomozi mojoj nevjernosti, da se ne postidim.“
Stefanida Skadarska i Bitoljska (Stevka Đurđević; 1887–1945) nije zvanično kanonizovana od Srpske crkve, ali je mnogi u Srbiji i Crnoj Gori poštuju kao svetiteljku, po ugledu na mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija (Radović; +2020). U Rusiji je ova Srpkinja tek malobrojnima poznata. A ja sam se upooznala sa njom… Slučajno? Ima li uopšte slučajnosti na ovom svijetu?
Dakle, lutala u blizini eparhijske knjižare u gradu Pokrovsku na Volgi, razmišljajući da li da uđem u nju ili ne: kod kuće se već nakupila čitava gomila nepročitanih knjiga, a nije bilo dovoljno novca za sve što sam željela da pročitam.
Ipak uđoh i odmah odoh upravo do te police na kojoj je stajala ova mala siva knjiga sa krstom na koricama. I odmah, otvarajući nasumično, nakon što sam pročitala nekoliko redova, odlučila sam da uzmem knjigu: „Izgleda da je nešto zanimljivo. Zatim je uslijedila nedjelja čitanja, ponovnog čitanja i postavljanja fragmenata ispovjednih pisama Stevke Đurđević – monahinje Stefanide – na društvene mreže. I odluka: koliko mi moje male snage dozvoljavaju, da uradim bar nešto da za nju doznaju u Rusiji.
Knjiga koja sada leži na mom stolu i koja je, avaj, postala bibliografska rijetkost, nastala je uz blagoslov i uz neposredno učešće ovdje već pomenutog vladike Amfilohija (Radovića). On sam je upoznao monahinju Stefanidu, još ne kao mitropolit, čak ni kao monah. Godine 1963. Risto Radović, diplomac beogradske Bogoslovije Sveti Sava, pronašao je u biblioteci manastira Dečani „ispovjedna pisma, ukupno 92, pisana na velikim tabacima, na 328 stranica, i na nekoliko listova otkinutih iz sveske, na kojoj su ispisane posebne molitve. Ova pisana priznanja sačuvana su zahvaljujući dečanskom igumanu Makariju…” – vladika Amfilohije sa takvim riječima uvodi u zbirku pisama; a u predgovoru cijele knjige piše:
„Molim vas da za trenutak stanete pred radosnim i tužnim životom monahinje Stefanide: zaslužila je, zaslužila je više. Zastanite na trenutak na stranicama koje razbijaju dušu ispisane uglastim slovima, nevještom seljačkom rukom, izlomljenim kao sam život. Suočite se sa dramom ljudske duše i tugom ljudskog srca. Pogledajte u ovu dušu, bez dna i prozirnu do bola, uzvišenu do radosti, u svoj odraz u njoj. Vi koji ste čitali mnoge mudre knjige, pročitajte ove zapise koji nikada nisu trebali biti knjiga. Svaka riječ ovdje je isklesana snagom koja čini kamen živim, jer je to sila životnog iskustva. Ovo je život koji stoji nasuprot smrti…”
Kao što je navedeno u uredničkom predgovoru knjige, vladika Amfilohije je godinama prikupljao podatke o Stevki Đurđević, specijalno je radi toga putovao u njene rodne krajeve, dopisivao se sa ljudima koji su je se sjećali i sastavljao životopis koji je uključen u knjigu. Monahinja Stefanida (Babić), koju je vladika postrigao u monaštvo i dao joj ime u spomen skadarske podvižnice, takođe je prikupila svjedočanstva o svojoj nebeskoj zaštitnici i napisala poglavlje koje se zove: „Dokaz“.
Knjigu, koju je sa srpskog prevela Svetlana Luganska, 2007. godine objavio je Novospaski manastir u Moskvi po blagoslovu Njegove Svetosti patrijarha Aleksija II. Od tada, koliko je meni poznato, nije preštampano. Na internetu na ruskom jeziku nisam našla nikakva pisma od svete Stefanide niti bilo kakve podatke o njoj.
Ko je ona, Stevka Đurđević? Zašto ju je vladika Amflohije toliko poštovao i volio? Zašto je toliko želio da ljudi znaju o njoj?
Rođena je na teritoriji savremene Albanije, u selu Vraka kod grada Skadra, Škoder na albanskom, u jednostavnoj pobožnoj seljačkoj porodici. Prema podacima koje je prikupio vladika Amfilohije, Stevka uopšte nije išla u školu, naučila je da čita i piše sama ili uz pomoć svojih rođaka, a potom je, kako svjedoče njena pisma, čitala i Sveto pismo i duhovnu literaturu. Od djetinjstva se odlikovala marljivošću i saosjećanjem. Sa sedam godina kao da joj se nešto dogodilo: postala je suviše ozbiljna za svoje godine, utihnula je, prestala da se igra sa drugom djecom… Možda je upravo o toj promjeni u dečjoj duši kasnije napisala:
„I zaista je put do Tebe teška muka. <…> I ono što je meni grešnoj, Hriste, čudno, kad mi je teško, sve ove teške muke sam imala u detinjstvu, dok me one nisu privele Tebi. Ne mogu ni da se sjetim tih muka, samo, Gospode, moram neprestano da blagodarim Tebi, Koji si me spasio od tog velikog zla i stradanja, i kada sam Te malo poznavala i znala za malo neprijatelja…“
Roditelji, zabrinuti za svoju ćerku, odveli su je u manastir Ostrog, uklesan u stijeni, ovo je najveća svetinja Srbije i Crne Gore, ovdje se čuvaju mošti svetog čudotvorca i iscelitelja Vasilija Ostroškog. A za mladu Stevku nije bilo veće radosti od dolaska u Ostrog ili manastir Dajbabe. Satima se molila moštima svetih koji su tu počivali, ne primjećujući ništa i nikoga oko sebe.
Dva balkanska rata (1912–1913) i dva svjetska rata protutnjala su kroz njen život: možda je zato ona imala pojačan osjećaj zla koje vlada u palom svijetu. Stevka Đurđević je vidjela povlačenje poražene srpske vojske 1915. godine, nahranila gladne vojnike, kuvajući im sav kukuruz koji je porodica uskladištila.
Do kraja rata Stevka je već imala blizu tridesete, bila je lijepa, ali nije htjela da čuje za udaju. Živjela je u posebnoj kući koju su joj sagradili rođaci, molila se, čitala Jevanđelje, uzgajala cvijeće, komunicirala samo sa djecom koju je veoma voljela i koja su nju voljela.
Tridesetih godina 20. veka Srbi, predvođeni episkopom skadarskim Viktorom (Mihailovićem), masovno napuštaju Albaniju: među emigrantima su bili i Stevkini rođaci. Slijedeći njih, prešla je u Metohiju, u grad Drenovac, i tamo nastavila, zapravo, monaški život u svijetu; Počela je da se oblači u crno, strogo je postila, spavala na goloj dasci, trudila se da se što češće pričešćuje Svetim Tajnama. U manastiru Visoki Dečani upoznala je vladiku Nikolaja (Velimirovića). Poslednje četiri godine života (bilo je to za vrijeme Drugog svjetskog rata) provela je u Bitolju, u Makedoniji, u kući sirotišta Bogdaj, koju je formirao vladika Nikolaj. Uz njegov blagoslov, monahinje predvođene Nadom Adžić (u monaštvu Ana) brinule su o djeci siročadi. U Bitolju se Stevka zamonašila. U posljednjem pismu rodbini koja se vratila u Skadar, podvižnica se oprostila od njih, javila da su joj dani odbrojani, da ide Onome kome je posvetila cio svoj život, „umom i srcem, dušom i tijelom, uzdah i plač, patnja i bol“. Vladika Amfilohije piše da su monahinju Stefanidu, neposredno pred kraj rata, njemački vojnici žestoko pretukli zbog odbijanja da ispoštuje propis io zamračenju domova, za šta je bilo potrebno ugasiti veliku lampu u keliji ili bar zavjesom prekriti prozor (Stefanida vjerovatno nije imala z
[ Friday, April 12, 2024 3:08 PM ] Aleksandar Vujovic: avjese). Možda je ovo premlaćivanje bilo uzrok relativno rane (58 godina) smrti. Podvižnica je sahranjena u manastiru Svetog Hristofora u selu Krstoar, nedaleko od Bitolja u savremenoj Sjevernoj Makedoniji.
+ + +
Kada čitate pisma monahinje Stefanide, upućena duhovniku, episkopu Viktoru (Mihailoviću), vidite sasvim drugačiju – vama nepoznatu – stvarnost unutrašnjeg života čovjeka. Ono što je napisano na ovim listovima ne može se tek izmisliti, smisliti, izmaštati. Ovo se može samo proživjeti:
„Neka se pokrije duša moja svetom rukom Tvojom, iako je ispunjena grijesima i tužno plače; neka bude u svetoj volji Tvojoj, Hriste, za nju si dao Sebe, za sebe je sačuvaj i hrani je za vječni život, tješi je u svakoj tuzi i nevolji. Jer Tebe čeka duša moja Hriste, uzdajući se u Tebe radosno da će pobijediti svakog neprijatelja…“
U jednom od svojih pisama ona piše da voli i sažaljeva sve ljude, ali više ne može tek tako da razgovara sa bilo kim. Jedna od monahinja se sjećala da ju je jednog dana pitala: „Zašto ne razgovaraš o nečemu, sestro Stevka?“ – A Stevka, razmišljajući na trenutak, odgovori „nemam o čemu“. Kada čovjek živi u prisustvu Hrista, svaka prazna riječ mu zapravo postaje nemoguća: o čemu da priča, zašto? Nemogućnost ili krajnja teškoća svakodnevne komunikacije je linija iza koje počinje sasvim druga etapa uspona na vrh. I neće svi ići ovim putem.
Stefanidina pisma prožeta su bolom, tugom – ne samo zbog krajnje nesavršenosti, štaviše, beznačajnosti koju vidi u sebi, već i zbog nemoći, nemogućnosti da postane drugačija, savršena:
„Evo mene pred Tobom, ovdje preda mnom su sve što je tvoje, nebesko! A ja, grešnica, lutam zemaljskom sujetom, poražena od mnogih lažljivih neprijatelja, i razmišljam o onome o čemu ne želim da mislim – o tome šta je za uništenje, a šta tama guta!…“
Kako se ovde ne sjetiti apostola Pavla: „Htjeti imam u sebi, ali učiniti dobro ne nalazim. Jer dobro, što hoću, ne činim, nego zlo, što neću, ono činim.“ (Rim. 7,18-19). U sebi svetiteljka ne nalazi ništa što bi se suprotstavilo grešnosti, ništa, kako obično kažemo, pozitivno: samo je Bog spasava od grijeha. Ovo je i radost i veliki bol zbog naše nesaglasnosti sa Božijom ljubavlju i ljepotom:
„I gle, Hriste, Svjetlost Tvoja se sjajno otkriva preda mnom! Podižem se u nebo! Onda padam u zlo zemaljsko! Čim mi se malo otkrije svetlost Tvoje, neprijatelji me ponovo zatvaraju u tamu zemaljsku, i svakog trenutka se ispovijedam Tebi, Hriste, u mislima…“
Njeno neprekidno ispovijedanje Hristu je život u Njegovom prisustvu: pri tom, ona nikada ne može da se ispovijedi na takav način, „kako je potrebno, kako je Tvoja sveta volja…“. Život sa Hristom je i blaženstvo i sramota koja može da ubije („Griješim, a Hristos me gleda“), i korisno razočarenje u sebe, i nada:
„Nedostaje mi mnogo dobra. Ali ne ostavlja me Hristos, Koji me nigdje ne daje pokoja, nego cijelo moje živo srce gori u ljubavi i milosrđu, u radosti i tuzi, u slavi i svjetlosti…“
Monahinja Stefanida mnogo piše o svojim duhovnim borbama sa demonima, ali joj je teže da vidi svijet zaslepljen, pogružen u besmisleno postojanje, koji, zaboravivši Hrista propada u zlu:
„Ah, čak i da me zemlja pokrije, samo da ne vidim i ne znam ništa o svijetu, ovo je sve moja potreba, eto s kojim bolnim stidom pristupam Tebi, Hriste, i ne mogu da se povučem, ali čini sa mnom šta hoćeš. Nemam utočišta, radosni Hriste! Ovaj svijet me čini tužnom, i uplašenom, i sjetnom kada vidim da su svi zaboravili i napustili Tvoju dobrotu i sve je prepušteno volji neprijatelja…“
Ona se stidi pred Hristom za svijet, strada, ali u isto vrijeme zna da sam Hristos strada od grehova ljudi, i želi da dijeli Njegovu tugu:
„Svijetli Sine Božiji, voljela bih više da plačem sa tobom, nego da upoznam i vidim ovaj svijet…“
U drugom pismu veli:
„…Nije lako svima u ovome svijetu, a ni Tebi, Samom Bože, Hriste, samo teško i gorko stradanje od Rođenja do Vaskrsenja. I sada Tebi nije lako zbog mnogih nedaća nas grešnih. Ali Ti dugo trpiš i prizivaš i čekaš pokajanje i ispravljanje. Jer ti nas sažaljevaš i ne želiš da nas izgubiš, a mi smo, Hriste, slijepi i gluvi, ne čujemo i ne vidimo, i smrt nas nađe neprikladnima za Tebe. Velika tuga!“
Posebno duboka rana je za nju nemar hrišćana, koji izgledaju kao vjernici, ali su mlaki, podložni uticaju svijeta:
„… Ja, grešna, plašim se i da vidim kako je biti hrišćanin i potpuno se predati neprijatelju. Kao da nema raja nebeskog!“
Podvižnica traži od Gospoda da je zaštiti od grešnog svijeta, da je zaštiti od njega, da joj ne dozvoli da miješa svjetske i duhovne pojmove dobrote, da zatvori svoje „svetovno znanje“ i otkrije Hristovu ljepotu. Ona moli Hrista da je uzme k Sebi; radi Njega ona želi da „umre živa“; a istovremeno se moli za sve koji žive na ovome svijetu uz želju da „svakog ispravi i oprosti“. Njena težnja je da „sažali svakoga“.
U jednom svom pismu ona piše da može sve da izdrži, ali ne i lišenje pričešća; ako iz nekog razloga nije uspjela da se pričesti Svetim Tajnama, to je za nju uvijek bila nesreća. Ona je istinski živjela Tajnom Evharistije i trudila se da se što češće pričešćuje, iako nije naišla na razumijevanje među svim sveštenicima:
„Ali to moram činiti u ime Tvoje, jer me zli primer ovoga svijeta mnogo uči da Tebi, radosni Hriste, što češće prilazim, da se ne sakriješ od mene, da se ne odvratiš od mene, da mi se svjetlost ne zatvori i u mraku me ne ostavi!“
Mislim da treba dobro zapamte ove riječi svi koji postavljaju pitanje koliko često treba da se pričešćuju.
Podvižnica se plaši da „živi lažnim životom“ – odnosno da padne u prelest; ne nalazeći ništa dobro u sebi, kao što je već pomenuto, traži od Gospoda da u njoj stvori dobro ni iz čega (da dodamo – kako je svet stvoren ni iz čega). U nekoliko tekstova ona Boga naziva svojom slobodom: „…stojim pred Tobom u svetoj slobodi“. I ovo je još jednom nevjerovatno: na kraju krajeva, pred nama je jednostavna seljanka koja nije dobila ne samo bogoslovsko, već ni obično školsko obrazovanje!
„Šta je to? Ko je ona? – pita se vladika Amfilohije u svom epilogu za izdanje fragmenata pisama monahinje Stefanide. – <…> Otkud riječi blaženog Avgustina u riječima njene molitve? Zašto osjeća krivicu za sve i svakoga, ako je jedan od rijetkih koji je ovo tako dobro znao bio njoj nepoznati mudrac Fjodor Dostojevski? Kako je naučila da kaže: „Avaj, Hriste… Jesam li ja grešnica što lutam po zemaljskoj taštini?“ I on sam odgovara na svoja pitanja: „…gdje Gospod pristupi, srce biva duboko. Eto gdje se sabiraju sve tajne – u dubini srca, i ne samo među svetiteljima, već kod svakog od nas. Šteta samo što ne otvaraju svi svoje srce za susret sa Hristom. A onaj ko ga otvori ponoviće za srpskom podvižniciom: „Slava Tebi, koji si me rasplamsao svetom ljubavlju Svojom, koja gori i radosno i tužno, kao da mi se svijetlo Nebo otvara…“
+ + +
Ipak, bila sam razočarana kada sam vidjela da knjiga sadrži samo fragmente pisama Stevke Đurđević. Uspjela sam da stupim u kontakt sa manastirom Visoki Dečani i obaviještena sam da su originalne ispovijesti podvižnice izgubljene. Međutim, početkom 2023. godine, manastir Dečani, zajedno sa manastirom Ćelija Piperska, objavio je treće, ispravljeno, prerađeno i dopunjeno izdanje knjige „Hriste, živote moj“. U predgovoru iguman manastira Dečana, arhimandrit Sava, upoređuje pisma svete Stefanide sa himnama Svetog Simeona Novog Bogoslova. Ostaje nam samo da se nadamo da će biti i prevodioca i izdavača, a da će ova srpska seljanka ponovo progovoriti ruski… I da ćemo ju čuti i poslušati.
