Bariton Marko Kalajanović je rođen u Ivanjici 1984. godine. Diplomirao je i završio specijalističke akademske studije iz oblasti solo pjevanja na Akademiji lepih umetnosti u Beogradu, pod mentorstvom profesorke Radmile Bakočević. Nakon studija, nastavlja sa vokalnim konsultacijama kod maestra Paola de Napolija, u Italiji.
Nastupao je, tumačeći glavne baritonske uloge, u Narodnom pozorištu u Beogradu, Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru, Narodnom pozorištu u Sarajevu i Crnogorskom narodnom pozorištu u Podgorici. Bio je prvak opere u Narodnom pozorištu Sarajevo.
Održao je veliki broj solističkih koncerata i nastupa na muzičkim festivalima širom sveta. Dobitnik je brojnih priznanja i nagrada. Živi u Beogradu.
Oženjen je i otac je djevojčice Iskre, a ulogu oca smatra svojom najvažnijom životnom ulogom.
U razgovoru za Radio „Svetigora“ Kalajanović kaže da se ideja o njegovom profesionalnom bavljenju muzikom i pjevanjem začela u Crkvi i Horu „Sveti Jevstatije Prevlački“ iz Budve.
– Cela moja umetnička priča i umetnički život blagoslovljen je bio od samog starta. Bar sam ja to tako doživljavao jer je zapravo sve i krenulo iz Crkve. Kada sam imao nekih petnaestak godina pohađao sam ovde Srednju školu „Danilo Kiš“ u Budvi. Nakon jedne manifestacije i muzičkog takmičenja, tadašnja dirigentica hora, naša sjajna Mirjana Pajović, pozvala me je u Crkveni hor „Sveti Jevstatije Prevlački“ pri hramu Svete Trojice u Budvi. Iz detinjstva sam imao jaku vezu sa Crkvom preko moje porodice. Pre svega preko moje bake koja je bila jako pobožna žena, ali i neke genetike možda, s obzirom na to da je njena sestra, tetka moje majke – igumanija Glikerija iz manastira Ćelije. U tom smislu mi je kontakt sa crkvenim horom bio vrlo prirodan, mada nisam poznavao duhovnu muziku, iako sam se na prvo pevanje zaljubio, pre svega u Mokranjčevu Liturgiju Svetog Jovana Zlatoustog, koja je za mene i dalje jedna od najlepših duhovnih dela ikada napisanih.
Brojne i maestralno odigrane uloge u velikim operskim djelima, kakve bilježi u biografiji, nisu ga omele u odluci da deceniju dugu karijeru operskog prvaka u sarajevskom Narodnom pozorištu podredi ulozi oca, za koju kaže da je za njega najvažnija životna uloga.
Aktivno radi i nastupa i trudi se da u okviru svojih shvatanja Boga, čovjeka i života, živi život sa smislom.
U ponedjeljak, 27. januara, na Savindan, nastupiće na Svetosavskoj akademiji u Budvi, što za njega predstavlja posebnu radost, jednaku kao i onih prvih dana kada je kao dječak u crkvenom horu pjevao Svetom Savi u čast.
