Piše: o. Boris B. Brajović
Ni reč, ni stih, ni zvuk
tugu moju ne kaza…
Momčilo Nastasijević
Ima tome dosta godina kada me je u Cetinjskom manastiru iguman Luka upitao za značenje riječi viralno, misleći da mu ja mogu to objasniti, Kad sam mu kazao ono što sam znao on je blago sanjarski zanio glavu u desnu stranu i rekao: Riječi i slike kao virusi lete, kako je to opasno.I kad je slika nesretnog dječaka koga policajci pokrivene glave iz škole na Vračaru odvode poslije ubistva svojih drugara i drugarica i školskog domara a koju su slikali opet njegovi drugari postala viralna sjetio sam se profetskih riječi odlepršalog igumana Luke. On kao istoričar umjetnosti znao je kako je slika opasna kad zamjeni i postane jedina stvarnost onoga ko se u njoj ogleda kao u ogledalu. Nestaju ličnosti a ostaju samo likovi. Stvarna su samo tijela onih đaka agneca i školskog domara u učionici škole koja je toga časa prestala da postoji. Nevini i krotki jaganjci kao žrtve naših grijehova. Oskrnavljenih i izgubljenih porodica i obesvećenih života.
Viralnih života u kojima nema damara i daha. Duh selfija i opoganjenih slika. Kultura ikonoboraca. Nekad su fotografije bilježile i radosti i tuge naših porodica i projavljivale onako crnobijele i požutjele svu punoću života kojim ih je okupala svjetlost svečanosti zajednice. Porodice. Ne slika svete Porodice već stvarne i životvorne zajednice koja se nije dijelila i prodavala na virtuelnim pijacama već dijelila u intimi doma. Molim se uvijek i za svoju porodicu i za sve porodice koje upoznam i za onu porodicu dobrotvora iz Berlina koja se sakrila iza naljepšeg imena: porodica iz Berlina. Ni slike ni imena samo Porodica koja svoju imovinu dijeli potrebitima i ubogima učeći koracima ljubavi i svoje bližnje. I za njih se molim kao i za porodice osmoro đaka i školskog domara sa Vračara. Za njihove duše i duše njihovih duša. I samo mislim sada kada njih nema, nema one djece i domara na riječi jednog Miška iz Mariupolja koga sam upoznao preko video zapisa iz marta prošle godine.
Miška ima oko četrnaest godina, toplog ovalnog lica, plavušan kestenjastih očiju stoji ispred razrušenih kuća u predgrađu Marijupolja a iza njega stidljivo viri seoska crkva.
Izgubio roditelje u ratu. Neko ga pita za majku o kojoj se brinuo sve dok nije preminula.
Ćuti, ne spušta glavu, gleda pravo. Šta bi volio Miška sada?, čuje se glas iza kamere.
Odgovara već Miška veliki, odrastao i pametan: Da mama vaskrsne. Treba li ti još nešto, zapitkuje već viralni glas koji ništa ne razumije. Ne, samo da mama vaskrsne.
Brižni glas Miška iz Mariupolja izvučen iz topline porodične ljubavi. Porodična molitva Hristu Utješitelji: Da vaskrsnu duše i tijela naših osmoro đaka i agneca sa školskim domarom sa Vračara.
Vaistinu da vaskrsnu.
Ništa više.
