REAGOVANJE MITROPOLIJE CRNOGORSKO-PRIMORSKE
12. januar 2019.
PO KO ZNA KOJI PUT – O CRKVENOJ IMOVINI?
U božićnje blage dane, kada pravoslavni vjernici širom Crne Gore i svijeta proslavljaju praznik Hristovog rođenja, po ko zna koji put je medijski otvoreno pitanje svojinskih prava nad crkvenom imovinom. U suštini, uglavnom se ponavljaju isti stavovi i od istih aktera (posljednji u nizu je već više puta u raznim verzijama objavljeni tekst N. Adžića ”Država Crna Gora je bila vlasnik crkvene imovine nad pravoslavnim hramovima”, koji je objavljen na portalu CDM 8. januara 2019.g.).
Evidentno je da se u javnosti nije primila nesuvisla teza da je ”država Crna Gora vlasnik crkvene imovine”, pa se po ko zna koji put recikliraju i u novo pakovanje pakuju ranije saopštavani stavovi, a sve sa ciljem da se javnost iznova uvjerava da je pitanje svojinskih prava Crkve nad pravoslavnim hramovima i manastirima onako kako je prezentovano kroz priču o ”nepostojećoj svojini” i ”nezakonitoj, nesavjesnoj i manljivoj (vicioznoj) državini”. Činjenice, kao i faktičko stanje stvari, najbolje demantuju one koji iznose takve tvrdnje i za ideološke i anticrkvene potrebe izvode pogrešne zaključke.
Prije svega, i posljednje zrnce eventualne argumentacije kao teme za razmišljanje razbija sijaset kvalifikacija i neprimjerenih izraza koji sa navođenjem titulaa istoričara i pravnika nemaju nikakve veze. To nepobitno potvrđuju korišćeni izrazi: ”importovana SPC od aneksije i okupacije Crne Gore 1918. godine”, ”posljednji relikt okupacije i aneksije Crne Gore”, ”politička institucija koja je opasna po bezbjednost i koja narušava ustavno-pravni poredak i suverenitet Crne Gore”, ”institucija strane države”, ”najmanje religijska ustanova i hrišćanska crkva”, ”političko-ideološki mastadont”, ”demonov šegrt”, ”zlo kome se mora legalno i legitimno stati na put”, ”Prokrustrova postelja za Crnu Goru i Crnogorce”, ”uzurpator i kradljivac”, ”pošast”, ”ideološko-politički kancerogeni preživjeli stub”, ”rudimentarni i opskurni eksponent osvajačke i asimilatorske velikosrpske politike” itd.
Stvar je jednostavna i jednostavno je na nju odgovoriti ako se ima u vidu pravo. Naime, ako se od Crkve kao vjekovnog i današnjeg vlasnika crkvene imovine medijski, tj. na nepravni način traži pravni osnov za sticanje prava svojine nad pravoslavnim manastirima, hramovima i drugom pokretnom i nepokretnom crkvenom imovinom i istovremeno tvrdi da je navodno Knjaževina i Kraljevina Crna Gora ”bila vlasnik crkvene imovine” onda bi, po svakoj logici, prvo trebalo od države tražiti pravni osnov, a ne obrnuto!
Uglavnom se koriste izrazi ”država Crna Gora” i ”Crna Gora” iako se država do 1918. godine nije tako zvala. To se namjerno čini kako bi se povlačio znak jednakosti između Knjaževine i Kraljevine Crne Gore kao države sa monarhijskim oblikom vladavine u kojoj je bio primijenjen sistem državne vjere i današnje sekularne Crne Gore kao države sa republikanskim oblikom vladavine u kojoj je primijenjen sistem odvojenosti crkava i vjerskih zajednica od države.
Ne postoji dokument od 1860. godine do danas na osnovu koga bi moglo da se tvrdi i dokaže da je Knjaževina, a potom Kraljevina Crna Gora bila vlasnik pravoslavnih i rimokatoličkih crkava, kao i islamskih džamija. Otuda se, radi skretanja diskusije u pogrešnom smjeru, namjerno preskaču veoma važne činjenice da su, shodno čl. 716. Bogišićevog Opšteg imovinskog zakonika (OIZ), ”crkve i manastiri, kao i druge crkvene ustanove kojima tu osobitost priznaju crkovna pravila i crkovna vlast, imaonici”, tj. zakoniti vlasnici crkvene pokretne i nepokretne imovine. Takođe, namjerno se, radi dokazivanja željenih i nenaučno postavljenih ciljeva, preskače i čl. 14. istog Zakonika koji Crkvi zajedno sa ”(vladarskom) Kućom, opštinom, državom i zakladom” priznaje status vlasnika, tj. imaonika u Crnoj Gori. Čega je Crkva bila vlasnik ako, kako se nesuvislo tvrdi, nije bila u poziciji vlasnika crkvene imovine? Da li je neko danas kadar da pronađe u bilo kom arhivu dokument na osnovu koga bi se utvrdilo da je Knjaz/Kralj Nikola, na primjer, poništio povelju Ivana Crnojevića o Cetinjskom Manastiru? Naravno, nije nego ju je 1895. godine potvrdio.
Dakle, Crkva je oduvijek bila zakoniti vlasnik, a ne držalac svoje imovine kao što je i država bila vlasnik svoje imovine. Isti je slučaj i sa vjerskim objektima koji su oduvijek u vlasništvu vjerskih institucija islamske i rimokatoličke vjeroispovijesti u Crnoj Gori. Na isti pravni način je, shodno odredbi iz stava 2. člana 716. OIZ, regulisano pitanje imaoništva, tj. vlasništva ”crkava i crkvenih uredaba drugih hrišćanskih ispovijedi (tj. rimokatoličke) koje država priznaje”. Isto je, shodno čl. 717. OIZ, važilo ”i za sve nehrišćanske bogomolje i druga postojana vjerska uređenja (muhamedanske džamije – tako stoji u tekstu OIZ), ukoliko je država samu vjeru priznala”. Vrijedi pomenuti i da je shodno čl. 129. Ustava Crne Gore iz 1905.g. ”unutrašnja uprava Muhamedove vjeroispovijesti pripadala muftiji crnogorskom”, Rimokatoličke Crkve Arcibiskupiji Barskoj, a Istočno-pravoslavne Crkve Mitropoliji crnogorskoj odnosno Arhijerejskom Saboru. Šta su imovinska pitanja Crkve nego, prije svega, pitanja unutrašnje crkvene nadležnosti?
Pojedini tumači crkveno-pravne i državno-pravne istorije ne znaju za 38. kanon Svetih Apostola kojim je propisano sljedeće: ”Episkop neka se stara o svima crkvenim stvarima i neka njima pobožno upravlja, jer Bog sve nadzirava”. A Sveti Apostoli kroz 41. kanon zapovijedaju da ”episkop ima vlast nad crkvenim stvarima. Jer ako mu treba povjeriti dragocjene duše ljudske, daleko mu više treba zapovijedati o stvarima tako da se po njegovoj vlasti sve upravlja”. Ovo su najstarija pravila o crkvenoj imovini na prostoru na kome se danas nalazi Crna Gora i nepromijenjeno važe u Crkvi Hristovoj od ranog hrišćanstva i drevne Dioklijske Episkopije i Episkopa Evandrosa do današnjeg Mitropolita Crnogorsko-Primorskog Amfilohija. Ta kanonska pravila o crkvenoj imovini su poštovana u vrijeme Knjaževine i Kraljevine Crne Gore. Ista pravila važe i za imovinu Rimokatoličke crkve u Crnoj Gori, tj. Barske nadbiskupije i Kotorske biskupije.
I prije postojanja države Crne Gore, dakle prije XV vijeka, važilo je kanonsko pravilo da se res sacra (svete stvari) ne mogu prodavati, odnosno to su bile i ostale res extra commercium (stvari izvan pravnog prometa). Ali, njima se uvijek upravljalo shodno odredbama Svetih Kanona i predanja Crkve upravo od ovlašćenih crkvenih velikodostojnika. Uostalom, zar to ne potvrđuje i Jovan Sundečić u članku ”Financijalna reforma u Crnoj Gori godine 1868.” (”Orlić”, Cetinje, 1869.g.) u kome se govori da je knjaz Nikola potvrdio da je ”besposredni odgovornik za dobra crkovna Mitropolit Ilarion i drugi koji bi ga nasljedio”. Ograničenja u pogledu obima raspolaganja crkovnim dobrima nisu ništa drugo do ograničenja iz kanonskog prava koja i danas važe i koja ne spori klir, a ni vjernici Crkve.
Prostor ne dozvoljava da se šire elaborira kako je knjaz Nikola 29. juna 1895.g. odredio ”da se sva laktarina, što su dužne plaćati kuće varoši Cetinja, sakuplja u zasebnu manastirsku kasu sa svim ostalim prihodima sa manastirskih zemalja u cetinjskom polju i da manastir ovaj svoj godišnji prihod svake godine ulaže u kupovinu nepokretnih dobara u Našoj državi, kako bi tim svoju današnju imovinu umnožio te i dalje u budućnosti mogao blagotvorno djelovati u oblasti Svete Pravoslavne Crkve i srpskoga naroda”. Ovo nije potrebno komentarisati ni laiku, a ne pravniku. Neobaviještene ili nedovoljno upućene pravnike i istoričare valja informisati da i danas Prijestonica Cetinje Cetinjskom Manastiru, shodno ugovoru, plaća zakupninu za manastirsku zemlju koju koristi. Ne bi valjda plaćali da je riječ o državnoj imovini?
Ako već ne mogu da pokažu dokument iz koga bi se vidjelo da je država Crna Gora do 1918.g. bila vlasnik imovine Pravoslavne Crkve, Rimokatoličke Crkve i Islamske zajednice onda je sasvim normalno da ne može biti ni dokumenta iz koga bi se vidjelo da se ona odrekla prava koje nije ni imala. Koliko je logično da se neko odriče nečega što nema i što nikada nije ni imao?
Danas je stvar u pravnom pogledu suštinski ista iako je državna vlast, shodno ustavnom sistemu odvojenosti crkava i vjerskih zajednica od države, sama sebe udaljila od mogućnosti da bude pokrovitelj i zaštitnik pravoslavne vjere i Crkve kao što je bila u Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori gdje je Pravoslavlje bilo proglašeno i štićeno kao državna vjera. Država Crna Gora ni danas, kao što se vidi iz brojnih propisa i dokumenata, nije vlasnik vjerskih objekata Pravoslavne Crkve, Rimokatoličke Crkve i Islamske zajednice.
Dalje, važeći Zakon o svojinsko-pravnim odnosima u Crnoj Gori propisuje da su pravna ili fizička lica koja su upisana u katastru nepokretnosti vlasnici, tj. nosioci prava svojine nad nepokretnim stvarima. Zatim, propisuje i to da se savjesnost držaoca pretpostavlja, ali nekima to i nije mnogo važno.
I, na kraju, valja dobro pročitati važeći Zakon o državnoj imovini u kome je propisano da država ”raspolaže kulturno-istorijskim dobrima, ako nijesu u svojini drugih pravnih i fizičkih lica”. Crkve i manastiri svakako jesu u svojini Mitropolije Crnogorsko-Primorske kao pravnog lica u Crnoj Gori. Država je vlasnik kulturnih dobara kao što su muzeji, galerije, biste i spomenici revolucije.
Ako je 1852.g. i vladavinom knjaza Danila započeta izgradnja Crne Gore kao moderne pravne države onda bi se, koristeći logiku zagovornika nenaučnih i ideoških anticrkvenih stavova, moglo tvrditi i da je Mitropolija do tada bila vlasnik sveukupne državne imovine. Ne znamo kako bi izgledalo u javnosti kada bi neko od crkvenih velikodostojnika danas zastupao takve teze koje se po anahronosti mjere sa neodrživim tezama da su bratstva i plemena i danas pravna lica u Crnoj Gori.
Ograničenje prava svojine nad zaštićenim pokretnim ili nepokretnim dobrom nikako u pravnoj nauci ne znači ukidanje prava svojine vlasnika. Primjera radi, danas neko u svome domu u Crnoj Gori može da ima porodičnu slavsku ikonu staru tri vijeka koju je država proglasila za pokretni spomenik kulture. Da li bi se moglo tvrditi da njen vlasnik više nije njen vlasnik, iako su mu postavljena određena ograničenja u pogledu načina održavanja, ali i državi obaveza u pogledu pravične naknade za ograničenja i naknade za održavanje spomeničkog dobra koje je prepoznala kao javni interes.
Crkvena imovina je u Crnoj Gori uvijek bila pod režimom crkvenih pravila, a tek potom i pod režimom državnog zakonodavstva – i tek kada je nastajalo, a to znači mnogo kasnije.
Državna vlast Knjaževine i Kraljevine Crne Gore se javljala kao blagočestivi čuvar i patron Crkve, mitropolita, sveštenstva, monaštva, manastira, crkava i crkvenih dobara, a ne kao konfiskator i uzurpator tih dobara. Knjaz-Gospodar je u to vrijeme predstavljao izvor zakona, pa je našao za shodno da, kako je navedeno, razluči, tj. razdijeli tri vrste imovine u Crnoj Gori: crkovnu kao prvu, zatim državnu i, najposle, vladarsku imovinu. Da je crkvena imovina bila državna onda Knjaz Nikola ne bi razlučivao, tj. ne bi pravio pravnu razliku u jednoj imovini i štitio crkvenu imovinu. Valjalo bi da se Sundečićev tekst o financijalnoj reformi u Crnoj Gori pažljivo pročita. Inače, ovako jasna stvar nije jasna samo onima koji, iz svojih razloga, ne žele da im bude jasna, a u takvoj situaciji im se ne može pomoći. Zato se i događa da postoje osobe koje tvrde da je ”razgraničenje između državnih i crkvenih imanja” u Crnoj Gori izvršeno 1868.g. a odmah za tim, potpuno nelogično, i da je država, navodno, bila vlasnik crkvene imovine. Zašto bi se onda nešto ”razgraničavalo” ili, da upotrebimo termin Knjaza Nikole i Jovana Sundečića, pravno ”razlučivala crkovna, državna i vladarska imovina”? Da ne otvaramo pitanje čije su bile zadužbine koje su zavještane Crkvi i crkvenim ustanovama, a ne državi Crnoj Gori kroz istoriju?
Ako je u čl. 718. Bogišićevog Zakonika navedeno da se uprava crkovnih dobara prvenstveno odvija po unutrašnjim aktima Crkve onda se moramo zapitati: koji su to unutrašnji akti Crkve? To su, dakle, Sveto Pismo, Sveti Kanoni Apostola, Vaseljenskih i Pomjesnih Sabora, Svetih Otaca i drugi crkveno-pravni propisi. Ti važeći crkveni propisi nikada u Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori nisu bili u suprotnosti sa državnim zakonima, ali, ruku na srce, ni državni zakoni te stare Crne Gore nisu bili u suprotnosti sa kanonskim pravilima Crkve što se lako može provjeriti upoređivanjem. Vrijeme koje je ostalo iza nas je bilo drugačije i zato se danas nalazimo u poziciji da preko medija objašnjavamo pravne i crkvene aksiome.
A što se tiče današnjeg vremena – stvar je jasna kao bijeli dan! Mitropolija Crnogorsko-Primorska i druge eparhije, crkve, manastire i ostale crkvene ustanove su se kao pravni subjekti upisivali u katastarske knjige na isti način i po istim pravnim osnovima kao i svi drugi subjekti prava – pravna i fizička lica – u Crnoj Gori. Crkveni i pravni subjektivitet Mitropolije Crnogorsko-Primorske u Crnoj Gori je isti kao i prije 1918. godine. Ona je samo 1918-1922. godine obnovila jedinstvo sa Pećkom Patrijaršijom, u okvirima Srpske Pravoslavne Crkve, sačivavši svoju samostalnost i vlasništvo nad crkvenom imovinom. Patrijaršija Srpska nije titular crkvene imovine u Crnoj Gori, kako se uporno podmeće radi obmanjivanja neupućenih čitalaca.
Na kraju, ostali smo i ostajemo bez odgovora na pitanje: da li je država bila i da li je sada vlasnik imovine Islamske zajednice i Rimokatoličke Crkve u Crnoj Gori? I ko je bio vlasnik crkvene i imovine drugih vjerskih zajednica na teritoriji koja se nije nalazila u Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori, a koja se danas nalazi na teritoriji Crne Gore?
Ipak, izrazi i formulacije koji su korišćeni u tekstu ukazuju da se poziva na progon Crkve, mitropolita, sveštenstva i pravoslavnih vjernika i da je ”vakat” da se to učini. To zabrinjava više od, po ko zna koji put, saopštenih anticrkvenih stavova, jer je riječ o javnom pozivu na progon i nasilje.
