U posljednjem izdanju Svetog pisma Starog zavjeta, po prvi put su kod nas štampane, pretpostavljam da ste to i vidjeli, takozvane devetorokanonske knjige. Knjige šireg kanona Starog zavjeta. Postoji uži kanon Staroga zavjeta, koji je do sada bio kod nas poznat preko prevoda Đura Daničića na osnovu njemačke Biblije, prevedene sa masoretskog teksta, što znači sa jevrejskog teksta.
Preko desetak knjiga koje nijesu pisane, ili, bolje rečeno, nijesu sačuvane kod nas na izvornom, jevrejskom jeziku, već su sačuvane ili u prevodu na grčki sa jevrejskog, ili su pisane neposredno na grčkom jeziku, nazivaju se Devterokanonske. Ne nazivaju se devterokanonske zato što su manje značajne, drugostepene, već po tome što su naknadno pribrojane knjigama Svetog pisma Starog zavjeta. Zato ih neki biblisti nazivaju knjigama šireg kanona Starog zavjeta, a ja mislim da je to i najbolji naziv. Međutim, uobičajeno je da se nazivaju Devterokanonskim knjigama.
Među te knjige spadaju čuvene Premudrosti Solomonove, Premudrosti Isusa sina Sirahova, Druga knjiga Jezdrina, u Bibliji koju smo do sada imali nalazi se Prva knjiga Jezdrina, i Knjiga Nemijina, a Druga knjiga nije bila prevedena, već je to tek sada urađeno, zatim Knjiga Tovita i Knjiga Judite, Knjiga Jestire. U Knjizi velikog proroka Danila, nalaze se dodaci. Tu je čuvena Pjesma Azarijina, zatim, Pjesma tri mladića u peći vavilonskoj koju itekako koristimo na bogosluženjima, naročito u vrijeme Velikog posta, na Veliku subotu.
Postoje još dva dodatka, a jedan od njih je dodatak o Susani, koja je sačuvala svoje dostojanstvo, svoj obraz, uspjevši da se spase od dvojice lažnih sudija, jer i onda je bilo lažnih sudija koji su htjeli da izmanipulišu. Sam prorok Danilo je kao mlad spriječio da se nad njom izvrši smrtna presuda, jer su je sudije osudili na smrt, ali on je uzviknuo povorci koja je išla na pogubljenje: „Ja sam nevin od ove nevine krvi“.
Tada su se svi zaustavili i vratili se. Potom je ponovo izvršeno suđenje gdje se ispostavilo da su dvojica lažnih sudija nju oklevetali. Htjeli su da izvrše nasilje nad njom, rekavši joj da će, ukoliko ne prihvati da bude sa njima, oni reći da su kod nje našli mladića. Ona im je odgovorila: „Govorite šta hoćete, ali ja neću pred Bogom da sagriješim i da se ogriješim“, i tako ju je Danilo spasio. Knjiga o Vilu i Dragonu, takođe je dodatak u Knjizi Danilovoj.
Pored tih knjiga, imaju i četiri Makavejske knjige. One govore o braći Makavejima, o Salomiji, njihovoj majci, o prvosvešteniku toga vremena, Zorovavelju i o sedam sinova koji su mučenički postradali braneći zakon Božiji i zakon Moisijev.
Potresne su Knjige Makavejske. Bio je drugi vijek prije Hrista kada su Makaveji postradali. Tada se većina naroda bila odrekla puta Božijega i Zakona Božijega, i blagodareći upravo Makavejima, njihovoj majci, prvosvešteniku, spasena je istinska i prava vjera Izabranog Božijega naroda.
Te četiri knjige je preveo naš vladika Atanasije, i to ih je prevodio upravo u onim ratnim vremenima u Hercegovini i u Bosni. To ga je očevidno i podstaklo, pošto ono što se događalo u Bosni i Hercegovini 90-ih godina, po mnogo čemu je slično upravo vremenu stradanja Izabranog Božijeg naroda i toj pogibiji sedam sinova, koje je gledala majka, hrabreći ih, da bi i ona na kraju mučenički završila, bila ubijena.
Dakle, četiri Knjige Makavejske, Premudrosti Solomonove, Premudrosti Isusa sina Sirahova i druge knjige su sad prevedene, i to je prvi put kod nas, poslije drevnih vremena Kirila i Metodija, vremena prevoda na staroslovenski, da imamo i na srpskom jeziku sve knjige Staroga zavjeta. Savjetujem vam da pročitate te knjige, koje su izuzetno dragocjene, a naročito opisi značajnih ličnosti drevnih vremena, koje su živjele u vrijeme Vavilonskog ropstva, i kasnije, sve do drugog vijeka prije Hrista.
U jednoj od ovih knjiga, Knjizi Tovita (Tovije), nalazi se opis njegovog života, izlaže se njegovo žitije, žitije njegove supruge Sare, njihovog sina Tovija. Tovit je ličnost izuzetna, iz vavilonskog vremena i ropstva, kada je bilo strašno gonjenje Izabranog Božijeg naroda, ubijanje ljudi po ulicama, kada je svako mogao da ubije Jevrejina i da nikome za to ne odgovara. Čak je bilo zabranjivano i da budu sahranjivani, nego su dopuštali da ih zvijeri rastrgnu i da tako iščeznu sa zemlje.
Međutim, Tovit, otac Tovije, protivno naredbi tadašnjeg persijskog cara, tajno je sahranjivao, zbog čega mu je bilo zaprijećeno da će biti ubijen, pa je morao i da napusti svoj grad. Međutim, ipak se vratio nazad. Tada je našao svoju ženu Saru i svoga sina Toviju koji mu je rekao da je vidio na putu ubijenog čovjeka.
Čuvši to, Tovit je odmah pohitao i munjevito uspio da skloni ubijenoga, da njegovo tijelo ne bi bilo oskrnavljeno. Uveče ga je tajno sahranio, zbog čega su mu se mnogi rugali, pa čak i Jevreji, ne razumijevajući zašto se vratio kada umalo nije glavu izgubio. Tovit je, poštujući Zakon Božiji i svetinju mučenika, nastavio da radi što je radio i ranije. Osiromašio je sasvim, iako je bio jedan od najimućnijih ljudi u svom mjestu. Svoga sina Toviju je blagoslovio da ide kod bliskog rođaka i tamo da se oženi, a u isto vrijeme da ode i kod rođaka kome je on, Tovit, ranije dao srebro, poslavši potvrdu da je Tovija njegov sin, i da mu to srebro vrati. Toviju je na putu pratio prividno obični čovjek, a zapravo arhangel Rafailo. Arhangel Rafailo se prijavio da bude Toviji u pratnji kao sasvim običan čovjek po imenu Azarija.
Na tom putu, dok su prelazili preko velike rijeke koja se pominje i u Knjizi Postanja, iz nje je iskočila velika riba. Uhvativši ribu, arhangel Rafailo je rekao Toviji da joj izvadi srce i jetru i još jedan dio ribe. Tovija je upitao zašto je potrebno to da uradi, međutim, dobio je odgovor da će im to biti potrebno.
Kada su stigli kod rođaka, tamo se našla djevojka koja je sedam puta pokušala da se uda. Međutim, događalo se da, svaki put kada bi dolazio mladoženja, demonska sila ga je ubijala. Došavši kod nje, arhangel Rafailo rekao je Toviji da će mu ona biti žena. Toviju su te riječi zbunile, jer se bilo pročulo za pogibiju sedmorice muškaraca od demonske sile prilikom ulaska u ložnicu kod djevojke, ali mu je Arhangel rekao da ne brine.
Otac djevojčin je, rado dao ruku svoje ćerke Toviji, kao bliskome iz roda, ali mu je i rekao da ima u vidu šta se ranije dešavalo. Veoma potresen, djevojčin otac je već bio iskopao grob za Toviju. Međutim, Arhangel je rekao Toviji da uzme srce i jetru od ribe i da, kada uđe u ložnicu, upali tamjan, stavi srce i jetru i okadi jer će tako demonska sila da pobjegne od djevojke, koja će mu biti supruga i dati mu, ako Bog da i porod. Tako se i dogodilo. Došavši ujutru, djevojčini otac i majka su očekivali da nađu Toviju ubijenog, i kada su vidjeli da se to nije dogodilo bili su presrećni. Četrnaest dana je trajala njihova svadba, nakon čega su se vratili kod Tovijinih roditelja. Majka Sara je već prebrinula svoga sina, i grdila muža što im je sina, „zenicu oka“ poslao u tuđu zemlju, da se više nikad ne vrati.
Međutim, Arhangel ga je vratio, i njega i ženu, i još je i svo imanje njenoga oca dato Tovitu koji je ponovo postao bogat. Onim dijelom ribe koji im je preostao, Tovit je namazao oči, jer je bio oslijepio, zanoćivši jedne noći ispod zida na kome su bile ptice, koje su, ispustivši vlagu na njegove oči, uči- nile da oslijepi. Međutim, namazavši oči, opet je progledao.
Knjiga Tovita je puna divnog, čudesnog sadržaja, ali ja je pominjem radi ovoga srca i jetre. Riba, srce i jetra. Riba je, kao što je poznato, od davnih hrišćanskih vremena bila simvol Hristov, i tako je ostalo i do današnjega dana.
U drevnim katakombama hrišćanskim, u Rimu i na drugim mjestima, u vrijeme kada je Crkva bila zabranjena, kao i slikanje ikona i krsta, gdje god je bila naslikana riba, znalo se da su tu bili hrišćani. Slikajući ribu, oni su u stvari slikali Hrista. Iako je Sedmi vaseljenski sabor zabranio upotrebu ovih simvola, oni su opstali, i uvijek je ispod Hristovog lika slikana riba. Ili recimo, kada je slikano hranjenje više hiljada ljudi sa nekoliko riba – slikana je kotarica sa ribom i hljebovima. Poslije Vaskrsenja je Gospod, dok su apostoli lovili ribu, naložio vatru i pekao ribu, pozvavši ih da se i oni nahrane. I time je ukazao na značaj ribe kao čudnog simvola, simvola Hristovog.
Zanimljivo je da je, prije dvadesetak godina u manastir Vavedenje došao jedan Japanac koji je bio budistički sveštenik, i tom prilikom me pitao: „Zašto vi, hrišćani, poštujete ribu?“ Kada sam mu objasnio zašto je poštujemo, rekao je da je i kod njih riba veoma poštovana jer je simvol budnosti i trezvenosti, jer riba nikada ne spava. Jedno i drugo kada se spoji, onda je pravo. Srce i jetra od ribe, simvol Hrista, i u srcu i jetri od ribe cjelebna moć i Božija sila koja je odagnala demonsku silu i spasila djevojku i Toviju. Srce i jetra su, meni se čini, upravo simvol krsta Hristovog. Krst je sila i znamenje, krst je spsenje. „Bježi ko đavo od krsta“, kako kaže narodna izreka. Kao što je demonska sila pobjegla od nesrećne djevojke i oslobodila dvoje, blagodareći tamjanu i srcu i jetri ribe, tako je isto i Časni krst na kome je razapet Gospod, sila Božija koja odgoni demonsku silu i oslobađa čovjeka, čovječanstvo zla, od grijeha i od smrti.
To upravo jeste tajna Hristovog raspeća, on je oslobođenje od grijeha, zla i smrti primio na sebe. Raspeće i taj simvol, krst, bio je simvol poniženja, jer je najsramnija bila smrt na krstu. To sramno znamenje za Rimljane toga vremena, blagodareći tome što je obagreno nevinom Hristovom krvlju, pretvorilo se u znamenje Božije. Pretvorilo se u znamenje Božijeg ulaska u ovaj svijet i našeg uzlaska prema Bogu. Krst ima svoju vertikalu, ima svoju horizontalu. S pravom govore neki od crkvenih otaca, da je u stvari taj sim- vol krsta upisan u ljudsku prirodu.
Sjećam se, u djetinjstvu, kada je došao neki čovjek iz Istočne Srbije, koji je prodavao vunu i koji je tvrdio da je novovjerac. Otac ga je primio da prenoći. Sjećam se, pita njega otac: „Šta to znači novovjerac? Poštuješ li ti Krst Časni?“ Na šta mu je on odgovorio: „Poštujem, kako da ne poštujem. Zar ne vidiš da sam ja u znaku krsta kao čovjek.“ Onda je stao mirno, ispružio ruke i rekao: „Evo vidiš krst, upisan u moju prirodu, u moje biće. Prema tome, poštujem ja Časni Krst.“
Do danas se sjećam tog njegovog tumačenja ljudske prirode koja je u znaku krsta – glava koja je prema nebesima i ispružene ruke koje grle cio svijet. Tako je i Hristov Krst, on silazi, vertikalom, na zemlju, prima na sebe krstonosnu ljudsku prirodu i svojim rukama grli vasionu.
Dakle, ruke su one koje grle svu vasionu i time se manifestuje božanska ljubav prema svijetu, jer tajna Krsta, ustvari, jeste tajna javljanja ljubavi božanske. Nema veće ljubavi od te koja je projavljena kroz tajnu Krsta, kroz podvig žrtvovanja do posljednje kapi krvi, za bližnje, za svijet. To je, ustvari, Hristov dolazak u ovaj svijet, preko Krsta. Krst kao simvol božanske ne- izrecive samožrtvene ljubavi, silaska njegovog u ovaj svijet, otkrivenja njegove ljubavi, darivanja njega kao vječne ljubavi rodu ljudskome i svoj tvorevini. S druge strane, čovjek je u znaku krsta, njegova priroda, i on je taj koji treba da ovaploti u sebe tu božansku ljubav. Da njegov život i njegovo biće bude hristoliko, pošto je Bog ljubav, a njegov ulazak u ovaj svijet je u znaku Krsta, tako je i čovjek biće koje je prizvano, i po prirodi i po zvanju, na tu hristoliku, bogoliku ljubav. Da se preko Krsta penje prema Bogu i da se u tajni Krsta sretnu Bog i čovjek, raspeti Bog i čovjek čiji je život u znaku raspeća. Tu je velika i sveta tajna, ne prosto neki simvol koji je simpatičan, već je mnogo dublje i značajnije ono što nam se daje i što nam se otkriva preko tajne krsta.
Malo da se našalimo, a to priča ponekad i naš vladika Atanasije. Naime, u Parizu jedan nastavnik vjeronauke pita đaka: „Ko je raspet na Golgoti?“ Učenik odgovara da je na srednjem krstu na Golgoti raspet Gospod. „A ko je bio raspet na još dva krsta?“, pita nastavnik. A učenik, kome su izgleda bili dojadili profesori, odgovara: „Pa bila su još dva profesora, sa lijeve i sa desne strane“.
U znaku Golgote je sva istorija ovoga svijeta i roda ljudskoga. Imamo Hristov krst – raspeti pravednik koji uzima naše grijehe i koji krstom pobjeđuje smrt, nevino vođen na zaklanje, kao jaganjac, kako kažemo kada počinjemo Svetu Liturgiju. Sveštenik ili episkop uzima prosforu, prinos, sa pečatom Isus Hristos, i izgovara riječi, sve su to proročke riječi koje su već predukazivale Hrista i njegovu ličnost, „jako ovča na zakoljenije vedesja“ („kao ovca bi vođen na zaklanje“). To je prorok Isaija kad govori o „eved Jahveu“, o Me- siji koji će doći. „Jako agnec pred striguščim jego bezglasen tako ne otverzajet ust svojih“ („Kao jagnje neporočno prema onome koji ga striže ne otvara usta svoja“). Zatim sveštenik reže prosforu u znaku krsta, i dalje kaže, „rod že jego kto ispovjest “ (ko će ispropovijedati tajnu njegovu, rod, njegovo porijeklo, Hristovo, onoga koji je kao ovca vođen na zaklanje i koji kao jaganjac nije otvarao usta svojih ).
„V smirenii jego sud jego vzjatsja“, bi mu presuđeno u neizrecivom smirenju njegovom. To su riječi proročke koje se neposredno odnose na Hrista i koje se izgovaraju upravo kada se prinosi agnec, dakle, srednji dio prosfore sa pečatom se upravo i zove agnec – jagnje Božije, i to je ono na šta se priziva Duh Sveti, da osveti nas i naše darove i što se pretvara silom Duha Svetoga u tijelo Hristovo.
Dakle, u tome se otkriva tajna Hrista kao onoga koji se žrtvuje i koji se prinosi za život svijeta u tajni Časnoga krsta, u tajni te velike božanske ljubavi. To je njegov način postojanja među nama i sa nama. To je onda naš način postojanja u Njemu i kroz Njega, naš hrišćanski.
Mi nemamo drugačijeg načina postojanja, nego kao što kaže Sveti Jovan Zlatousti, poklanjamo se Bogu preuzimajući na sebe hristonaravlje. Primajući Hristovu narav, mi primamo, i njome preobražavamo našu narav, i njome se ispunjujemo, njome se osvećujemo. Zato on i kaže: „Ko hoće da ide za mnom neka uzme krst svoj i neka me slijedi“ (Mk. 9, 34). To je to, dakle, neka preuzme na sebe moje hristonaravlje, moj način posto- janja, moj način života, onako kako sam ja živio sa vama i među vama, kako sam se žrtvovao za vas i vi ste prizvani da se na takav način žrtvujete za istinu, za Boga i jedni za druge. Dakle, na Hristov hristoliki način. Otuda, kao što rekosmo, i slavljenje Časnoga krsta u Crkvi u sredini posta. Post je, ustvari, nešto što nas uvodi u tajnu Raja, i nije slučajno da post počinje sa izgnanjem Adama iz Raja.
To pjevamo prve nedelje – Izgnanje Adamovo iz Raja, i to ide i teče sve do povratka u Raj tajnom Hristovog Krsta, Hrista kao drveta života. Izgubivši opštenje sa drvetom života u Raju, mi ponovo to op- štenje zadobijamo zadobijajući Hrista, jer On je to drvo života. Otkriva nam se kao drvo života u tajni raspeća i u tajni svoga vaskrsenja. Dakle, čovjek je izgubio u Raju zajednicu sa Bogom, zajednicu sa Hristom.
Ta zajednica se ponovo uspostavlja u tajni Hristovog raspeća i u tajni Hristovog vaskrsenja. Tako da post nije ništa drugo do mjesto gdje se ostvaruje, postiže ponovo ta zajednica. Vraćamo se Bogu, molitvom i postom i pokajanjem. Obnavljamo u sebi onu bogotkanu odeždu koju smo izgubili time što smo se otuđili od Boga, od Raja.
Raj je mjesto gdje Bog prebiva, to je mjesto gdje je čovjek zajedno sa Bogom. Kad prestane da bude sa Bo- gom, onda je prokleta zemlja sa njegovog grijeha, i on se otuđuje i od Boga i od sebe. Kroz post i pokajanje i hristoliko življenje, on se ponovo vraća svom prvobitnom načinu života koji se otkriva kao hristoliki način života, način života po Bogu, života u Hristu, kao što kaže Sveti Nikola Kavasila i Sveti Jovan Kronštatski, naš skoro savremenik, veliki Svetitelj. Dakle, i to je ono što nam se tu daruje u ličnosti Hristovoj i kroz tu tajnu Krsta.
Na raspeću je svako ljudsko biće, i to nam Golgota svjedoči. Samo zavisi na kom smo krstu. Nema bića koje ne nosi krst. Ima Hristov krst, ima krst pokajanog razbojnika, stradaju podjednako, i ima krst onog trećeg, nepokajanog razbojnika. Svi ljudi i svi zemaljski narodi su kroz istoriju na ta tri krsta. Nema četvrtoga. Raspeti, svi stradaju, svi prolaze kroz stradanje, kroz grijeh, kroz bogootuđenje i kroz smrt.
Smrt je nasljeđe svakoga bića i svakoga ljudskoga bića. A smrt je najdublje stradanje i najstrašnije za ljudsko biće. Zato se čovjek neprekidno trudi, i sve što radi je zbog toga ne bi li se izbavio od smrti. Sva medicina šta radi, a na kraju šta se pokaže, nema čovjeku spasa ovdje na zemlji. I zato je Gospod upravo smrću svojom pobijedio smrt. Svojim raspećem, razapeo je grijeh. Razapeo je, prihvatajući volju Božiju, otuđenje od Boga. Jer, zašto se Adam i svaki čovjek otuđio od Boga? Zato što je onu zapovijest zaboravio. Zapovijest u Starom zavjetu bila je da u Raju ne jede od drveta poznanja dobra i zla.
Drugim riječima, da se ne uspostavlja lažni odnos prema svijetu i prema Bogu, nego da se, saglasno riječi Božijoj, u kojoj je istina, u kojoj je moć i sila, živi i da se uspostavlja odnos i prema sebi i prema drugima i prema Bogu. To je ono što je smisao prvobitne Božije zapovijesti. Božija zapovijest je bila hrana, jer ne živi čovjek samo o hljebu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božijih. Riječ Božija je bila život.
Onog trenutka kada se čovjek odrekao riječi Božije, Božije mudrosti, znanja, istine Božije, tada je obogotvorio prirodu, pretvorio prirodne stihije u božanstva. Jer, ne može čovjek bez Boga, i to je u prirodi ljudskoj. Čovjek je homo religious, i zato, ako se ne klanja pravome Bogu, mora nekom božanstvu da se klanja, nekoga i nešto mora da obožava. Tako je bilo i u vremenima paganstva, mnogoboštva, a tako je i u naše vrijeme. Samo lažna božanstva mijenjaju svoje haljine, svoje forme, svoje oblike, svoja imena. Upravo je to posljedica gaženja Božije riječi, kao hljeba, kao istine, kao života, kao mudrosti, kao znanja, i otuđenja.
Ali, preko raspeća i preko onoga što je Gospod rekao: ,Da me mimoiđe, ako je moguće, čaša ova“, stradanja i raspeća. Ali, „Oče“, da bude, „ne kako ja hoću, nego da bude Tvoja volja“ Prihvatio je Božiju zapovijest, prihvatio je volju Božiju, volju Očevu, i ona je bila mjera.
Prihvatajući volju Božiju, on je, u stvari, žrtvujući sebe do raspeća, smrti na krstu, pobijedio smrt koja je bila posljedica grijeha i otuđenja od Boga, otuđenja od Božije riječi i Božije istine. To je ono što se događa sa nama u tajni krštenja. Jer tajna krštenja nije ništa drugo do ponavljanje Hristove smrti u nama. Mi se pogružavamo i umire stari čovjek koji živi po stihijama ovoga svijeta i rađa se novi čovjek oblikovan po liku Božijem, onoga koji ga je stvorio. Rađa se novi čovjek, ispunjen životom, silom Božijom, istinom Božijom, tajnom Hristove ličnosti. „Vi koji ste se u Hrista krstili, u Hrista ste se obukli“. To je ono što pjevamo na tajni krštenja koja je sva u tajni raspeća, krsta i umiranja, hristolikog umiranja, da bi se vodom i Duhom ponovo rodili za život vječni i neprolazni, vodom i Duhom, odnosno raspećem, odnosno silom Hristovom, odnosno silom Hristovog vaskrsenja.
Velika je to i čudesna tajna Hrista Gospoda u koga mi vjerujemo i kome jedinome služimo i jedinome se poklanjamo kao Putu, Istini i Životu. Put, upravo i jeste kroz raspeće, istina koja se daruje i otkriva i život vječni i neprolazni kojim se ispunjava ovaj naš prolazni zemaljski život, i svjetlost koja obasjava svakog čovjeka koji dolazi u ovaj svijet. Dakle, u srcu Velikog posta, Časni krst, kao što je bila zapovijest u Raju, i mi, primajući krst, primamo zapovijest Božiju Hristovu i njome se hranimo, hraneći se tako i Hljebom života, tijelom raspetoga Gospoda i krvlju Njegovom u Svetoj tajni pričešća.
To je ukratko o toj velikoj i svetoj tajni Časnoga Krsta i toga srca i jetre od one ribe koju je Tovija sa Rafailom ulovio na rijeci Tigru, a po predanju je na tom prostoru i bio Raj, između četiri rijeke koje su bile tamo, i odakle je i Avram krenuo u zemlju obećanu, da bi se ponovo tamo vratio.
Knjiga o Tovitu je, dakle, mnogo lijepa i dobra, kao i Knjiga o Juditi i Jestiri, potresne knjige. Judita koja je odsjekla glavu Holofernu i tako spasila Izabrani Božiji narod. Jestira je, takođe, bila čudesna. One su starozavjetni vitezovi, pobjedioci zla i neprijatelja izabranog Božijeg naroda.
Mitropolit Amfilohije, tekst preuzet iz knjige: ”Post i molitva – povratak u Očev dom” (Svetigora 2019)
