Mitropolit

Mitropolit Amfilohije: Konstantinopolj ugrožava jedinstvo pravoslavlja, potreban je produžetak Kritskog sabora

Intervju Arhiepiskopa cetinjskog Mitropolita crnogorsko-primorskog g. Amfilohija ruskoj informativnoj agenciji Tass

 

Vaše Visokopreosveštenestvo, kako Srpska pravoslavna crkva gleda na odluku Konstantinopoljske patrijaršije u vezi s «obnovom procesa» na davanju autokefalnosti i «obnovi stavropigije Vaseljenske patrijaršije u Kijevu»?

– Srpska pravoslavna crkva je u vezi s tim u maju uputila izjavu našeg Arhijerejskog sabora, u kojoj skreće pažnju Konstantinopoljske patrijaršije na to da će pružanje autokefalnosti od strane Konstantinopolja ugroziti ne samo jedinstvo pravoslavne crkve, već položaj Konstantinopoljske patrijaršije, a da ne govorimo o jedinstvu pravoslavlja. To se potvrdilo kada je Moskovska patrijaršija donijela tu odluku, odluku koja se i mogla očekivati poslije direktnog miješanja u unutrašnji život Ruske crkve. Istovremeno, to je izazvalo veliku zabrinutost i među drugim pomjesnim crkvama. Mnogi pravoslavni arhijereji izrazili su svoje ogorčenje zbog tog čina Konstantinopoljske patrijaršije.

Mislite li da će takva odluka ugroziti jedinstvo pravoslavnog svijeta?

– Ona je već zaprijetila jedinstvu pravoslavnog svijeta. Izazvala je prekid kanonskog opštenja između Moskovske i Konstantinopoljske patrijaršije, a zajedno s tim zaprijetila i samom jedinstvu pomjesnih crkava pravoslavnog svijeta. Pri tome, posebno pitanje je funkcionisanje pravoslavne dijaspore.

Da li Srpska pravoslavna crkva namjerava da preduzme neke aktivnosti u vezi s odlukom Vaseljenske patrijaršije?

– U našoj Crkvi zasjeda Arhijerejski sabor 6. novembra. Predviđeno je da se na saboru raspravlja o pitanjima prosvjećivanja. I ja sam ubijeđen da će u tom smislu biti jedno od glavnih tema Sabora i pitanje „Ukrajinske crkve“, kao i odgovor Sabora na radnje Konstantinopolja.

Kako SPC ocjenjuje situaciju u vezi s Kosovom i Metohijom? Kakav je stav SPC povodom pregovora o «razgraničenju» između Srbije i Kosova?

– SPC neprestano iznosi svoju poziciju prema pitanju Kosova i Metohije. A u poslednjoj izjavi Arhijerejskog sabora od maja mjeseca, Crkva odlučno odbija bilo kakav napredak u pogledu razgraničenja. Mi uopšte do danas nismo shvatili šta to razgraničenje znači. Oni koji guraju to pitanje nijesu definisali šta je to razgraničenje i gdje treba da bude. Što se tiče crkve, prirodno je da ona ne može da se odrekne svoga mjesta na Kosovu i Metohiji, svog istorijskog bića, istorijskog bića srpskog naroda uopšte. Sva naša istorija, duhovnost naše Crkve, život našeg naroda, naše države zasniva se na Kosovu i Metohiji. Odreći se Kosova i Metohije, za nas znači, odreći se samih sebe. Zato mi zaista očekujemo pomoć od zapadnih naroda, nadamo se da će oni konačno shvatiti da to nije rješenje, nego upravo produbljivanje problema na Balkanu. Pogrešno je njihovo rješenje koje su sprovodili kroz bombardovanje Srbije i Crne Gore, kroz podršku grupi Albanaca koja je sramota za dostojanstveni albanski narod. To su teroristi, zločinci, koji su iskoristili taj istorijski trenutak i dobili vlast. Zapad ih je podržao uprkos odluci SB UN 1244 i Ustava Srbije, saglasno kojem su Kosovo i Metohija – sastavni dio Srbije. Dvije trećine čovječanstva nijesu priznale lažnu državu Kosovo i nadamo se da će nam oni pomoći, posebno Rusija i one evropske zemlje koje nijesu podržale Kosovo uprokos pritisku SAD. Nadam se da će se to pitanje vratiti u okvire međunarodog prava, saglasno odluci SB UN i svih međunarodnih rješenja o granicama.

Koje političke snage su bliske po duhu SPC, posebno u pogledu kosovskog problema?

– Koliko ja znam, ogromna većina naroda slaže se s našim stavom, a takođe i ogromna većina političara saglasna je s Crkvom. Najvažnije naše kulturne organizacije, kao što su Akademija nauka i umjetnosti Srbije, većina akademika slaže se s nama, mada postoje i pojedinci koji podržavajau trenutnu vlast u Srbiji. Matica srpska takođe podržava naš stav, navodim samo glavne kulturne oraganizacije, sve su one  protiv ideje razgraničenja. Međutim, još niko ne razumije šta to razgraničenje znači, gdje su te granice, kako Srbija može da se razgraniči s Pećkom patrijaršijom i s Dečanami, to je apsolutno nemoguće?! Narod je apsolutno protiv takvog rješenja! Odričući se Kosova, Srbi se odriču samih sebe.

Kakav je danas položaj Srba u Crnoj Gori? Postoji li opasnost formiranja tzv. «crnogorske crkve», čija su prva lica nedavno izrazila nadu u priznanje od Konstantinopolja slijedeći primjer „Ukrajinske crkve“?

– Ovo nije toliko pitanje Srba i srpskog naroda, nego pitanje Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, bez obzira na to što se ona zove srpskom. Naša Crkva je silno postradala poslije Drugog svjetskog rata, komunisti su ubili Mitropolita crnogorskog Joanikija i 120 najboljih sveštenika od 1945. do 1949 g. U takvom položaju Crkva je živjela do 70-ih, 90-ih godina. Upravo u to vrijeme postavili su pitanje tzv. autokefalne crkve. To je veoma slično događajima u Ukrajini u malom, pošto je u Ukrajini situacija složenija. Ali jedini koji je priznao tu crnogorsku crkvu je Denisenko. Oni se sada nadaju da će Konstantinopolj priznati i njih, ali to je apsolutno nemoguće, pošto je Dedeić, koji je na čelu tzv. „crnogorske crkve“, bio sveštenik Konstantinopoljske patrijaršije u Rimu i zbog svojih prestupa upravo ga je čina lišio Patrijarh Vartolomej i njegov Sinod. Zato i nema govora o takvom priznanju. Naš sabor očekuje da Konstantinopolj, koji još nije prokomentarisao te izjave, da će se distancirati od te sekte. Problem je u tome, što je crnogorska vlast koja podržava tu sektu, potpisala sporazume o saradnji sa svim konfesijama, osim sa nama, a od nas traže da se registrujemo kao neka nova crkva u Crnoj Gori, mada mi ovdje postojimo od apostolskih vremena.

Šta mislite, da li danas postoji mogućnost obnove razrušenog jedinstva pravoslavnog svijeta?

– Svi pravoslavci, a posebno Konstantinopoljska patrijaršija, treba da znaju da je završen imperijalni, konstantinovski period u istoriji Crkve. Dok je trajao imperijalni period, koji je počeo imperator Konstantin, Konstantinopolj je zauzimao važno mjesto u istoriji, a poslije pada Konstantinopolja 1453. godine, Moskovsko carstvo je preuzelo na sebe neke obaveze da pomaže svim pravoslavnim crkvama, spasilo je Jerusalimsku crkvu, Antiohijsku patrijaršiju, maksimalno je pomogalo Konstantinopolju, carska Rusija je pomogala i nama ovdje u Crnoj Gori, i kako državi, tako i Mitropoliji. Crnogorska teokratija ne bi mogla preživjeti bez pomoći iz Rusije. Godine 1920. iz Turske je protjerano više miliona pravoslavnih Grka, poslije Drugog svjetskog rata istjerali su i Grke iz Konstantinopolja, tako da danas u Konstantinopolju nema ni 2-3 hiljade pravoslavnih vjernika. Kako, imajući to u vidu, Konstantinopolj može igrati ulogu koju je igrao u imperijalnom periodu?

Padom Konstantinopolja 1453. godine i mučeničkom smrću cara Nikolaja i njegove porodice 1918.  završen je konstantinovski period istorije Crkve. Prvi Rim je pao u jeres, primajući kao dogmu nepogrešivost rimskog episkopa. Prošao je period Drugog Rima i Trećeg Rima kao carstva, završio se imperijalni sloj, kako ga je zvao poznati teolog Aleksandar Šmeman. Prema mom osjećanju, danas je Crkva dužna da se vrati u period prije imperatora Konstantina, do 4. vijeka n. e, i, potpuno su u pravu kad kažu iz Moskvoske patrijaršije, Crkva mora da rješava sva važna pitanja na svepravoslavnom saboru, onako kako se to rješavalo na prvom apostolskom saboru  «jer je ugodno Svetome Duhu i nama..» (D.Ap.15,28). To je jedini način rješavanja pitanja pravoslavne Crkve u budućnosti. I to je dužan da zna Konstantinopoljski patrijarh: imperijalno vrijeme je prošlo, Crkva mora da funkcioniše nezavisno i slobodno, kako je to i bilo u prvim vjekovima apostolske Crkve, svepravoslavne. Tako je i bilo početkom 60-ih 20. vijeka, kada su održavane svepravoslavne konferencije na Rodosu, a zatim u Ženevi, do Kritskog sabora.

Prema mom mišljenju, jedino rješenje tog pitanja bilo bi nastaviti Kritski sabor, koji nije završen, i srpski patrijarh je pozvao da se nastavi. Četiri patrijaršije su dužne da daju svoje rješenje o saboru, pošto bez učešća Ruske pravoslavne crkve i tri ostale, on ne može biti svepravoslavni. Potrebno je prihvatiti odluke Sabora, jer koliko ja znam, sve one su bile  ranije bile prihvaćene još u Ženevi, i istovremeno pokrenuti na Saboru temu pružanja autokefalnosti. Sabor mora donijeti konačno rješenje ko može pružati autokefalnost i time riješiti pitanje Ukrajine i drugih sličnih problema. Kristalno je jasno da Konstantinopolj više nema onih prava koja je imao u svoje vrijeme da jednostavno daje autokefaliju, takvo je savremeno stanje pravoslavne Crkve, upravo zato je on odbio da na Saboru rapravlja o pitanjima autokefalnosti. Pitanje je bilo pripremljeno za Sabor, ali ga je Konstantinopolj u poslednjem momentu odbio, mada odlukama iz 1993 god. i Svepravoslavne konferencije 2009. već je bilo riješeno da samo majka-crkva može donostiti odluku o autokefalnosti. A majka „Ukrajinske crkve“ danas je  ne Konstantinopolj, nego Moskva, isto kao što je u Skoplju majka-crkva Srpska crkva. Majka-crkva treba da predloži autokefalnost, a Konstantinopolj i druge pravoslavne crkve treba da potvrde tu odluku. Neriješenim je ostalo samo pitanje, kako će se potpisati takva odluka. 27. januara 2016. postavio sam to pitanje u Ženevi, rekavši da je «sramota da se odluka ne potpiše zbog formalnosti». Vaseljenski patrijarh mi je odgovorio: «To nije samo pitanje potpisa nego i sadržaja Tomosa». Sada je postalo jasno da su oni odbacili pitanje autokefalnosti s ciljem da i dalje pružaju  autokefalnost, kako su radili 1000 godina. Ali tako ne može da se nastavi. Bezuslovno, mi uvažavamo Konstantinopolj, niko ne postavlja pitanje da je ona prvoprestona Crkva, ali ta prvoprestona Crkva mora da se prilagodi  svepravoslavnom načinu života našega vremena i svoju misiju mora da prilagodi pravoslavnoj misiji u čitavom svijetu.

Potreban je sabor na kome bi se potvdile odluke Kritskog sabora i koji bi bio produžetak Kritskog sabora. Što on ranije bude sazvan, tim bolje. Upravo je Kritski sabor potvrdio 14 autokefalnih crkava u njihovim kanonskim granicama. I svojom odlukom na račun Ukrajine, Konstantinopoljska patrijaršija negira i ne priznaje odluke Kritskog sabora!? Mi ćemo to raspraviti 6. novembra na našem Arhijerejskom saboru i smatram da će to biti predlog SPC – da se nastavi Kritski sabor, a takođe na njemu postaviti pitanja pružanja autokefalnosti i pitanja dijaspore. Konstantinopoljska patrijaršija  insistira na tome da dijaspora pripada njoj, a to je potpuno neprihvatljivo s kanonske tačke gledišta.

 Da li je moguća u okviru takvog sabora revizija odluka Konstantinopoljske patrijaršije u Ukrajini, ili je to kanonski nemoguće?

– Naravno da je moguće, zašto ne bi bilo? Ako Konstantinopoljska patrijaršija prihvati ono što je već potpisala u Ženevi 2009. godine, da samo majka-crkva može davati autokefalnost, tada ona mora prihvatiti i da samo Moskovska patrijaršija, kojoj pripada Kijev već 300 godina, ima pravo, ako smatra potrebnim, da pruži autokefalnost Ukrajinskoj crkvi. Ali to mora da predloži Ruska pravoslavna crkva, a ostale crkve da razmotre i prihvate. Ako se raskolnici u Ukrajini pokaju, Moskovska patrijaršija može i da skine anatemu radi normalnog funkcionisanja Crkve u Ukrajini, kroz ujedinjenje raskolnika u kanonskoj Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi Njegovog blaženstva Mitropolita Onufrija.

S ruskog: Marija Živković