Besjeda blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija izgovorena u Cetinjskom manastiru na Petrovdan, 12. jula 2013. g.
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha,
„Vi koji ste krstili u Hrista, u Hrista ste se obukli“, te riječi draga braćo i sestre, pjevamo kada se krštava jedna nova duša, jedno novo ljudsko biće, stvoreno po liku i po podobiju Božijem, po slici i prilici Božijoj; kada prima Svetu tajnu krštenja, koja se u drevnim vremenima nazivala, a i danas naziva, Tajnom prosvećenja. Krštenje je prosvećenje; prosvećenje ne samo svjetlošću znanja običnog, ljudskog znanja, koje stičemo od svoga djetinjstva – to i takvo prosvećenje, to i takvo znanje, samo je priprema istinskom i pravom čovjeku za pravu svjetlost, za pravo prosvećenje, za zadobijanje pravoga i istinskoga znanja. Jer samo ono znanje koje je poznanje čovjeka i njegove prirode, koje je poznanje Onoga koji je zadahnuo čovjeka dahom života i koji ga je stvorio, poznanje onih dubljih tajni koje su utkane u ovaj svijet u kome se razvijamo i živimo, koje je znanje i poznanje vječnoga smisla čovjekovog rađanja, življenja i postojanja – samo to znanje je istinsko i pravo znanje i samo ta svjetlost je ona istinska i prava svjetlost koje je čovjek dostojan, i radi koje je i stvoren.
E, upravo to znanje i to poznanje, tu svjetlost i to prosvećenje zadobijamo u Tajni svetoga krštenja, u Tajni svetoga prosvećenja. Danas su tu tajnu primila nova djeca Božija: Petar, Pavle, Nikola, Marta i Jelena – primivši svjetlost i prosvećenje, obukavši se u Hrista, rodivši se ne više rođenjem samo tjelesnim, koje dobijamo od oca i majke, nego rođenjem duhovnim, rođenjem za vječni život. Ovo zemno rođenje je za ovaj zemni prolazni život, a Sveto krštenje i pečat dara Duha Svetoga, sveto pomazanje, to je Duhom i vodom rođenje za vječni život. Pečat dara Duha Svetoga i Tajna krštenja su živi i živonosni kvasac kojim se zakvašuje ljudska priroda, koja je onakva kakva jeste, pogotovu kada je ogrehovljena i pomračena, prolazna. Ta ljudska priroda, čitav čovjek, i ljudska duša i ljudsko tijelo, postaje besmrtan – od prolaznog neprolazan. Svi ljudi, svi oni koji se krštavaju u Hrista, od slijepih bića postaju ona kojima se otvaraju oči duhovne, oči srca – da mogu da vide ne samo svijet oko sebe i sami sebe i jedni druge, nego da vide Izvor svakoga znanja i svake mudrosti, Izvor svjetlosti vječne, neprolazne, Izvor vječnoga i neprolaznoga života.
Prvi svjedoci Hrista Gospoda i prvi koji su u Njegovo ime i Njegovim imenom krštavali, krštavali u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, jesu upravo prvovrhovni apostoli Petar i Pavle, koje danas proslavljamo u ovoj drevnoj svetinji. Proslavljamo blagodareći tome što je dolje pored staroga manastira, danas zvanoga Ćipur, bila podignuta – po drevnom običaju, prije velike saborne crkve posvećene Rođenju Presvete Bogorodice – mala crkvica posvećena Svetim apostolima Petru i Pavlu. Iz tog drevnog hrama je nikao i onaj prvi hram saborni cetinjski, Rođenja Presvete Bogorodice, iz vremena Crnojevića i mitropolita zetskih Vavile i Visariona. Iz njega je nikao takođe i ovaj hram, prenijet ovdje oko 1700. godine, posle spaljivanja i rušenja staroga hrama. Sve je to, dakle, niklo iz toga maloga hrama Petra i Pavla, i otuda i sabor Petra i Pavla na Cetinju. Sabor koji se raširio i okrilatio imenom i djelom, i podvigom i svetošću i prosvećenošću Svetoga Petra Cetinjskoga Čudotvorca i Svetoga Petra II Lovćenskoga tajnovidca i Cetinjskog pustinjaka.
Tako se danas ovdje, na praznik prvovrhovnih apostola Petra i Pavla – onih koji su započeli da ispunjuju zapovjest Hristovu da idu i da krštavaju sve narode u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i da ih uče svemu onome što im je Gospod zapovjedio – ta sveta istina, ta sveta riječ, ta sveta nauka, taj sveti čin, to sveto sabiranje u ime Hristovo, u ime Svete Trojice, to sveto krštavanje nastavlja. Ono ovdje, na ovom svetom mjestu, traje neprekidno skoro 550 godina, staranjem mitropolita koji su ukrašavali ovaj sveti Tron cetinjski, zetski, crnogorski, skenderijski kako se on zvao kroz istoriju, primorski kako se danas naziva, među kojima posebno mjesto upravo zauzimaju ovi nasljednici prvovrhovnih apostola Petra i Pavla: Sveti Petar Cetinjski i Sveti Petar Lovćenski Tajnovidac i Cetinjski pustinjak.
Ono što su djelali, što su radili prvi Apostoli Hristovi, i ova dvojica koje proslavljamo i svih njih dvanaestorica, ono što je radila Crkva Hristova od Trojičinadne, od silaska Duha Svetoga na Svete učenike i apostole Hristove na Sionu, ono što je radila i što je propovijedala na svim zemaljskim jezicima i u svim zemaljskim narodima, krštavajući u ime Oca i Sina i Duha Svetoga sve one kojih se dotakne ta svjetlost Hristove istine – to Crkva radi i danas. Ovo naše sabranje nije ništa drugo nego nastavak i produžetak onih sabranja na gori Sionskoj, onih sabranja Apostola na Tajnoj večeri oko Hrista, onih sabranja kroz vjekove – samo Gospod znade koliko ih je bilo i koliko je onih koji su se sabirali u ime Gospodnje, koji su se krštavali i koji se krštavaju i ime Oca i Sina i Duha Svetoga, koji se oblače u Hrista, Njemu se saraspinjući, Njime vaskrsavajući i zadobijajući vječni i neprolazni život.
I ovo je, dakle, jedno od tih svetih mjesta, jedna od tih svetih gora Crkve Božije – ništa manje značajna od one gore Sinajske na kojoj je bogovidac Mojsije dobio deset Božijih zapovjesti; ništa manje značajna od one Sionske gore u svetom gradu Jerusalimu, gdje su se sabrali prvi učenici Hristovi; ništa manje značajna od one Svete Gore, koju pominjemo veoma često i kojom su se nadahnjivali Sveti oci naši Petar I i Petar II; ništa manje značajna od svih divnih gora: od Tavorske gore pa do Ključa Tavorskoga u Rečinama ukrašenog crkvom Preobraženja Gospodnjeg, koja je vjerni prepis one oskrnavljene i srušene crkve lovćenske, Svetoga Petra Cetinjskoga. Sve te svete gore i sva ta mjesta kroz vjekove u svim narodima zemaljskim, jesu mjesta sabiranja u Ime Božije, mjesta krštavanja, mjesta prosvećivanja, mjesta rađanja Duhom i vodom za vječni i neprolazni život.
Evo sada imamo i ovde nastavak tog divnoga i čudesnoga dara – da ovo petoro djece, novih hrišćana, prime taj sveti kvasac, taj sveti život, tu svetu istinu; da se obuku u Hrista i da se oblikuju po liku Onoga koji nas je stvorio po svome Liku, jer upravo to i jeste smisao ljudskoga života – čovjek je slika i prilika Božija. O tome pišu Sveti vrhovni apostoli Petar i Pavle, to piše i svjedoči u svojim Poslanicama i Sveti Petar I Cetinjski, o tome piše u svojim bogonadahnutim spisima i Lovćenski tajnovidac, proslavljajući Slovo Božije koje je sve iz ničega stvorilo, koje se očovječilo i koje je podarilo i obdarilo sveukupnu tvorevinu i ljudsko biće i ljudski rod tom vječnom i neprolaznom svjetlošću. Evo to sveto slovo, ta sveta istina nastavlja se, čita se, obnavlja nas, obnavlja nebo i zemlju, obnavlja nove duše, i zato se radujemo i ovom sabranju Crkve Božije oko ove drevne svetinje, oko spomena prvovrhovnih apostola Petra i Pavla, spomena Petra I i Petra II, i svih onih koji su kroz vjekove ispunjavali Hristovu zapovjest, krštavali se u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i koji su se trudili da žive po zapovjestima koje im je Gospod podario.
Neka bi se ovo sabranje naše ugradilo u tu svetu građevinu, u tajnu novoga svetoga grada Jerusalima, koji ovde započinje a koji nema završetka ni kraja, koji raste prema nebesima i u kojega se ugrađuje sve ono što je zdravo, čestito, divno, bogopodobno, očišćeno, osvećeno, miropomazano ovdje na zemlji.
Gospodu našem, Ocu i Sinu i Duhu Svetome, divnome Bogu u Trojici, u prvovrhovnim Apostolima, predivnome u našim ocima duhovnim Petru I i Petru II, neka je slava i hvala u vjekove vjekova. Amin.
Preuzeto iz „Svetigora”, br. 237, Petrovdan 2014.
