Besjeda blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija u manastiru Savina kod Herceg Novog, 27. januara 2008. godine
Riječi Hrista, koje se najprije odnose na Njega, a onda kroz Njega i preko Njega na sve one pastire, Njegove sljedbenike, Njegove učenike, Njegove svjedoke kroz vijekove, do naših vremena i do naših dana. Kao što je On, kao dobri pastir položio život Svoj za narod Svoj, život Svoj položio za život svijeta, i kao što je On, po riječima Jovana Krstitelja, poput Jagnjeta Božijeg uzeo na Sebe grijehe svijeta, tako i svi oni koji su čuli glas Njegov, koji su Ga poslušali, koji su ispunili riječ Njegovu, Jevanđelje Njegovo, koji ispunjavaju ne samo što su Njegovi i što Njega znaju i što On njih zna i poznaje, nego su i istinski i pravi Njegovi pastiri, učitelji puta koji vodi u život vječni.
Jedan od takvih učitelja puta koji vodi u život vječni, jeste i Sveti otac naš Sava, arhiepiskop i prosvetitelj srpski. Sveti otac Sava koji je kroz pustinju, kroz odvajanje od ovoga svijeta i kroz razgovor njegove duše i njegovoga srca sa samim Bogom u toj pustinji, koji je stasao i uzrastao u istinskog pastira Crkve Hristove. Raspet na hristoliki način, raspet na krstu dvojedne ljubavi. Ponio je krst svoj, po riječi Hristovoj, na način na koji je Hristos ponio krst Svoj i iznio ga na Golgotu. Njegova ljubav prema Bogu je bila beskrajna. Zato je i ostavio svoje roditelje i dvor na kome se rodio, Stefana Nemanje, i otišao u pustinju, sa željom da se nikada više ne vrati iz pustinje svetogorske, nego da cio svoj život i svaki gram svoga bića prinese Hristu Bogu na dar.
Ali je drugačija bila njegova volja, a drugačija volja samoga Gospoda. Gospod je prosudio da nije dovoljno da bude ispunjen bogoljubljem, hristoljubljem, nego treba tu ljubav prema Bogu i svjetlost koju je dobio od Boga, u svetogorskoj pustinji, da je prenese na narod svoj i postane prosvjetitelj svoga naroda. To je onaj drugi dio Časnoga krsta koji je on ponio. Ljubav prema Bogu, bogoljublje, i ljubav prema ljudima, čovjekoljublje. To je tajna krsta časnoga i to je tajna Časnoga krsta koji je nosio Sveti otac naš Sava. I on je neprekidno, s jedne strane, čeznuo za molitvenim tihovanjem pustinjskim, o čemu svjedoči i njegov manastir Hilandar na Svetoj Gori, njegova karejska isposnica, njegova studenička isposnica, gdje se povlačio kao episkop da sam sa samim Gospodom razgovara. A s druge strane, njegovo čovjekoljublje, proneto tim bogoljubljem, svjedoče brojni hramovi i svetinje, djela koja je učinio i za svoga zemnoga života, a čini i do današnjega dana.
Jer oni koji su Božiji, njihovo djelo ne prestaje ni njihovom smrću! Kao što je Gospod rekao za Sebe da Otac Njegov djela do sada i da On djela, tako i djelo onih koji su Njegovi, ono je blagodatno neprekidno i stalno ono traje i ne može prestati. A ne znamo šta je više učinio Sveti Sava, više dok je živio na zemlji ili pošto se upokojio. On koji je bio pustinjak, koji nije rađao tjelesnu djecu, postao je duhovni otac jednog čitavog naroda, postao i ostao do današnjega dana. Bezbrojna su djeca njegova do danas, a i danas i mi spadamo u tu djecu Svetoga oca našega Save, prosvetitelja i učitelja. Putevoditelja puta koji vodi u život vječni. Dakle, i za života i poslije upokojenja, njegova blagodatna i sveta ličnost, ona sija i zrači, osvećuje i posvećuje. I pribira narod njegov, narod njegov po tijelu, ali i druge narod pribira i saziva ih oko Gospoda i u Crkvu Njegovu pribira ih. Zato on nije samo svetitelj naše Pomjesne crkve i prosvetitelj našeg naroda.
Nema mjesta na kugli zemaljskoj gdje nije kanula kap blagodatnoga Svetoga oca Save. Od Moskve, do Australije, do Kanade, do Amerike, do Libertvila, do Jerusalima, do Svete Gore, svud se slavi danas ime Svetoga oca Save. Bezbrojne su ikone njegove, naslikane svuda po svijetu. Njegov svijetli lik i njegovo djelo zrači i prosvećuje. On koji se ugledao na Svetoga Savu Osvećenoga, koji je bio njegov duhovni pokrovitelj i čije ime je primio prilikom postriga svog u Svetoj Gori. On je, poput Svetoga Save Osvećenog Jerusalimskog, neprekidno služio Gospodu i poslužio Mu. Zato nije čudo da se u njegovu čast danas podiže jedan od najveličanstvenijih hramova na zemljinoj kugli, hram Svetoga Save, koji izrasta iz njegovog praha.
Turci, bezbožni, oni su spalili mošti Svetoga Save, ali su prevideli da nisu mogli spaliti njegov lik, njegovu ličnost, njegovo djelo i da nijesu mogli spriječiti da njegov prah zemni rasije se po čitavoj zemlji. Iako je do tad bio u manastiru Mileševi, najedanput, poslije Vračara, njegov sveti prah se rasijao širom vaseljene i iz njega niče onaj sveti hram. Tako da, tijelo koje je spaljeno, ono vaskrsava u krasoti i ljepoti hrama Svetoga Save, koji je kruna prestonoga grada Beograda. I ne samo toga hrama, nego i mnogih drugih hramova. Dakle, pastir dobri dušu svoju polaže za bližnje svoje. On je zaista položio dušu svoju, život svoj, na hristoliki način, za narod svoj, za Crkvu Božiju. I evo, zato danas Crkva Božija njega proslavlja, a njega proslavljajući, proslavlja u stvari ime živoga Gospoda, koji je kroz njega progovorio, koji se u njemu ovaplotio, čiji je on svjedok postao i ostao do današnjega dana.
Molitvama Svetoga oca našega Save, i njegovog učitelja i pokrovitelja, Svetoga Save Osvećenoga, jer njima dvojici je ovaj sveti hram posvećen i ovako obnovljen, obnovljen u svojoj ljepoti. Njihovim molitvama, neka Gospod i nas uputi da hodimo putem koji hodi u život vječni, putem Hristovim, putem Njegovoga živoga svjedoka, Svetoga oca našega Save i Svetoga Save Osvećenoga.
Neka je blagosloven ovaj sveti praznik i da su blagosloveni svi oni koji su pomogli da se obnovi ovaj sveti hram i da se ukrasi ovim svetim živopisom. Neka su blagoslovene i kosti onih koje su ugrađene i koje smo pronašli ovdje u oltaru, ispod ovoga hrama. Pronađeni su grobovi stari i prastari, jer ovdje blagodat Božija teče vijekovima. I prije 10. vijeka i poslije 10. vijeka, do naših vremena, blagodat Božija teče kroz Svetoga Save Osvećenoga i Svetoga Save, arhiepiskopa i prosvetitelja srpskoga. Tako da svi koji su se potrudili oko ovoga hrama, neka ih Gospod blagoslovi i neka im podari zdravlja i svakog napretka, a prije svega prosvećenja duše i tijela i život vječni u carstvu nebeskom.
Molitvama svetitelja Božijih i Majke Božije, da nas Gospod pomiluje u sve dane našega života, u vijekove vijekova. Amin.
Transkript Danilo Balaban
