Povodom 76 godina od mučeničke smrti Generala Kraljevske vojske u Otadžbini, u prilog donosimo dvije besjede blaženopočivšeg Mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija i dio iz jednog predavanja u kojem govori o ovom besmrtnom junaku srpskog roda, neumrlom voždu trećeg srpskog ustanka Đeneralu Dragoljubu Draži Mihailoviću.
U besjedi koju je Mitropolit Amfilohije izgovorio 17. jula 2003. na praznik Sveštenomučenika Save Gornjokarlovačkog, Sv. cara mučenika Nikolaja II i njegove porodice, i na dan ubistva generala Dragoljuba Mihajlovića (4/17. jula), koji su svi, svaki u svoje vreme, postradali za pravdu Božiju i odbranu svetinje otačastva, Mitropolit Amfilohije je između ostalog kazao:
+ Mitropolit Amfilohije: „DRAGOLJUB MIHAILOVIĆ JE BIO ČASTAN ČOVJEK, KOJI JE LJUBIO SVOJ NAROD I SVOJU OTADŽBINU, KOJI JE POSTRADAO ZA PRAVDU BOŽIJU, ZA ODBRANU SVETINJE, ZA ODBRANU KRSTA ČASNOGA I SLOBODE ZLATNE“
„…Na današnji dan je ubijen još jedan stradalnik i mučenik, Dragoljub Mihajlović, koji se borio za vjeru i otadžbinu, koji je bio na strani Saveznika koji su se borili protiv nemani nacifašističke. U II svjetskom ratu, on se našao izmeću čekića i nakovnja, između bezbožnog nacifašizma i ništa manje, nego još i bezbožnijeg, komunizma. Našavši se između te dvije zvijeri, te dvije demonske sile, nikle iz istoga bezbožnoga korijena – darvinističkoga, ničeanskoga i marksističkoga, iz onih nemani koje je novi Svetitelj naše Crkve, Nikolaj Ohridski i Žički, nazvao trima avetima evropske civilizacije, a to su upravo bili Darvin, Niče i Marks. Plodovi te tri aveti evropske civilizacije bili su i nacifašizam i boljševizam-komunizam, i Dragoljub Mihajlović, častan čovjek, koji je ljubio svoj narod i svoju otadžbinu, bio je između njih samljeven kao što se melje žito u vodenici između vodeničkog kamenja. Tako je i on jedan od onih koji su u naše vrijeme postradali za pravdu Božiju, za odbranu svetinje, za odbranu Krsta časnoga i slobode zlatne. I eto, dakle, kao jagnje koje se vodi na zaklanje, kao što je Hristos bio vođen, tako su vođeni i oni koji su Njegovi do danas, tako će to biti do kraja svijeta i vijeka, ali na kraju će se pokazati da u ovom svijetu nijesu pobjednici moćnici, tirani, bezbožnici, bez obzira kolika njihova moć bila. Prije ili kasnije, pokazuje se da njihovi tragovi smrde nečovještvom, i njihov spomen nestaje iz ljudskog pamćenja. Pobjednik u ovom svijetu i ovom životu jeste Jagnje koje se vodi na zaklanje – Otkrivenje Jovanovo nam to potvrđuje i svjedoči. Pobjeda je Jagnjetova, Jagnje bezazleno, Jagnje pobjeđuje Svojom čistotom, Svojom dobrotom, Svojim smirenjem, Svojim trpljenjem, Ono pobjeđuje svijet, Jagnje koje je Hristos Gospod i Njegovi jaganjci, oni koji su poput Njega, na hristoliki način žrtvovali svoj život za vjeru, žrtvovali svoj život Bogu, prinijeli ga na dar kao što mi prinosimo hljeb i vino u ime Hristove žrtve i taj hljeb i to vino se preobražavaju u Tijelo i Krv Hristovu. I mi se pričešćujemo Božanskom ljubavlju, jer pričešćujući se Tijelom i Krvlju Hristovom mi se pri češćujemo golgotskom ljubavlju. Žrtvom Hristovom se pričešćujemo i ljubavlju tom nadahnjujemo, sjedinjujemo se sa Gospodom i sa svima onima koji su život svoj žrtvovali kroz istoriju do današnjega dana, i koji će živote svoje, do kraja svijeta i vijeka, žrt vovati za bližnje svoje i za živoga i vječnog Boga. Bogu našemu, Jagnjetu koje pobjeđuje ovaj svijet, Hristu Gospodu, koji je divan u jaganjcima Svojim, u djeci Svojoj, koji je divan u Svetom caru-mučeniku Nikolaju i supruzi mu carici-mučenici Aleksandri i njihovim Svetim mučeničkim čedima – Alekseju, Anastasiji, Mariji, Olgi i Tatjani, koji je divan u Svetome Savi Gornjokarlovačkom, u svima Svojim Mučenicima, neka je slava i hvala u vjekove vjekova! Amin!“
U svom predavanju o Svetom Petru i Karađorđu 2004. Godine, Mitropolit Amfilohije je govorio između ostalog o tri glave na kojima počiva srpska istorija i o četvrtoj glavi đenerala Dragoljuba Draže Mihailovića, o kojoj će tek pričati buduća pokoljenja. U tom predavanju Mitropolit Amfilohije je između ostalog govorio sledeće:
TRI GLAVE SRPSKE ISTORIJE I ČETVRTA O KOJOJ ĆE TEK PRIČATI BUDUĆA POKOLJENJA
“Obično se kaže da je Njegošev učitelj bio Sima Milutinović Sarajlija. Sigurno je i on na Njegoša uticao, međutim, njegov učitelj, njegov ne samo stric, nego i njegov duhovni otac koji ga je rodio, koji ga je preporodio, koji ga je preporodio, koji ga je preporodio, koji ga je učinio, koji ga je učinio, uveličao ga, kojim ga čini, velikim mudrim jezikom, velikim mudrim jezikom. upravo je njegov stric Sveti Petar Cetinjski.
On je zato bio duboko vezan za Svetog Petra Cetinjskog i nije čudo da je njegov prvi čin posle rukopoloženja za mitropolita, već 1834. godine, bilo uvrštenje nego Svetog Petra među karamelatom i svetom Srbijom tokom rata. Ipak je mladi, ali čistoga srca i duše, Petar Drugi bio u pravu i istoriji je to potvrdila. U isto vreme, on je podigao i onu prvu crkvu na Lovćenu, svome stricu, a iz te ogromne ljubavi i poštovanja prema njemu tražio je da bude sahranjen u toj crkvi. Nažalost, ta crkva je srušena i tamo je sad faraonsko čudovište. Sveti Petar je bio duboko potresen kada je Karađorđe ubijen u Radovanjskom lugu 1817. godine. To je bila duboka rana o kojoj on piše u svojim pismima i tu ranu je prenio i na svoga sina, tako da on u „Gorskom vijencu“ nije pominje Miloša Obrenovića, novog gospodara započetog Srbina. Nikada Petar II Petrović Njegoš, kao ni Petar I nije, da kažemo, oprostio Milošu Obrenoviću to ubistvo vožda Karađorđa u Radovanjskom lugu.
Hoću samo da vam skrenem pažnju na jednu Činjenicu: i jedan i drugi su nosioci i svedoci Kosovskog zavjeta. Kosovski zavjet, po svojoj prirodi, po svom sadržaju nije ništa nego je u biću, u sudbini drugog srpskog naroda ovaploćen Novi zavjet, zavjet onoga koji je život svoj spasen za sve. U temeljima sveta, u temeljima Crkve, u temeljima hrišćanstva jeste glava Hrista mučenika, onoga koji potvrđuje svojim činom da nema veće ljubavi od jednog do drugog položaja svog života. To je suština Jevanđelja, to je suština Novoga zavjeta.
Velikomučenik kosovski Lazar ništa drugo nije uradio nego je pokušao da ssleduje primer učitelja svoga Hrista Boga. Ja obično kažem da naša istorija počinje, utemeljena je na tri glave: prva glava, to je glava Svetog Jovana Vladimira, zetskog vladara mučenika, divna, čudesna glava na pravdi Boga posvećena, ugrađena u osnove, sa koga bi naroda. Druga glava, „zlatna glava“, kao što se naziva pesnik, koja je sijala izvor, jeste glava velikomučenika kosovskog Lazara , uređena u biće, u osnovi srpskog naroda. Treća glava, koja je ugrađena u temelj ovoga naroda, to je glava posvećena u Radovanskom lugu. Ne bi bilo Miloša Obrenovića da nije bilo glave vožda Karađorđa i Karađorđevog podviga, da nije bilo samostalne ljubavi Svetog Petra Cetinjskog. I dodajem još jednu glavu o kojoj će biti priče u budućim pokolenjima (to se ponekad nekome ne dopada i moram da priznam i meni je trebalo dugo vremena da to shvatim, da to prihvatim, jer ja sam savremenik, ispisnik ove naše nesrećne revolucije), to je glava vožda Draže Mihajlovića.
Kažem, trebalo mi je dugo vremena da to shvatim. Uvijek kad to kažem, preda mnom stoji slika mrtvoga đenerala Draže, koju je za velike pare otkupio nekakav Englez. Bilo kako bilo, jedna je činjenica. Sve što je sveto i čestito, što nosi u sebi budućnost, istinitu budućnost ovoga naroda, to je žrtva. Na to je bio spreman Karađorđe i zato mu je otišla glava. Na to je bio spreman mučenik kosovski Lazar, na to je bio spreman Sveti Petar, žitije Svetog Jovana Vladimira to potvrđuje, to je osnovna sastavnica, ona unutarnja pokretačka sila sudbine ovoga naroda, i to je budućnost onoga na čemu se gradi njegova istinska budućnost.
Ta krv mučenička, to je sjeme budućih pokoljenja, pravih istinskih pokoljenja, pokoljenja za večnost stvorena, ne crvi koji gamižu po zemlji, koji se množe, razmnožavaju, nego onih pokoljenja koja se opredeljuju za Carstvo Nebesko, koja znaju da je zemaljsko za malena carstvo. Između ta dva opredeljenja se odvija istorija ovoga naroda i u suštini istorija svih zemaljskih naroda.“
U jednoj od svojih besjeda na godišnjem pomenu, mučeniku đeneralu Dragoljubu Mihailoviću 17. Jula 2009. Godine u Sabornoj crkvi Svetog Arhangela Mihaila u Beogradu, blaženopočivši Mitropolit Amfilohije je besjedio:
„Riječ je Gospodnja, draga braćo i sestre, koja glasi „Nema veće ljubavi od one, da neko život svoj položi za bližnje svoje“.
Đeneral Draža – Dragoljub Mihailović, je jedan od onih koji su život svoj položili za bližnje svoje i za narod svoj, koji su se žrtvovali i koji su bili žrtvovani na oltar vjere i otačastva.
Đeneral Dragoljub Mihailović je samljeven žrvnjem nacifašističke ideologije, bezbožne nacifašističke ideologije, i ništa manje bezbožne komunističke ideologije. Dvije ideologije bezbožne, jedna koja sa klanjala idolu krvi i rase, druga koja se klanjala idolu klase. Obadvije na istom demonskom antičovječnom duhu nečovječnog korijena, one su prinijele na žrtvu Dragoljuba Mihailovića, uz pomoć licemjerja savremenih mu velikih sila. Onih sila koje su njega izdale, izdavši time same sebe i ljudsko dostojanstvo, i dopustivši da on bude proglašen za izdajnika, od onih koji su izdali i Boga i savjest i narod!
Ta izdaja, ta žrtva, nije samo žrtva sredine dvadesetoga vijeka, nego sve ono što se događalo i što se događa sa ovim narodom, našim srpskim narodom, je posledica tog žrtvovanja i posledica te izdaje.
Krvavi rasplet jugoslovenske drame je rođen u tom žrtvovanju, krvavi rasplet naših dana. Izdaja Kosova i Metohije je takođe posledica tog žrtvovanja. One kolone, nepregledne kolone, od Knina do Beograda, i dalje, i Slavonije, i one su posledica te nepravde, tog zločina koji je izvršen nad Dražom Mihailovićem.
Tek danas počinjemo da shvatamo tu veliku i strašnu istinu! A naročito je shvatamo kada, oni, koji su njega žrtvovali, i koji su njega proglasili za izdajnikom, njihovi ideološki potomci, kada su oni danas nosioci, zagovornici istih onih ideala i ideja, zbog kojih su izdali i žrtvovali Dragoljuba Mihailovića.
Veliko znamenje našeg vremena, njegov časni lik, i sve ono što se događalo sa njim, a kroz njega i preko njega što se događalo i što se događa sa srpskim narodom. Međutim, takve žrtve kakva je njegova žrtva, one ne ostaju bez posledica. One postaju i bivaju, uvijek sjeme nove čovječnosti, sjeme novih ljudi, i sjeme koje se ugrađuje u biće jednog naroda, i ne samo jednog naroda, nego u biće sveukupnog časnog čovječanstva.
Gospod neka mu podari pokoja i neka njegov neznani grob nađe mira, a narod njegov neka sve dublje i dublje shvata, ko je bio, i ko je ostao, vožd trećeg ustanka srpskog đeneral Draža Mihailović!
Bog da mu dušu prosti.“
Neka ovaj prilog bude mala voštanica za pokoj duše mučenički postradalog đenerala Dragoljuba – Draže Mihailovića.
Priredio mr Aleksandar Vujović,
profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog
i urednik Katihetskog programa Radio Svetigore
