U spomen na blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija, a uoči godišnjice njegovoga upokojenja, narednih dana podsjećamo na pojedine djelove iz duhovnog legata ovog velikog arhipastira.
Predavanje blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija: „Ličnost i sabornost Crkve”
Dugo sam se mislio šta da vam kažem u okvirima ove teme „Ličnost i sabornost Crkve”. Jedna izuzetno ozbiljna tema i uvijek savremena, a danas mislim savremenija nego bilo kada ranije. Mislio sam i razmišljao i na kraju sam se zaustavio na ideji da vam jednostavno prepričam jednu bajku. Ako vam se bajka ne dopadne vi me izvinite, ali meni se čini da bar ovog puta nisam mogao ništa drugo, ništa bolje. Radi se o poznatoj bajci Antoana de Sent Egziperija koja ima naslov „Mali Princ”.
Ja je neću prepričavati, ali sam odabrao nju jer mi se čini da je izuzetno duboka po sadržaju. Njena fabula skriva u sebi jedno takvo duboko bogoslovsko tajnozrenje, toliko duboko da mnogi teološki traktati i spisi nijesu joj ni primaći. Taj mali tajanstveni princ koji se odnekud pojavio, kako kaže bajka, on je imao svoju ružu, kako kaže u tekstu, rođenu kad i sunce na svojoj zvijezdi. On ima neku svoju malu sićušnu zvijezdu, izgubljenu među brojnim zvijezdama vasione i ta ruža, koja je iznikla na njegovoj zvijezdi, je bila predmet njegove brige. U početku čuđenja otkuda ruža, a onda se on o njoj brine, on zaliva tu svoju ružu, on je čuva od promaje, kako kaže u tekstu. Postavlja na nju stakleno zvono, koje postavlja, pa onda ponovo skida. Nije njemu razumljiva dovoljno ta njegova ruža, naročito neke njene reakcije kad ona govori o trnju kojim se ona brani od tigrova i lavova. Međutim, kada je došlo vrijeme da mali princ napusti svoju zvijezdu, on je shvatio da ipak on nije nikada smio da pobjegne od te svoje ruže i da on nije dovoljno prozreo u nju, nije nju dovoljno razumio, nije sudio o njoj, o njenim delima, a njena djela su bila, ona ga je zapahnjivala mirisom i ozarivala. On je sudio o njoj po njenim riječima. Dakle, osjetio je i saznao da nije smio da pobjegne od te svoje ruže. Došavši, međutim, na zemlju, on se susreće sa lisicom. Tamo je opisan razgovor njegov na više mjesta sa tom lisicom. I na kraju on pripitomljuje lisicu, jer sama želja lisice je da je on pripitomi, jer lisica mu kaže: „Ako me ti pripitomiš, moj život će biti obasjan suncem.” I dodaje lisica: „Čovjek upozna samo one stvari koje pripitomi.” On pita: „A što je to pripitomiti?” Ona ćuti, pa mu na kraju otkriva tu tajnu pred rastanak što to znači pripitomiti. Ustvari pripitomiti, očevidno, znači istinski zavoljeti. Lisica mu otkriva i svoju tajnu na kraju, koja glasi: „Dobro vidimo samo srcem. Suština je nevidljiva očima.” I to je osnovni lajtmotiv cijele bajke. To tajnozrenje srcem u stvari, u predmetu, u ružu, u lisicu, u zvijezde i to saznanje da suština ostaje nevidljiva i neobuhvatna. Zato je očigledno pisac i upotrijebio jezik bajki, jer drugačije nije mogao da izrazi ono što je htio da kaže. Kroz taj susret sa lisicom, princ shvata da je i njegova ruža njega pripitomila i tek tad mu postaje jasno što se to događalo između njega i njegove ruže na njegovoj zvijezdi. I shvata i nešto drugo: da je ta ruža jedina za njega na svijetu. Prilikom susreta sa drugim ružama on otkriva, poučen, opet, od lisice koju je pripitomio, i kaže: „Vi nimalo ne ličite na moju ružu. Vi još nijeste ništa.’’ Zašto? I odgovara: „Niko vas nije pripitomio, a ni vi nijeste nikoga pripitomile. Vi ste lijepe, ali ste prazne. Čovjek ne može umrijeti za vas. Svakako, neki obični prolaznik bi povjerovao da vam je moja ruža slična,” kaže on „ali ona sama značajnija je od svih vas zajedno.” Zato što se on brinuo o njoj, a ona ga ozarivala i zapahivala mirisom. Lisica sa kojom se on sprijateljio i koja ćuti od tuge pred rastanak sa njim i on tuguje zbog rastanka sa njom, ona mu pred rastanak otkriva još jednu tajnu. „Upravo zbog vremena koje utrošiš na svoju ružu, ona ti je toliko dragocjena.” Otkriva mu i to da je on odgovoran za ono što je pripitomio, da je odgovoran za svoju ružu, kao i za lisicu koja, prije nego što ju je pripitomio i od nje stvorio prijatelja, nije bila ništa kao što ni ono cvijeće nije ništa. Ona je bila slična stotinama hiljada drugih, a od tada postala je jedina. I lisica je postala jedina na svijetu.
Pustinjski sagovornik koji je tu bio u pustinji i koji se tu susreo sa princom, i između njih dvojice opet stvara se pripitomljenje i duboka veza i ljubav. On, taj sagovornik njegov, u jednom momentu uzima princa na svoje ruke koji je usnuo i on se divi odanosti njegovoj jednome cvijetu, slici jedne ruže koja zrači iz njega kao plamen svetiljke. Držeći ga na svojim rukama, to krhko biće, tog princa malog, majušnog, sićušnog, on ga čuva i u isto vrijeme divi se toj njegovoj odanosti i u snu njegovoj ruži i plamenu koji zrači iz te njegove ruže. Pred svoju smrt, princ iz ljubavi prema cvijetu, prema svojoj ruži, dakle smrt je njegova opisana iako to nije izričito rečeno, ali je očevidno da je to smrt iz ljubavi prema ruži na njegovoj zvijezdi, princ otkriva svom pustinjskom sagovorniku svoju tajnu: da ako voli jedan cvijet koji se nalazi na nekoj zvijezdi, onda će sve zvijezde u njemu da se rascvetaju. Dakle, u tom cvijetu koga on voli sve će se zvijezde rascvetati. Kroz jednu zvijezdu, prinčevu zvijezdu, sve zvijezde će mu biti prijatelji. Odlazeći, pak, princ ostavlja svom sagovorniku svoj smijeh, što znači svoju radost, i kroz taj smijeh ostavlja mu svoju ljubav i svoje prijateljstvo.
Ja nijesam čitao literaturu u vezi sa ovom bajkom o Malom princu i ne znam kakva sve postoje objašnjenja ove bajke. Što se mene tiče lično, ova bajka mi otkriva u svojoj srži onu najdublju biblijsku istinu koja je istovremeno i najdublja istina života. Ta istina glasi: bića su nešto, ona postoje jedino ako su voljena i ako vole. Što znači prenijeto na tvorevinu, na svijet, na ljudska bića, na sva bića, na istoriju, na prošlost, na sadašnjost, na budućnost, tvorevina i sve što u njoj postoji, postoji jer postoji vječna ljubav. Postoji onaj koji je tvar, koji je tvorevinu, koji je biće i koji je bića zavolio Svojom vječnom ljubavlju i, po riječima ove bajke, koji je „pripitomio” bića. I postoji Onaj koji se žrtvuje za Svoj ljubljeni voljeni cvijet, Svoju ljubljenu i voljenu ružu na nekoj maloj planeti Njegovoj. Kroz ljubav tvorevina ulazi iz nebića u biće. Kao takva ona sama postoji samo dotle dokle voli. Dakle, tvorevina i bića u tvorevini postoje samo dotle dokle vole, dotle dok imaju tu moć pripitomljavanja drugih, sebi srodnih bića. Dotle dok pripitomljuju druge svjetove i druge zvijezde i druga bića, žrtvujući se za njih. Tvorevina i sva bića u njoj, drugim riječima, dobijaju svoj lik, svoje postojanje, ne samo kao postojanje ulazak u biće, nego i svoje ličnosno postojanje, dobijaju svoju raznolikost, svoju ličnost, upravo tom i takvom ljubavlju i po mjeri takve ljubavi. U jednom voljenom svijetu rascvetavaju se svi cvjetovi i doživljava se njihova tajna. U jednoj zvijezdi se otkrivaju sve zvijezde, a kad zatreba, u istoj bajci, onda sve zvijezde proplaču suzama. Suzama sastradanja prema bićima koja stradaju.
Ne biti – znači ne biti voljen
Šta znači ne biti?
Ne biti, obezličiti se, umrijeti, znači ne biti voljen. Samo vječna ljubav u stanju je da sačuva vječno ono što voli silom svoje vječnosti i silom te svoje neuništive snage. Vječna ljubav čini bića bićima i daje im njihov lik, njihovu raznolikost, čineći ih jedinstvenim. Primjer, recimo, materinske ljubavi. Za majku svako dijete je podjednako dragocjeno i svako je jedino dijete. I otuda i problem kod djece psihološki kad osjete da majčinska ljubav ili im se čini, da ona nije dovoljna, da jedno dijete manje voli, a drugo dijete više voli. To osjećanje manje ljubavi od strane majke, ponižava ono dijete ili ono tako osjeća da je ono time poniženo. Ono ga poništava, čini ga bezvrednijim, vodi ga, ostavlja ga bezličnim, obezličenim, kao što ljubav koja je punija, ona tom djetetu daje veću dragocjenost, pripitomljuje ga tom ljubavlju i, prirodno, i dijete uzvraća tom ljubavlju i tu se onda otkriva i veličina materinskog lika i u isto vrijeme veličina i pravo dostojanstvo djetinjeg lika. Znači, to je ta vječna ljubav. Šta je ona vječnija, što je dublja, što je neuništivija i neprekidnija, to je i voljeno biće vječnije, punije dostojanstva i obratno. Otuda prolazna ljubav kao takva čini bića prolaznim. To su itekako shvatili moderni psiholozi i ljudi koji se bave ljudskim unutarnjim bićem i njegovim manifestacijama. Danas su svi shvatili da je eros istovjetan sa smrću. Još od Frojda javila se takva jedna ideja, jedno takvo saznanje koje je danas postalo opšteprihvaćeno i koje je potpuno istinito, jer ljubav kao prolazno nešto, ona ne može, a da svojom prolaznošću ne učini prolaznim i onoga koga voli i da se na taj način poistovjeti sa smrću. I ta prolazna ljubav koju čovjek nosi u sebi, i ona čezne za vječnošću. O tome je izuzetno lijepo pisao Solovjov u svom čuvenom djelu „Smisao ljubavi”. Ona čezne za ličnošću, za tim vječnim dostojanstvom voljenog bića, voljene ruže, voljenog cvijeta. Međutim, ona nema, s obzirom na svoju prolaznost, ona nema snage da podari vječni život onome koga voli i prirodno je da će ga, prije ili kasnije, predati obezličenju, odnosno predati smrti i uništenju i sama se raščinjajući i raspadajući.
Eto ja sam govorio o ovoj bajci o Malom princu i, na neki način, tumačio tu bajku. Da li smo se udaljili od teme koja nas ovdje večeras zanima? Meni se čini da se nijesam udaljio od teme nego da se nalazim u samoj srži teme koja glasi „Ličnost i sabornost Crkve”. Očevidno je da, preko ove bajke, pisac nas uvodi u suštinu hrišćanskog bogoslovlja. Kroz tog tajanstvenog princa, koji ima sve karakteristike Gospoda Hrista i ukazuje nam preko tog princa i tog poimanja njegovog odnosa prema ruži, prema lisici, ukazuje nam na ljubav Očevu u Njemu i Njime i kroz Njega otkrivenu. Sjećate se u Novom zavjetu govori se na više mjesta: „Ovo je Sin Moj voljeni”. Recimo, na krštenju u Jordanu i na drugim mjestima, otkriva se tajna Jedinorodnog Sina kao od vječnosti voljenog Očevog Sina i u Njemu se otkriva tajna ljubavi i On se, u isto vrijeme, otkriva kroz cijelo Sveto Pismo i Novi Zavjet. Otkriva se kao Onaj kroz koga je sve postalo što je postalo. I ne samo što se On otkriva kao ljubav kojom nebiće ulazi u biće, i kojom postaje tvorevina i kojom opstaje tvorevina nego, u isto vrijeme, se pokazuje i otkriva i kao punoća i savršenstvo te tvorevine. Kroz Njega se otkriva da Bog toliko zavole svijet da je i Sina Svog Jedinorodnog, vječno ljubljenog i voljenog, dao da svi koji vjeruju u Njega ne umru, nego da imaju život vječni. Dakle, tvorevina ima jednu osnovu i jednu potku. A ta osnova i ta potka jeste upravo ljubav Očeva. Sudbina svijeta je zapečaćena tom ljubavlju, bez obzira na sve istorijske mene i promjene. Starozavjetni prorok to osjeća opitno, dubinski osjeća i onda kada se otuđi od te ljubavi i onda on osjeća da će ga milost Njegova goniti u sve dane života njegovog. I osjeća da je Njegova milost iznad životâ. Ne kaže iznad života, nego iznad životâ. Upravo ta milost jeste ta ljubav koja biću daje njegovu punoću i daje mu i otkriva mu njegov pravi, istinski lik. Upravo ta i takva ljubav, ljubav Očeva u Sinu, Duhom Svetim, ona se otkriva u svijetu. Otkriva se u svijetu kao potencijalnoj Crkvi (jutros je bilo riječi o tom odnosu svijeta, tvorevine i Crkve). Ljubav hoće da se otkriva u svijetu kao kroz potencijalnu Crkvu i otkriva se u svijetu, odnosno i u bogočovječanskoj Crkvi kao punoći svijeta. Ta vječna ljubav se otkriva, sve što postoji otkrivenje je i svjedok prisustva i dejstva te vječne ljubavi. Zaista, dobro kaže lisica princu da „dobro vidimo samo srcem i da je suština nevidljiva očima”. Sve tajne svijeta kao tvorevine bezslovesne i kao slovesne tvorevine one su zapretane u toj i takvoj tajni pred kojom, očevidno, ćutanje je najbolji govor.
Ukratko: Šta je grijeh?
Šta je grijeh koji rađa smrt, kao što kaže Apostol Pavle?
Grijeh koji rađa smrt bića i ličnosti nije ništa drugo negoli otuđenje od te i takve ljubavi. Cijela Biblija samo nam o tome govori, na jedan svoj biblijski način. Otuđenje bića i ličnosti koje se začinje u otuđenju ljudske slobode, u otuđenju volje. Grijeh je bježanje u ništa, bježanje tamo gdje ne sija ta ljubav, odvajanje od te ljubavi, ili kao što kaže Apostol Pavle, otuđenje od života. Grijeh je istovjetan sa usamljivanjem – pokušaj postojanja sam za sebe, bez zajednice na kojoj počiva tajna bića i u koju je prizvana tvorevina kao takva, zasnovana i utemeljena na toj Očevoj ljubavi. Grijeh je preziranje te i takve ljubavi. Grijeh usamljujući, odvajajući, poništavajući, on atomizira, on razara, on, istovremeno, podvrgava tiraniji nužnosti i obezličenja, jer ova i ovakva ljubav, ona oslobađa time što daje punoću i time što zahtijeva uzajamnost i saradnju. Pripitomljuje princ ružu, ali i ruža, ona miriše i ozarava princa svojom ljepotom. Ljubav, ona sabira i sabornizira. Sabornost, drugim riječima, je u samoj prirodi bića, jer ona je u samoj prirodi Boga. Sabornost je naročito otkrivena u sabornosti Crkve, o kojoj je ovdje riječ, pa ja ne bih o tome mnogo govorio. Ta i takva sabornost, kao jedinstvo u zajednici, ona je potka svih bića, ona je Alfa i Omega i zato se i Hristos naziva Alfom i Omegom, Početkom i Krajem. Zato i Otkrovenje poziva Njega na kraju, kad se završava biblijski eon zbivanja istorijskih, bogočovječnih: „Da, dođi Gospode Isuse”, što znači: Ti koji si na početku, dođi i silom Duha Svoga useli se u nas i saborniziraj Sobom, objedini u Sebi i oko Sebe sve što postoji. On je, dakle, Početak i Kraj svega postojećeg, da se poslužim izrazom Svetog Maksima „i na planu bitija”, ono što kažemo filozofskim jezikom na planu ontologije i na planu dobrobitija. A to dobrobitije, to je to postojanje u kome jesmo od momenta nastanka naročito, kada se tiče slovesnih bića na čelu sa čovjekom i u isto vrijeme na planu vječnog dobrobitija. To je to postojanje unutar te tajne Očeve ljubavi otkrivene u Jedinorodnom Sinu.
Koja je ta i kakva je ta ljubav? Da bi dali makar djelimičan odgovor na ovo sudbinsko pitanje nemoguće nam je bez bogoslovskog tajnozrenja otkrivenog sabornom opitu Crkve i nama Svetim ocima predanog kao živo predanje. Nekad, u tim bogoslovskim definicijama, ne nekad, nego kao po pravilu, koje nama izgledaju tegobne, apstraktne, teško shvatljive, zato često puta i bježimo od njih u neki praktični život, kroz te definicije ili te jezičke sintagme, ne znam kako da nazovem te oblike, te reči, i u njima se sakriva živo predanje i živi opit koji u stvari i jeste njihova suština i njihov sadržaj. Sa tim se susrećemo kod mnogobožačkih filosofa drevnosti, kad oni govore o nekoj unutarnjoj simpatiji, nekoj unutarnjoj sili. Kod Platona ćemo vidjeti da se tu govori o erosu, prisutnom u svemu postojećem. Nije ta ljubav opet ni ljudsko biološka, psihološka i socijalna energija, ono na što je ona svedena u humanizmu modernom, evropskom, u modernoj evropskoj, takozvanoj naučnoj antropologiji. Dakle, nije ta energija koja se javlja i iščezava kao što se javlja i iščezava i svako biće u prolaznom svijetu. Jer prirodno je, s obzirom da smo vidjeli da je ljubav potka svijeta i osnova, ukoliko ta potka iščezava, onda je prirodno da i ta bića jednog dana moraju iščeznuti i pretvoriti se u ništa, prestati da budu dragocjena, da budu ličnosna, da posjeduju to neponovljivo dostojanstvo koje im daje istinska ljubav. Ta ljubav o kojoj svjedoči to živo predanje proroka, apostola i svetih ljudi i za kojom čezne ljudski um i sve ono što je najdublje u ljudskoj svijesti i podsvijesti kroz istoriju, nije ništa drugo nego je čežnja za jednom takvom ljubavlju, koja sve čini jedno, čuvajući svemu postojećem njegov lik i njegovo dostojanstvo, njegovu raznolikost, taj suštinski problem opšteg i posebnog, individualnog i kolektivnog, u koji ja ne bih ulazio, jer će o tome biti riječi u predavanju prof. Boška Popovića. Dakle, to je ljubav koja počiva na Jedinorodnom od vječnosti, kad se kaže: „Sin moj voljeni”, i ljubav koja nam se otkriva i daje u Oče naš, u molitvi, u tom molitvenom poniranju i doživljavanju svega postojećeg od cvijeta do sazvezvežđa. To je ljubav Očeva koja rađa Jedinorodnog Sina od vječnosti i ishodi Duha Svetog i kao takva svjedoči da je bitijno, mi to kažemo ontološko načelo u samom Bogu, a onda kroz Boga i u biću, u bićima, u postojećem, da je to bitijno načelo ne nešto bezliko i bezlično. Ne neka priroda, nešto opšte, nedefinisano, neko Jedno plotinovskog tipa, nego da je bitijno načelo u samom Bogu prije svega, da je bitijno načelo ličnost, a ličnosti nema bez ljubavi. Ljubav je osnovno svojstvo ličnosti. Bogoslovski rečeno bitijno načelo u Bogu je ipostas (ličnost) Očeva, a ne Njegova priroda. To je tema o kojoj i danas raspravlja naveliko bogoslovlje, a u prošlosti je o tome pisano bezbroj tomova i na Istoku i na Zapadu. Drugim riječima, na bespočetnom početku i na početku svega stvorenoga stoji ličnost. Tamo gdje je ličnost tamo je život, jer je tamo ljubav, a tamo gdje je život i ljubav kao vječna, tamo je i sloboda, što znači na početku svega postojećeg stoji ličnost kao sloboda, život i ljubav. Božiji život je vječan, jer je ličan i to vječno ličan. Po riječima nedavno izabranog i rukopoloženog Episkopa Jovana Zizjulasa: „Život je vječan jer je ličan.” To znači da se on ostvaruje kao slobodna zajednica i uzajamno pozivanje kao neizreciva ljubav. Ljubav može samo postojati u zajednici, ona ne može postojati kao nešto pojedinačno. Ona pretpostavlja drugoga kao predmet svoje ljubavi. U ličnosti se po istom Vladici Jovanu poistovjećuje život i ljubav. Ličnost ne umire upravo stoga što je voljena i što voli. Tajna ličnosti kao ontološkog načela i uzroka sastoji se u tome što ljubav može da učini nešto jedinstvenim, neponovljivim, da posjeduje apsolutni indentitet i ime. Bog je ljubav jer je Sveta Trojica. A Sveta Trojica je jer je njeno načelo Očeva ipostas u jedinstvu prirode i enerije, što znači u jedinstvu Očeve ljubavi. Taj bogoslovski pristup tajni ljubavi i njeno poimanje unutar Svete Trojice, tajne ljubavi kao zajednice i tajne ličnosti kao načela, nije slučajan i nije nešto irelevantno za Crkvu kao takvu i za biće i za istoriju, za tvorevinu kao takvu. Samo onaj koji prihvati tu neizrecivu tajnu kao potku i osnovu svega, on će biti u stanju da prozre u tajne tvorevine kao takve, tvorevine kao potencijalne Crkve i Crkve kao punoće Božanske tvorevine i priziva na postizanje te punoće. Prema tome, Saborna Crkva nije ništa drugo nego je bitijno, istorijsko i eshatološko otkrivenje te svetotrojične ljubavi kroz Jedinorodnog Sina u Duhu Svetome.
Ponavljam, bitijno na planu bića, bitija. Istorijsko na planu dobrobitija, na planu ljudske istorije i istorije tvorevine kao takve. I na planu eshatologije, što znači na planu onoga što dolazi poslije istorije u okvirima bezobalnim, bezgraničnim okvirima eshatona, onoga što je poslednje, ali što je, u stvari, beskonačno. Ostvarenje molitve Hristove Ocu: „Da svi budu jedno kao što si Ti u meni Oče i ja u Tebi.”, to je u stvari Saborna Crkva, ostvarenje te neizrecive tajne, svetotrojične tajne gdje se čuva i gdje je prisutno jedinstvo neizrecivo. Tako da govorimo i vjerujemo i doživljavamo Boga onako kakav On jeste: kao jedan, kao jedinstven, kao jedna priroda, kao jedna sila i energija, ali istovremeno taj Bog je ličnost jer je ljubav, jer je zajednica, jer na ličnosti Očevoj, ipostasi Očevoj, počiva Njegova tajna, počiva tajna te zajednice. U Crkvi, što znači u tvorevini, u istoriji i metaistoriji, treba da se ostvari, da se manifestuje ta tajna ljubavi, jer upravo njome će tvorevina postati dragocjena ruža. Ona to jeste, jer je voljena u Sinu Jednorodnom, jer je Taj Jednorodni Sin i prinio Sebe za žrtvu, kao žrtvu za tu tvorevinu. U njemu ona dobija svoje istinsko dostojanstvo, svoju ličnost i svoje jedinstvo, svoju ličnosnost, svoju raznolikost, mnogoipostasnost (tako da upotrebimo taj izraz teološki) i svoje jedinstvo neizrecivo, poput tog jedinstva koje postoji u Bogu, „Da budu jedno kao što smo mi, a mi smo jedno, ja u Tebi, Ti u meni i Duh Sveti kao zajednica.” U isto vrijeme Otac je Otac, i Sin je Sin i Duh Sveti je. Dakle, ljubav i jedinstvo koje upravo zbog te neizrecive ljubavi, namjesto da razara ličnost, u stvari daje ličnosti pravu istinsku cijenu, beskonačnu, neizrecivu i neponovljivu. Ta tajna, to je tajna s one strane svakog bića, to je tajna koja bi trebala da se otkrije unutar bića i ona je zapretana kao sveti kvasac u tajni Crkve kao Tijela Bogočovjeka Hrista. U Hristu, odnosno u Crkvi odnosno u Evharistiji (o tome je bilo juče riječi), ta samožrtvena ljubav, ta vječna ljubav, otkriva se kao načelo života i kao jedini istinski način postojanja.
Transkript Dejan Martinović
“Samo se srcem može zaista gledati. Ono što je suštinski važno, nevidljivo je oku…” Antoan de Sent Egziperi
