Od svih predivnih himni i molitava za vrijeme Svete četrdesnice, Časnog i velikog posta, najbogatijeg perioda crkvenog bogosluženja u toku godine, jedna kratka molitva može da se označi kao Molitva posta. Riječ je o molitvi Sv. Jefrema Sirina, velikog i divnog Svetog oca Crkve Božije:
Gospode i Vladiko života moga, duh lenjosti, mrzovolje, vlastoljublja i praznoslovlja ne daj mi.
Duh cjelomudrenosti, smirenoumlja, trpljenja i ljubavi, daruj meni, slugi Tvome.
O, Gospode Care, daruj mi da sagledam svoje grijehove, i da ne osuđujem brata svoga, jer si blagosloven u vjekove vjekova. Amin.
Blaženopočivši Mitropolit Amfilohije kaže da je u ovoj velikoposnoj molitvi “Gospode i Vladiko života moga“ sadržana sva hrišćanska narav, ono što nazivamo etikom, sadržan je čovjek onakav kakav jeste, ogrehovljen, ispovijeda se i priznaje stanje koje ugrožava njegovo ljudsko biće, njegov ljudski lik, a, u isto vrijeme, daje mu se i otkriva put kojim treba da hodi da bi mogao da postane istinski čovjek.
Prenosimo tumačenje molitve “Gospode i vladiko života moga“ koje je Mitropolit Amfilohije izgovorio u besjedi na Večernjoj službi u Cetinjskom manastiru na Nedjelju prašatanja, a koja je objavljena u 269. broju obraznika za vjeru, kulturu i vaspitanje „Svetigora“.
Gospode i Vladiko života moga – ispovjedamo Njega kao Gospoda svoga i Vladiku života našega, duha čamotinje, lenjosti, vlastoljublja i praznoslovlja nemoj mi dati. Čamotinja i lenjost su ono što najviše truje čovjeka i njegov život, i po savremenim psihijatrima to je osnovna bolest savremenog čovjeka. Recimo Frankl, čuveni psihijatar iz Beča, shvatio je i uvidio koliko je ta tzv. tugomora, sad se to naziva depresijom, zatrovala ljude. Ta tugomora se javlja upravo iz razloga što čovjek negdje u dubinama svoga bića nema istinske i prave radosti, a te radosti nema sve dotle dokle čovjek ne povjeruje u Živoga Boga, i dokle tu vjeru ne obogati svojim djelima i svojim trudom i duhom svoga pokajanja. Dokle ne pobijedi čamotinju, dokle ne pobijedi malovjerje, sujevjerje i svaku lažnu ideologiju koja ga truje, i dokle ne pobijedi pohot očiju, pohot tijela i gordost života, koji su korijen čovjekovoga bogootuđenja. Oslobođenje od njih, upravo putem pokajanja, jeste povratak onome što nazivaju Sveti oci radostvorna tuga. Tuga je u prirodi ljudskoj. Ali, postoji tuga koja ubija, koja rađa smrt-tugomora kojom je zatrovan savremeni obezboženi svijet, a postoji i radostvorna tuga – tuga po Bogu, tuga po Hristu, tuga po spasenju, tuga za živim likom Živoga Boga. Molimo se potom da nam ne da opakog duha vlastoljublja, duha gordosti, a onda ni duha praznoslovlja – ispraznog ljudskog života. Jer, nije slučajno rečeno da ćemo dati odgovor na Strašnom sudu za svaku praznu riječ, za svaku praznu misao. I misao i riječ i sve što je u čovjeku stvoreno je ne da ostane prazno, nego da se ispuni. Sve zavisi od toga čime ćemo ispuniti i svoje srce i svoj um i svoju dušu; od toga zavisi čovjekov život.
Stoga posle ove prve i osnovne molbe, izgovaramo i onaj drugi dio ove molitve: Duha cjelomudrenosti, smirenoumlja, trpljenja i ljubavi podari mi. Cjelomudrenost je zdravoumlje. To je cjelovitost čovjekova, jedinstvo njegove duše i tijela, objedinjenost, onako kako ih je Bog stvorio jedinstveno. Tako čovjek ni srce, ni um, ni dušu, ni tijelo ne smije da prepušta ispraznome, praznome, grehovnome, bogootuđujućem, nego treba da zdravoumno sabere sebe i da krene putem ne gordosti, ne nadmenosti, nego putem cjelomudrenosti, smirenumlja i trpljenja. Iz istinskog smirenoumlja se rađa istinsko trpljenje. U Jevanđelju se ne kaže: „ko pretrpi“, nego: „ko pretpi do kraja“. To je trpljenje istinsko, pa ga i nazivamo dugotrpljenjem. To je Hristovo trpljenje: „Slava dolgoterpljenjiju Tvojemu, Gospodi“. On je pretrpio šibanje, stradanje i mučenje, i raspeće i smrt je pretrpio, ostavši vjeran Ocu svome i poslušan do smrti na Krstu. E to trpljenje je ono za koje se mi molimo. Samo iz tog i takvog trpljenja, takvog smirenoumlja i zdravoumlja i takve cjelomudrenosti rađa se prava i istinska, nesebična ljubav. Ljubav koja ne traži svoje, koja se ne gordi, ljubav koja je hristolika, koja je bogolika, ljubav onakva kakvu je Bog pokazao preko Hrista, Jedinorodnog Sina svog prema ovome svijetu i prizvao je i nas na tu i takvu ljubav, da se njome ispunimo.
Ono što je veoma bitno i što je suštinsko u Svetom jevanđelju, pa onda i u ovoj molitvi iskazanoj u potpunosti u duhu Jevanđelja, jeste molba: Da, Gospode Care, daruj mi da budem svjestan grijehova svojih i da ne osuđujem bližnjega svoga. Tu smo najslabiji – svi koliko nas ima neprekidno osuđujemo, sudimo drugima. Što je čovjek manje svjestan samoga sebe i svojih slabosti i svojih nemoći, svoje nesavršenosti, svoje ogrehovljenosti, svoje duhovne pomračenosti, to je spremniji da vidi tu pomračenost i grijehe kod drugih ljudi. Što je čovjek svjesniji sebe samog, to je sve udaljeniji od osude drugih. „Ne sudite da vam se ne sudi“, „Kojom mjerom mjerite, tom će vam se i mjeriti“ – sve je to ono na šta nas poziva Crkva Božija u cijelom našem hrišćanskom životu, a posebno nas na to podstiče upravo u ovom velikom i svetom postu, na te i takve vrline, na taj i takav trud koji je zakršten upravo duhom pokajanja, duhom neprekidnog truda na promjeni, i neprekidnog služenja, svim umom, srcem i dušom svojom, živome Gospodu.
Kao što kažemo u onoj jekteniji na Liturgiji: „Sami sebe i jedni druge i sav život svoj Hristu Bogu predajmo“. To je smisao ovoga Velikoga posta, i neka nas Gospod udostoji da postimo i tjelesno, a da postimo i duhovno, uzdržanjem, da bi nas zaista lice Božije obasjalo; da bismo zaista postali od djece mraka djeca svjetlosti. Na to smo prizvani mi hrišćani, da bi se svjetlila svjetlost lica našega pred ljudima, da bi ljudi, gledajući naša dobra djela i svjetlost koja sija iz nas, proslavljali Oca našega koji je na nebesima, kome neka je slava i hvala u vjekove vjekova. Amin.
