Navršilo se trideset godina od upokojenja blaženog spomena Mitropolita crnogorsko-primorskog Danila (Dajkovića) koji je usnuo u Gospodu 14. septembra 1993. godine na Cetinju, a sahranjen je 17. septembra u manastiru Ostrog.
Mitropolit Danilo Dajković je u najtežim vremenima bio mitropolit crnogorsko-primorski koji je vjerno nastavio djelo svojih prethodnika, govorio je njegov nasljednik na tronu Svetog Petra Cetinjskog blaženopočivši Mitropolit Amfilohije, podsjećajući uvijek na njegovu rečenicu, da je oganj vjere u Crnoj Gori pokriven pepelom i da on čuva taj pepeo jer će ponovo doći vrijeme da se on rasplamsa, kojom je predukazao ono što se dogodilo u ovo naše vrijeme, kada se ponovo razbuktao oganj vjere.
U knjizi “Ljetopis raspete Mitropolije crnogorsko-primorske, vremena Mitropolita Danila Dajkovića 1961-1990” autora monaha dr Pavla (Kondića), upravnika Arhiva Mitropolije crnogorsko-primorske i sabrata manastira Stanjevići, objavljene povodom petnaestogodišnjice njegovog upokojenja, blaženopočivši Mitropolit Amfilohije piše:
Moguće da je to bilo najsmutnije vrijeme u njenoj osmovjekovnoj istoriji. Možda je u prošlosti bilo i težih vremena ali su te teškoće i raspeća dolazile spolja. Njeno raspeće i rana poslije Drugog svjetskog rata dolazili su iznutra; dio njenog naroda, indoktriniran marksističkom ideologijom, dočepavši se vlasti, sve je činio ne bi li razorio i porušio temelje svog sopstvenog bića, kako bi budućnost svoju i narodnu gradio na drugim temeljima i drugačijim metodama. A ti temelji su bili izgrađeni upravo Crkvom, vjekovima ugrađivani u biće i život naroda.
U ovom ratnom i posleratnom vremenu došla je do snažnog izraza antihrišćanska destruktivnost nezapamćena u istoriji Crne Gore a i šire od nje. Jedan mitropolit-sveštenomučenik Joanikije je bio ubijen (prvi koji je tako okončao život u dugovjekovnoj istoriji Crne Gore). Zajedno sa njim je postradalo preko stotinu sveštenika, skoro dvije trećine od predratnog sveštenstva Mitropolije. Neki od preostalih u životu sveštenika izbjegli su u druge krajeve ondašnje Jugoslavije, da bi spasili goli život. Drugi su opet, iz straha ili da bi održali goli život, prešli u državnu službu. Bilo je i onih, doduše manjina, koji su se odrekli Hrista i prihvatili svjesno služenje Satani. Na sveukupnom narodu je primjenjivan boljševički eksperiment bez presedana. Titanski pokušaj stvaranja „novog čovjeka” i „novog društva” razvio je jedan aktivizam koji je u suštini ugrožavao ne samo slobodu ljudi nego i sve vrijednosti, duhovne, moralne, društvene, kojima je narod živio vjekovima.
Drugi Mitropolit, Joanikijev nasljednik, Arsenije Bradvarević (1947-1961) doživio je na sebi svu tu tragiku progona Crkve, otimanja njene imovine, stradanja sveštenstva i vjerujućeg naroda, osude Crkve od strane bezbožne ideologije na uništenje. To je bilo vrijeme u Crnoj Gori ostvarenja Hristovih riječi: „Udariću pastira i ovce će se razbježati”. Mitropolit Arsenije je suđen i osuđen, u početku na 11 godina zatvora; zatvoren i prognan svoj život je okončao u manastiru Vavedenju u Beogradu (+ 1963) kao Mitropolit Budimski. Tako mu je i na grobu pisalo do prije neku godinu, kad mu je blagoslovom Njegove Svetosti Patrijarha Pavla dopisana i njegova prvobitna titula „Crnogorsko-primorski”. Njegovo zatvaranje i progon još više su prestravili crkveni narod u Crnoj Gori. Narod se sve više otuđivao od Crkve, veliki broj hramova je zapustio, dobrim dijelom i zbog nedostatka sveštenstva, ali ne samo zbog toga. U Crnoj Gori kao rijetko gdje drugo nova boljševičko-titoistička ideologija, vjenčana sa militantnim surovim i sirovim ateizmom, ostavila je pustoš iza sebe. Komunistička partija je poprimila svojstva pseudoreligije sa apsolutnim značenjem: svaka druga religija mora iščeznuti, i kad se toleriše – toleriše se privremeno, do određenog roka. Izvorna narodna religioznost i crkvenost, pretočila se u svoj ideološki surogat kojim su napajana čitava pokoljenja, milom ili prinudom, silom.
U jednom takvom smutnom i prestravljenom vremenu izabran je za Crnogorsko-primorskog Mitropolita protojerej Tomo Dajković, iz sela Drušića, upravnik Patrijaršijskog dvora u Beogradu (1961. g.). Skoro trideset godina nosio je on tegobni krst cetinjskog „oltara na kamenu krvavom”. Kako ga je nosio i sučim se sve sretao i hvatao u koštac, prihvativši se cetinjskog trona u poodmaklim godinama, jasno se vidi iz izvještaja koje je on savjesno podnosio Svetom Arhijerejskom Saboru SPC za sve vrijeme njegovog vladikovanja. Ovi njegovi izvještaji su dragocjeni dokumenti i svjedočanstva o njegovom služenju, teškoćama sa kojim se susretao, iskušenjima kroz koja je brod Crkve prolazio. Upravo u vremenu kad je on podnio ostavku na svoju dužnost, zbog starosti, devedesetih godina sad već prošlog dvadesetog vijeka, okretala se nova stranica u istoriji Pravoslavne Crkve u Crnoj Gori. Njega i njegovog predhodnika ispovjednika Arsenija, zapao je u dio upravo taj pedesetogodišnji smutni period istorije Crkve, period duboke krize i potresa svih hrišćanskih vrijednosti. No, jedno je sigurno: Crkva je i pored gonjenja, raspeća i svih teškoća opstala, očuvala dušu naroda, ostala u njoj kao skriveni kvasac i žar novog života. Što je to tako, predstavlja nesumnjivo zaslugu ovih dvojice jeraraha Crkve Božije. Svaki od njih dvojice je na svoj način ugradio sebe u život Crkve. Kako i na koji način je to činio blaženog spomena Mitropolit Danilo Dajković, najbolje se vidi upravo iz ovih njegovih izvještaja, koje objavljujemo povodom petnaestogodišnjice njegovog upokojenja i sahrane u manastiru Ostrogu.
Mitropolit crnogorsko-primorski Danilo Dajković (1895-1993)
Rođen je 19. oktobra 1895. u selu Drušići u Riječkoj nahiji, a na krštenju je dobio ime Tomo. Završio je Bogoslovsko-učiteljsku školu 1915, a završni ispit zrelosti položio je 1919. godine, po okončanju Prvog svjetskog rata.
Bio je dobrovoljac u Balkanskom i Prvom svjetskom ratu, a uzeo je i vidnog učešća prilikom ujedinjenja Crne Gore i Srbije. U đakonski i sveštenički čin ga je rukopoložio Episkop zahumsko-raški Kirilo 1920. godine. Službovao je na nekoliko parohija: drušićko-dodoškoj, kleničkoj i kočanskoj, do 1930. godine.
„Po dopuštenju Božijem“, kao što on sam kaže, 1928. godine, u roku od četrdeset dana, ostao je bez supruge Stane i troje djece: Petra, Marije i Milke. Ostao mu je samo sin Blažo, koji će živeti u Beogradu, a kojega će takođe, već ostareli, Mitropolit Danilo nadživeti i sahraniti 1970. godine.
Kao udov sveštenik postavljen je 1930. za sekretara Crkvenog suda Eparhije zletovsko-strumičke, da bi 1932. bio prebačen na istu dužnost u Eparhiju skopsku. Penzionisan je kao sudija crkvenog suda i arhijerejski zamjenik 1953. godine.
Kao penzioner je bio jedno vrijeme i upravnik Patrijaršijskog dvora u Beogradu. U čin protojereja je proizveden 1946, a 1952. je odlikovan pravom nošenja naprsnog krsta. Studirao je dvije godine na Filosofskom fakultetu u Skoplju, a Bogoslovski fakultet u Beogradu je završio 1950. godine.
Sveti sinod SPC ga je izabrao za vladiku maja 1961. godine, rukopoložen je u junu iste godine, a već na Petrovdan ustoličen je za mitropolita crnogorsko-primorskog. Na čelu Crkve u Crnoj Gori bio je sve do 1990, kada je Sv. arhijerejski sabor SPC usvojio njegovu molbu i razrešio ga dužnosti, u 95. godini života.
Upokojio se 14. septembra 1993. Po svom ličnom zavještanju, sa Cetinja je preko rodnog sela Drušića i Rijeke Crnojevića prenesen do Ostroga, gdje je još za života odredio da mu bude grob i podigao spomenik. Sahranjen je 17. septembra. Opijelo su služili Patrijarh srpski Pavle, Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, Episkop budimski Danilo, Episkop zapadno-američki Hrizostom i vikarni Episkop tetovski Jovan, sa brojnim sveštenstvom.
Starog su Mitropolita ispratile mnoge ugledne ličnosti iz javnog i kulturnog života, kao i mnogobrojni narod, koji je on ljubavlju i pažnjom punih 30 godina kao arhipastir napasao na njivi Gospodnjoj, na koju je došao, kako je sam rekao u besjedi na ustoličenju, i „donio dosta dobre volje… da zajednički s vama još koju godinu radim u vinogradu Gospodnjem, da obnovimo porušeno, uljepšamo sačuvano, da vjeru Gospoda Hrista i divno Pravoslavlje podgrejemo, da zavađene, ako ih ima, izmirimo, da mir slogu i ljubav u duši našoj zagrejemo onom istom vatrom kojom su se vjekovima grejali moji prethodnici, vaši očevi, djedovi i ostali slavni preci. Ja sam došao ne da se borim ni sa kime, jer za to nemam potrebe, već da radim i sarađujem sa svima vama… na dobro Crkve i našeg naroda…Došao sam da pođem putem Svetoga Save i Svetoga Petra, a to je put mirotvorstva, put ljubavi i bratske sloge. Ja ne želim imati nemilih i tuđih, već hoću da smo svi mili i svi naši… To će biti moja želja, moj program i moje nastojanje.” (Svetigora, br. 231-232)
Priredila Vesna Dević
