Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije sinoć, 16. oktobra, u velikoj sali JU Kulturno-informativni centar „Zeta“, govorio je na književnoj večeri „Stvaralački nemiri Iva Andrića“, posvećenoj životnom putu i poetici našeg nobelovca povodom 132 godine od njegovog rođenja.
Vladika je kazao da smo dužni Andriću, posebno mi u Crnoj Gori, jer njegovi eseji o Njegošu spadaju u red najljepših stranica koje su uopšte napisane o Njegošu.
„Njegova riječ da je Njegoš tragični junak kosovske misli i dan danas ima značenje, možda čak i šire, obimnije i dublje nego što je imala kada je Andrić napisao svoj čuveni esej o Njegošu. A isto tako veoma se pažljivo, istrajno bavio i Vukom Karadžićem i o njemu napisao više eseja. Ali nije to ostalo samo tako, da je on pisao o dvojici naših velikana, nego se i on svojim stvaralačkim djelom sa njima uvrstio u veliku trojicu srpskog jezika i srpske književnosti, s tim što je Andrić sam stvorio sebe kao Srbina i srpskoga pisca.“
Mitropolit je posebno osvrnuo na Andrićevu lirsku prozu iz mladih dana Ex Ponto i Nemire, koju on, poslije prvog objavljivanja, nikada više, za života, nije htio da objavi, ukazavši na značaj ovih djela u kontekstu čitavog njegovog književnoga stvaralaštva.
„Duboko sam uvjeren da je on u ova svoja dva kratka djela sebe izgradio kao pisca. I ono što je poprilično naglašeno, iako je Andrić kada govori o Bogu, o vjeri veoma uzdržan, ali tačan i dovoljno jasan, je da su ova njegova djela, od početka do kraja, prožeta religioznim motivima. Naravno, ti religiozni motivi probljeskavaju kroz njegovu borbu sa sobom. On je bio sklon melanholiji, isto tako i misaonosti, borba između njegove melanholije i misaonosti čini se da je trajala cio život, čak mi se čini i da ga je nadživjela“, besjedio je Visokopreosvećeni Mitropolit Joanikije, dodavši da je Andrić tu borbu vodio pošteno te da je kao složena ličnost duboko ponirao u svoju dušu, nalazeći tamo različite, ponekad i neobjašnjive, sadržaje i svoj veoma jak ego.
Po njegovim riječima u jednom momentu Andrić postavlja jedno pitanje Bogu koje liči na Jakovljevu borbu i sam kaže da se čovjek bori ne samo sa sobom, nego i sa Bogom. U Bibliji je to opisano kako se praotac Jakov borio sa Bogom cijelu noć i iz toga dobio jednu malu ozledu kao trajno obilježje, ali ga zato Bog i blagosilja:
„Međutim, Andrićeva religioznost u ovim djelima je veoma duboka. On ponekad i kad se rve sa Bogom, i kad ga doživljava kao strogoga i neumoljivog sudiju, kad ga doživljava kao neki daleki autoritet koji ga iskušava i muči, on se ipak Njemu stalno približava i na svoj način ga proslavlja kao pisac. “
Ti svijetli momenti, koje Andrić doživljava i u procesu njegovog stvaralaštva, a i u svojoj ličnoj borbi, imaju religiozni pečat. Tako da u jednom momentu u Ex Pontu kaže da ga je obasjala iskupljena istina:
„A Iskupitelj je Gospod Isus Hristos, koji nas sa svojom krvlju iskupio od grijeha i obasjao novim životom, istinom, pravdom. To je zapravo svijetlost, božanski zrak koji je njega mučenika i paćenika ovoga svijeta, kao što vrlo česti i sam govori, obasjao i utješio. On se ponekad obraća Bogu, prepiruću se sa Bogom nečistim jezikom zemlje, ali vrhunac toga je ipak zagrljaj sa Bogom i on sam doživljava dobrotu Božiju nad sobom. Nje je svjestan i sjeća se stalno savjeta svoje majke: Sine moli Boga kada dođe teška minuta da te sačuva i utješi. On govori i to, vjerujući da majčine suze za sinom ili za svojom djecom vidi Bog, da se svaka zadržava na Božijem dlanu i taj princip materinske vjere kod njega je stalno živ“, kazao je, između ostalog, Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije.
O nenadmašnom, jedinstvenom i neprevaziđenom klasiku književnosti i jednom od najznačajnijih pisaca 20. vijeka, govorili su pjesnikinja Milica Kralj i dr Radoje Femić.
Vesna Dević
Foto: Željko Drašković
