Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije danas na Lazarevu subotu, 27. aprila 2024. godine, služio je, sa sveštenstvom i sveštenomonaštvom Mitropolije crnogorsko-primorske, Svetu liturgiju u Manastiru Svete Matrone u Donjem Grblju.
Podsjetivši u arhipastirskoj propovijedi da se svršilo četrdeset dana Velikoga posta, Visokopreosvećeni Mitropolit Joanikije je ukazao na to da imamo i narednih sedam dana Velikoga posta koje zovemo Velikom nedjeljom. Po njegovim riječima četrdeset dana smo postili i pripremali se psihički, tjelesno i duhovno da bismo dostojno ušli u ovu Veliku nedjelju velikih i spasonosnih djela Božjih. Gospod je, približujući se Jerusalimu, najavio da će se dogoditi velika djela, naravno, kako je kazao Vladika, tim velikim djelima prethodiće i velika iskušenja, i pratiće ih sve do Njegovoga vaskrsenja i do Njegove pobjede nad smrću:
„Međutim, Gospod je znao slabosti ljudske i gledao je pred velikim iskušenjima, pred Njegovim stradanjem, poniženjem, da još utvrdi svoje učenike. Da im daruje snage da mogu izdržati, da se ne pokolebaju kada dođu teška iskušenja i stradanja. I dogodilo se po Božijem promislu da se Njegov prijatelj – Sveti Lazar, koga nazivaju prijateljem Gospodnjim, upokojio. Umro je prije nego što je Gospod došao u selo Vitaniju i On kaže: Idem da ga probudim, iako je znao da je on već umro.“
Pošto je već četiri dana Lazar ležao u grobu, izlaze Marta i Marija ožalošćene sestre pred Gospoda Isusa Hrista i govore: „Gospode, da si Ti bio ovdje, ne bi umro brat naš“.
„Govore istinu, ali i ne razumiju zašto Gospod nije bio tu, ne razumiju Božiji promisao do kraja i to je svojstveno nama ljudima da nešto razumijemo, ali mnogo više osjećamo, predosjećamo. A one ovim riječima zapravo svjedoče da je Gospod izvor života i da je on bio tu kao izvor života, izvor Božije sile, Božije milosti ne bi On dopustio da umre brat njihov. One to tako kažu iz ljubavi i prema Gospodu i prema svome bratu, tako ispovjedaju, žaloste se, ali u njima nema nade, makar na prvi pogled, da će Gospod učinitio čudo“, besjedio je Vladika.
Gospod sastradava i pokazuje svoje ljudsko saosjećanje do kraja, plače nad grobom Lazarevim i sastradava sa njegovim sestrama i sa svima koji su ožalošćeni. Međutim, On hoće da pokaže i svoju Božansku silu i zapovjeda da se grob otvori i poziva svojim ljudskim glasom: Lazare, ustani!. I oživljava mrtvac četvorodnevni.
„Ustaje iz groba, odaziva se Božijoj riječi, Božijoj sili, odaziva se svome Gospodu, svome prijatelju koji je toliko puta dolazio u njegov dom. Tu je Gospod pokazao i svoju ljudsku prirodu u potpunosti, prirodu koja sastradava, koja pati, koja ima ljubavi, koja dijeli žalost sa svojim bližnjima, možda više nego mi obični ljudi. Ali pokazuje i svoju Božansku silu i svoju vlast nad smrću“, kazao je Mitropolit, podsjetivši da se to čudo dogodilo prije Hristovog ulaska u Jerusalim te da su mnogi za to čuli i došli, kada je ulazio u Jerusalim, da vide Onoga koji je vaskrsao Lazara.
Visokopreosvećeni Mitropolit Joanikije je posebno naglasio da je ovo veliki dan koji najavljuje Vaskrsenje Hristovo:
„Ovaj momenat kada Gospod pokazuje svoju silu nad smrću i vaskrsava svoga prijatelja Četvorodnevnoga Lazara, ukazuje da će On pobijediti smrt. Iako će primiti dobrovoljno iskupiteljnu i živonosnu smrt da će On pobijediti i svojom smrću smrt uništiti i nama darovati novi život, kao i Četvorodnevnome Lazaru, svome prijatelju i sve nas pribrojati u prijatelje svoje.“
Govoreći o Svetoj Matroni Moskovskoj koja je, kao i sestre Lazareve, Marta i Marija, vjerovala u izvor života Gospoda Isusa Hrista, Mitropolit je istakao da je ove velika podvižnice HH vijeka živjela u najtežim vremenima komunističke pošasti, daleko od svijeta, skoro nepoznata iako je živela u gradu.
„Od svoga djetinjstva bila je slijepa, ali je Gospod nju prosvijetio, dao joj je duhovni vid. I poživjela je u ovome svijetu u krajnjem poniženju, siromaštvu. Međutim, bila je bogata jer je njoj Gospod darovao takvu vjeru i takvu jaku molitvu da je neprestano prebivala sa Bogom, a onaj ko je sa Bogom, on je istinski bogataš. Svi drugi su siromasi i vezuju se za zemaljsko, a ona se vezivala samo za Gospoda svoga i zato je Gospod obdario i premnogim čudesima.“
Vladika je posebno ukazao na to da nije pravi istinski život u tome da se sve što se dogodi mora objaviti te da ne znači da se samo dogodilo ono što je objavljeno i što je zapisano. Po Svetoj Matroni Moskovskoj se vidi da su istinski događaji oni koje ne može zabilježiti ni jedna kamera, ni jedan mobilni telefon i niko od ljudi.
„Ono što Bog vidi i što ljudska duša može da doživi u zajednici sa Bogom to je istinski pravi događaj i to je pravi sadržaj života. I zato bi trebali, draga braćo i sestre, da se udaljimo od sitnica i od prolaznih stvari i od gluposti i od te površine i da zaronimo malo dublje u sadržaj naše vjere. Da pogledamo malo pažljivije u dubinu našega srca i naše duše, da bismo doživjeli pravi istinski susret sa Gospodom, a onda u tom susretu imamo i pravi istinski sadržaj života. Ako imamo taj susret onda ćemo biti sposobni i spremni za susret sa bližnjima i ti naši susreti će biti sadržajni, blagosloveni, spasonosni i dragocijeni.“
Na kraju je Mitropolit Joanikije čestitao mati Matroni, nastojateljici ove svete obitelji, imendan, poželjevši da je Sveta Matrona Moskovska, koja čini mnoga čudesa i daruje iscjeljenja i utjehe svima koji sa vjerom pristupaju njezinim svetim moštima i koji joj se mole bilo gdje da se nalaze u svijetu, bude od pomoći.
„I neka rukovodi našu mati Matronu koja ovdje podiže ovu svetinju, sabira sestrinstvo i, hvala Bogu, sabira djecu i narod, kao što je to uvijek bilo da naši manastiri budu svetinje koje žive punim molitvenim životom, gdje narod rado dolazi i dobija blagoslov, utjehu i oplemenjuje se. Neka tako bude i sa ovom svetinjom koja se podiže. Ako Bog da da je ubrzo i osveštamo“, zaključio je Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije, ističući ogromni trud mati Matrone i njenih sestara i čestitih dobrotvora.
Vesna Dević
Foto: Željko Drašković
