Molitveni pomen Episkopu Lavrentiju
Upokoji se u Gospodu Episkop šabački Lavrentije. Prekrati se njegov ovozemaljski život ispunjen dobrim djelima, a on uđe u pokoj Gospodnji da se odmori od mnogih trudova svojih.
Kao sveštenoslužitelj i arhipastir, sijao je sjeme riječi Božije i neumorno obrađivao njivu Gospodnju tokom cijelog svog dugovjekog života. Još kao jeromonah krijepio je dušu našeg blagovjernog naroda gdje god je stizao i služio da ne posustane pod pritiskom borbenog ateizma. Iz tih vremena zapamtiće ga manastir Krka i pravoslavna Dalmacija, a posebno njegov omiljeni Kupres.
Kao mladi Arhijerej, pun duhovne vedrine, energije i poleta, vikar blaženopočivšeg Patrijarha Germana, bio je velika nada naše napaćene Crkve. Vrijeme je pokazalo da je to nadanje imalo siguran osnov.
Kada ga je naša Crkva izabrala za eparhijskog Arhijereja i povjerila mu veoma tešku dužnost sabiranja srpskog naroda u rasijanju po Evropi i Australiji, on je ubrzo, široko i uspješno, razvio svoju arhipastirsku djelatnost. Zahvaljujući Njegovom trudu, osnovane su i zaživjele punim životom četiri eparhije u srpskoj dijaspori: Australijsko-novozelandska, Britansko-skandinavska, Srednjoevropska i Zapadnoevropska
U njegovom arhipastirskom radu vidljivo je podejstvovao Božji promisao. On je sa puno vjere ulagao trud, a Gospod blagosiljao svako Njegovo djelo i nagrađivao ga punim uspjehom. Za sve što je trebalo Crkvi, dobri ljudi su se rado odazivali njegovom pozivu da joj pomognu. Ne samo pravoslavni Srbi, nego i ljudi iz drugih vjera i naroda.
Iako je to bilo vrijeme Dionisijevog raskola, čijih je pristalica bilo svuda po dijaspori, zlo sjeme bratskog raskola nije moglo uzeti jači zamah gdje je bio nadležan Episkop Lavrentije. Izuzetak je daleka Australija koju on nije mogao izliječiti od raskola za tri godine njegovog arhijerejstva toj zemlji, a gdje se prije njegovog dolaska Dionisijeva struja dobro organizovala.
Vladika Lavrentije se, čim je stvorio osnovne uslove u svom sjedištu manastiru Himelstiru čiji je osnivač, temeljno i promišljeno započeo baviti izdavačkom djelatnošću koju je nastavio kroz nekoliko narednih decenija. Najznačajniji izdavački poduhvat Srpske Pravoslavne Crkve u drugoj polovini dvadesetog vijeka pripada njemu: on je sakupio i štampao djela Svetog Vladike Nikolaja u desetak luksuzno opremljenih i lijepo dizajniranih tomova. S obzirom na to kolika je bila žeđ u cijelom srpskom narodu za bogonadahnutom riječju Novog Zlatousta – Svetog Vladike Nikolaja, nesaglediv je misionarski značaj tog izdavačkog poduhvata. Sa druge strane, pomenutim samopregornim trudom Vladika Lavrentije dao je najveći doprinos kanonizaciji Svetog Vladike Nikolaja.
U svojoj smirenosti i krotosti blaženopočivši Vladika nikad se nije predstavljao kao čovjek velikog obrazovanja. Znalo se, međutim, da je bio čovjek knjige i da se neprestano obrazovao. Zadivljujuće je bilo njegovo izuzetno dobro poznavanje srpske književnosti u kojoj je jasno primjećivao zlatnu nit pravoslavne duhovnosti i božanskog nadahnuća. Znao je napamet, i često ih koristio u svojim besjedama, veliki broj stihova iz Svetog Pisma, Gorskog Vijenca i iz narodne lirske i epske poezije. Vjekovno narodno iskustvo i mudrost osoljena vjerom izvirali su iz njegovih sveštenih usta. Bio je propovjednik riječi Božije koga je narod veoma rado slušao. Isto tako imao je veliki dar usmenog pripovijedanja. Vješto se koristio bogatstvom i ljepotom srpskog jezika. Njegovo pripovijedanje je teklo kao bistri planinski potok. Bez napora je sklapao i ređao pravilne i jednostavne, skoro savršene rečenice. Svaka njegova priča imala je svoj manje ili više skriven etički i duhovni smisao. Imala je i interesantnu dramatiku, unutrašnju dinamiku i životnu pouku.
Otvorenošću svoje blagorodne duše, sposobnošću da svakog primi onakvog kakav jeste i neiscrpnom dobrom voljom, Vladika je prosto plijenio ljude oko sebe. Bio je (i ostao za svu vječnost) dobri i vjerni sluga Hristov: nije nikoga od onih koji su ga slušali i voljeli vezivao za sebe nego za Hrista Spasitelja i za Njegovu Svetu Crkvu.
Kao sunce koje svojim zracima obasjava i dobre i zle ljude, tako je i naš Lavrentije sijao bogoljubljem i bratoljubljem. Imao je od Boga darove da miri zavađene, da utvrđuje bratsku ljubav i ogromnu energiju da radi i stvara. U svim ljudima, vjerujućim i nevjerujućim, znao je da nađe dobro Božije. Nas iz Crne Gore, mlađu od njega generaciju episkopa i sveštenika zvao je „đetići“. Prvi je od naših vladika na Svetom Arhijerejskom Saboru tražio, i na dva redovna zasjedanja obrazlagao i molio, da se Mitropolit Petar II Petrović Njegoš pričisli liku svetih. Iako nije prihvaćeno, biće zapamćeno.
Lavrentijeva ljubav prema svom narodu nije imala nikakvih regionalnih oznaka i granica, on je na cijelu veliku Otadžbinu srpskog naroda gledao kao na rajsku baštu u kojoj svaki cvijet ima poseban i nezamjenjiv miris, ali je bašta jedna i nedjeljiva. Uvjereni smo da će se zbog njegovih mnogobrojnih vrlina, ponajviše zbog nepokolebive vjere i dobrih djela, udostojiti rajskog naselja i vječnog Carstva Nebeskog.
Ovih nekoliko riječi i svijetlih sjećanja na blaženopočivšeg Vladiku prilaže kao svijeću na njegov sveti grob jedan njegov đetić –
Mitropolit crnogorsko-primorski
Joanikije
