Aktiv profesora srpskog jezika i književnosti – Nikšić, povodom dvadeset godina borbe za ime srpskog jezika u Crnoj Gori, organizovao je prvi put manifestaciju Dani srpskog jezika u Nikšiću. U prvom dijelu manifestacije, 10. decembra 2024. godine, promovisan je časopis Slovo, br 33-34. na tribini Svobodijada.
Drugi dio manifestacije, pod naslovom „Čas srpskog jezika“, održan je u utorak 17. decembra 2024. godine, u prostorijama Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori.
Program Dana srpskog jezika blagoslovio je Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije, obrativši se prigodnim slovom.
„Dvadeset godina od jedne velike borbe koju nijesmo izgubili, koja se još vodi, ali kroz koju smo mnogo i dobili. Kad je Austrougarska monarhija okupirala Crnu Goru zabranila je ćirilicu. To je bio povod da bjelopavlićki profesori podnesu ostavku zbog te zabrane ćirilice jer su rekli da je ona žila kucavica srpske istorije. I oni su podnijeli veliku žrtvu, ali su pobijedili. Italija nacistička, kad je okupirala Crnu Goru, proglasila je crnogorski jezik. Nije u tome uspjela, izgubila je, ali okupator će najbolje uspjeti na taj način ako upregne nekoga iz jedne zemlje da radi protiv svog naroda, protiv svoje istorije, da razara svoje pamćenje i u tom pogledu, djelimično bi se reklo da su uspjeli“, podsjetio je Visokopreosvećeni Mitropolit Joanikije.
Jedan službenik Vlade Crne Gore ispričao je Mitropolitu Joanikiju, prije 15-ak godina, da nijedan akt iz sadašnje Vlade Crne Gore ne izlazi osim na latinici.
„Dakle, sistematski se potiskivala ćirilica, kršio se Ustav jer su po Ustavu, još uvijek, ćirilično i latinično pismo ravnopravni u Crnoj Gori, ali to u praksi ni danas nije tako. Naročito treba obratiti pažnju da je vlast Crne Gore, koja je izgubila taj položaj, u svoje vrijeme učinila ono što ni italijanski okupator nije uspio. Međutim, ta borba će trajati, ta borba se na svu sreću ne vodi ničim drugo osim pameću i naučnim razlozima, ali u toj borbi oni koji su udarili na srpski jezik, udarili su, prije svega, na Svetog Savu i na Njegoša. Nije lako tu bitku dobiti nikome i ne bio niko od nas u tom ćoravom poslu“, naveo je Mitropolit.
Profesori škola koji su učestvovali u odbrani srpskog jezika, sigurno, nijesu izgubili tu bitku, nego su je, istakao je Mitropolit Joanikije, dobili.
„Da li je ta borba za srpski jezik, koja je počela prije 20 godina, bila u nekom svom usijanju, bar ona nije prestala, da li je ta borba bila besmislena? Apsolutno ne! Ona je imala puni smisao, ima i dalje. Ja sam potpuno uvjeren da su tada, u toj borbi za srpski jezik, ustali naročito profesori iz Nikšića i pokojni Vuko Velaš iz Herceg Novog, ali i studenti, đaci i profesori Filozofskog fakulteta iz Nikšića i mnogi drugi ljudi od časti i savjesti, da su tada, zapravo, počele naše litije, jer je ta borba bila časna i što se tiče argumenata i razloga mi smo u toj borbi odnijeli briljantnu, izvanrednu pobjedu. Međutim, oni koji misle da se jezik može napraviti političkom odlukom sa nama se neće složiti, ali, evo, pozivamo ih uvijek da na ove teme razgovaramo.
Oni su, kako god okrenemo, nama najbliži, to su naša braća i rođaci, vrlo često i kumovi, prijatelji, ali u tom stavu, tom mišljenju se razlikujemo. Mi smo potpuno uvjereni da u ovom stavu slijedimo i Svetog Savu, i Njegoša, i Svetog Vasilija Ostroškog i sve najumnije glave koje je rodila Crna Gora. Ovom prilikom želim da zablagodarim svima koji su u ovoj borbi učestvovali. To je istovremeno bila borba za očuvanje pamćenja i za očuvanje vjere, za očuvanje naše sadašnjosti, prošlosti i budućnosti. Naravno, litije su bile, ali one nijesu stale, borba za srpski jezik neće prestati nikada““, poručio je Mitropolit crnogorsko-primorski G. Joanikije.
Sabranima se obratio i Njegovo preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki g. Metodije, saopštivši da je bio u sudu, radeći, kako je kazao, donkihotovski posao, tužeći državu zbog nekih ranijih događaja, koji se uklapaju u mozaik, kojim povodom je organizovan ovaj skup.
„Želio bih nakratko da se referišem, ja koji nisam direktno u ovom podvigu odbrane srpskog jezika učestvovao, ali bih želio nešto kratko da kažem. Izdaje se prebole, to je kad nas neko izda, kad budemo izdani, ali se samoizdaje, to je kad čovjek izda samog sebe, uglavnom, ne preživljavaju. Jedna od najpoznatijih i istovremeno najmanje poznatih riječi za nas jeste sloboda, uče nas Oci. U odbrani slobode jezika maternjeg, oboženog, srpskog kojim govorimo, pamtimo i vjerujemo u mnogim smo situacijama imali puno pravo da se osjetimo prozvanim, napadnutim i ugroženima. Iznošenju suštinskih, životnih, istorijskih, književno-naučnih istina o narodu i jeziku kom pripadamo, dokazujući jezik i sebe da postojimo pred svim sudovima zemaljskim i da nam je majka uistinu majka, a da nam je grob đedov na ćiriličnoj, srpskoj vertikali polegnut i uzdignut, dokazujući da smo narod časni, čestiti i Božji, narod sveti, srpski u Onom Koji jeste.
Istrajno smo decenijama potkrepljivali dokazima da postojimo, uvjeravali ih i ubjeđivali u srpski jezik, na srpskom jeziku, bez da nas dugo ne zaboli povređivanje i bratska izdaja, da ostavimo još prostora i vremena i prilike braći. Nismo pristali na instrukcije i konstrukcije diktata nepomenika jer smo vidjeli na će nas trajno odvojiti jedne od drugih, mada je ćar uveliko zgotovljen. Vidjevši da se cijepa biće narodno, njegova snaga i sila pred Bogom i vidjevši da će na razvalinama srpskog svijeta ostati siročad Svetog Petra i Svetog Vasilija, da će mač Hristov razdijeliti nas i njih, da će izdaja razdijeliti čovjeka tog i takvog od samog sebe, a na koncu i od Boga, dugo smo uvjeravali i sebe i njih da smo jedno, uvjeravali ih da smo braća po krvi, i lijepom, istinitom, i dobrom srpskom jeziku čudom se čudeći što se ne sjećaju. Jezik pamti i kad čovjek zaboravlja, jezik govori umjesto nas i umjesto njih. Ne odustajući, ne prepuštajući ih interesnim koncernima koji, po ko zna koji put, na ovom našem stradalnom tlu i golgotskom putu, projektuju zavođenja, stranputice i slijepe ulice, upotrebili smo sve ljudske vještine od trpljenja do poučavanja, bivajući neprijatni sebi i smiješni njima sve upirući u jedan cilj – da se ne razdvajamo, da se ne izgubimo, da se ne prospemo za korist i interes zlonamjernika i ne ostavimo krv svoju u bespuću bez identiteta, bez roda i bez korjena“, kazao je Vladika Metodije.
Dodao je da smo se nemilice izlagali surovim i besprizornim, neargumentovanim hajkama oponenata godinama, decenijama, možda čak i vjekovima.
„Nikada ne prihvatajući etički neprihvatljivu ulogu žrtve, stojeći na braniku svoje slobode, jer smo i tada i sada vidjeli i vidimo da se izdaje prebole ali se samoizdaje uglavnom ne preživljavaju i vode u ropstvo. Stojte, dakle, u slobodi kojom nas Hristos oslobodi, ne dajte se opet u jaram ropstva uhvatiti, kaže apostol Pavle. Vjernošću sebi i sistemu vrijednosti naših svetih predaka koji su okosnica našeg života. najpriješnje je da čuvamo lični integritet i duhovni mir, jer istina samo u tom okruženju traje. Ko je pošao i gdje je pošao, tamo će i stići. Istorija srpskog naroda i jezika svjedoči, nije prvi put, dok su stalni i neprestani istorijski, duhovni procesi osipanja i prosipanja i ništa se ne događa stihijski, svaki čovjek donosi odluku za sebe i ako je spreman da relativitivizuje sebe i sovj jezik i svoj rod, jedino je pitanje s kojim se suočava koliko je još uvijek i čovjek. A svaki će se poznati po djelima svojim.
U međuvremenu je pojeftinjenje proželo sve, postali smo društvo predstava i estrade, društvo u kome je čovjek i svijet koji je važio za pristojan i valjan, izgubio jasnoću u sistemu vrijednosti pa se dvoumi, ne zna šta je ispravno i pravedno, jer su postavili znak jednakosti između biti mudar i biti manipulativan, i za mudrost proglasili odustajanje od sebe. Ipak, najveća je pošast sistem koji su formirali, koji više ne mogu kontrolisati i koji lagano guta sve oko sebe i svoje tvorce. Može li se jezik oporaviti od banalizacije i od transformacije čovjeka u kupca koji je uvijek u pravu? Jesmo li se nepovratno odvikli od pravog života, istinskog sebe i Božje sunštine u nama? To je pitanje za svakog od nas ovdje i izvan ovog i svakog skupa. Preispitivanje sebe na svom jeziku je razgovor sa precima i potomcima u vječnosti. Jezik će nas oporaviti i kad ponestane nas u nama. Pročitah prije neki dan: Nije dobro kad čovjeku zvijezde nisu potrebne, i nije dobro. Nije dobro kad čovjeku nije potreban njegov jezik, njegov korjen, njegova krošnja i nebo nad njom, kad mu nije potreban bližnji, kad mu nije potrebno spasenje i Bog. Sve jedno iz drugog izvire i jedno se drugim hrani, sve je iz istog opredjeljenja jednog i jedinog za sva vremena – ili si za svjetlost ili si za mrak“, konstatovao je Preosvećeni Episkop Metodije, zaključivši:
„Nekad je samo i želja da se dodirnu zvijezde dovoljna da se ostane na putu života. Nema relativizovanja, nema odlaganja, nema izgovora, nema mlake sentimentalnosti koja će se iz usta izbljuvati. Vrijeme koje živimo danas traži od nas odgovor. Ostanimo i budimo ljudi sa zvjezdanim potrebama u vremenima mračnim.“
Skupu su prisustvovali: potpredsjednik Vlade Crne Gore za nauku, obrazovanje i odnose sa vjerskim zajednicama dr Budimir Aleksić, predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačeviću, predsjednica Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori, prof. dr Jelica Stojanović, akademici, profesori, književnici, članovi porodica profesora koji su prije dvije decenije stupili u odbranu srpskog jezika, članovi porodica nikšićkih gimnazijalaca, koji su svoje profesore podržali u odbrani srpskog jezika i brojna publika.
Ovom prilikom obratio se Marko Kovačević, predsjednik Opštine Nikšić.
O statusu i položaju srpskog jezika u Crnoj Gori i svemu što se događalo s njim proteklih 20 godina, govorili su: profesor sa Filološkog fakulteta u Beogradu Miloš Kovačević, profesor sa Filološkog fakulteta u Nikšiću Jelica Stojanović, a obratili su se i profesori srpskog jezika i književnosti Vesna Todorović i Veselin Matović, koji je glavni urednik časopisa „Slovo“ i predsjednik Aktiva profesora srpskog jezika i književnosti – Nikšić.
Voditeljka programa, koji je nastupom upotpunio hor Prepodobne mati Angeline, sa dirigenticom prof. Anom Bojić, bila je književnica Milica Bakrač, koja je podsjetila da se ovom manifestacijom obilježava jubilej – dvadeset godina otkad su profesori nikšićkih srednjih škola sa četvoro svojih učenika „počeli hod po trnju za srpskim jezikom“.
„Uz veliko poštovanje prema njihovom liku i djelu, pomenućemo ta zaslužna imena: Gimnazija Stojan Cerivić, Nikšić: Svetozar Ćiraković – srpski jezik i književnost, Radovan Čolaković – srpski jezik i književnost, Vesna Todorović – srpski jezik i književnost, Dragana Todorović – srpski jezik i književnost, Boris Jovanović – srpski jezik i književnost, Vladenka Kovačević – srpski jezik i književnost, Nebojša Đilas – fizika, Marija Lalatović – fizika, Dragomir Ninković – biologija, mr Ivanka Antović – biologija, Miodrag Todorović – filosofija, Dušan Kilibarda – matematika, Radinko Krulanović – filosofija, Miomir Kovačević – istorija, Radosav Đurković – filosofija, Ranko Zečević – biologija; JU Elektro-metalurška škola, Nikšić: Veselin Matović – srpski jezik i književnost, Radmila Mitrić-Matović – dipl. inž. elektrotehnike, Milojko Pušica – dipl. inž. elektrotehnike, Veselin Kandić – dipl. inž. elektrotehnike, Ratko Škuletić – filosofija; JU Ekonomsko-ugostiteljska škola, Nikšić: Stanka Nikčević – srpski jezik i književnost, Lidija Mijušković – diplomirani ekonomista, Ljubica Jovović – diplomirani ekonomista, Rada Radović – ruski jezik i književnost; JU Mašinsko-metalska škola, Nikšić: Milanaka Đurđevac – srpski jezik i književnost; ŠC Ivan Goran Kovačić, Herceg Novi: Vuko Velaš – srpski jezik i književnost“.
Reagujući na ovu, u crnogorskom školstvu nezapamćenu represiju, preko 900 učenika Gimnazije Stojan Cerović od početka se solidariše sa svojim profesorima i započinje štrajk. Njima se pridružuje i znatan broj učenika iz drugih škola. Četiri učenika Gimanzije (Miloš Cicmil, Simeon Minić, Vladimir Đuretić i Nikolina Kostić, demonstrativno napuštaju Nikšić i odlaze u Trebinje i Beograd na dalje školovanje, a grupa roditelja učenika Gimnazije organizuje prvu protestnu šetnju, 18. septembra, na Dan oslobođenja Nikšića, u kojoj učestvuje ogroman broj nezadovoljnih građana“, ukazala je Milica Bakrač.
Pomenula je i one, koji su već u Carstvu nebeskom srpskoga jezika: Dragišu Madžgalja, Momira Vojvodića, Gara Jovanovića, Kosta Ninkovića, Vlajka Ćulafića, Miodraga Tripkovića, Kostu Radovića, Ranka Jovovića, Rajka Petrova Noga i Iliju Lakušića.
