Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije danas, 17. novembra, na spomen Prepodobnog Joanikija Velikog, svog nebeskog zaštitnika, služio je Svetu arhijerejsku liturgiju u manastiru Rustovo, uz sasluženje sveštenstva i sveštenomonaštva Mitropolije crnogorsko-primorske i Eparhije budimljansko-nikšićke.
Po zaamvonoj molitvi povodom Mitropolitovog imendana prelomljen je slavski kolač, a po otpustu je besjedio Visokopreosvećeni Mitropolit.
Poučio je sabrane da kada dolazimo na Svetu službu Božju, naročito na Svetu liturgiju, treba da otvorimo svoje duše, srca i umove i sav svoj život, i svoje najbolje misli i brige, muke i patnje, prinesemo Gospodu na dar, Ocu našem nebeskom koji nas smiruje kao svoju ljubljenu djecu i nispošilje nam svoju blagodat i milost, svoju svjetlost, istinu i pravdu:
„I na takav način mi ulazimo sa jednim duševnim stanjem na Svetu službu Božiju, naročito kada se vrše Svete tajne, kada se služi Sveta liturgija, a izlazimo potpuno drugačiji, izmijenjeni, ohrabreni, utješeni, ispunjeni Božanske ljubavi, Božanskoga života, prisustva. Na svakoj Svetoj službi, bilo da nas je dvojica ili trojica ili više hiljada, kada smo zajedno, tu je i Gospod sa nama. On je rekao gdje su dvojica ili trojica sabrani u ime moje i ja sam tu sa njima, a to se naročito odnosi kada smo zajedno u molitvi, posebno kada smo zajedno u službi, kad vršimo Svete tajne Hristove, kada služimo Svetu liturgiju, kada se pričešćujemo živonosnog Tijela i Krvi Hristove.”
Tada nas Gospod, kako je kazao, susreće na vratima hrama i samo je važno da imamo osnovno nastojanje, koliko to mi možemo, da učestvujemo u Svetoj službi Božijoj, a sve ostalo je Božje, sve ostalo je dar Njegove ljubavi očinske, Njegove milosti i On bolje zna šta nam treba nego mi sami.
“On je bliži našem srcu nego što mi sami možemo da budemo bliski svome srcu. On zna sve naše patnje, sve naše muke, sve naše probleme. Zna i koliko se trudimo i kako se trudimo, ali čak ni na to ne gleda, važno je da dođemo. Sve prima kao svoje mile sinove i kćeri. Takva je Božija ljubav, uvijek otvorena, uvijek svijetla i prosvećuje našu tamu i oslobađa nas od naših grijehova i muka i patnji, čini nas novim ljudima, daje nam novi život, novi polet, novu radost, novu hrabrost. Na takav način obnavljajući se tako neprestano kroz Svete službe Božje idemo za Hristom – putem Božijim”, besjedio je Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije.
Mitropolit je istakao da nas ljubav koju imamo prema Gospodu vodi putem spasenja te da su se mnogi zbog te ljubavi udaljavali od ovoga svijeta, vidjeći njegovu prazninu, pustoš i obmanu. Sve, pa i ono najbolje je prolazno, a ono što nije prolazno to je kada se čovjek sjedinjuje sa Gospodom.
„Dotiče se Njegovog života i Njegove vječnosti po milosti Božijoj i na takav način, dotičuću se Božanskog života, sjedinjuje se sa Hristom. Čovjek dotičući se božanske vječnosti prevazilazi ovaj svijet i vrijednosti ovoga svijeta, vidi da su one privremene, da su prolazne i da je svaki onaj ko se vezuje samo za njih na pogrešnom putu i da će naći pustoš umejsto punoće. Ali opet kada se čovjek sjedinjuje sa Gospodom sve od ovoga svijeta ima vrijednost i na takav način i ono prolazno stiče neprolaznu vrijednosti“, rekao je Vladika.
Objasnivši da i male stvari imaju veoma veliki značaj ako smo u Hristu, ako smo sa Gospodom, jer nam On daje punoću smisla i svakoga našega daha i svakoga našega dana i djela, Visokopreosvećeni Mitropolit je kazao da su se tako Božiji ugodnici radi ljubavi Božje vrlo često usamljivali zato što su htjeli da se ispune Božijom radošću i punoćom, novim životom.
„Onda su se vrlo često vraćali ovome svijetu, postajući kao svjetila koja se ne skrivaju pod sudom, nego se ističu da svi vide pravednike kao grad koji na gori stoji i da ga svi vide“, kazao je Vladika, dodavši da se tako Prepodobni Joanikije Veliki dugo podvizavao u Olimpijskim gorama u maloj Aziji, gdje su bile velike monaške naseobine od šestog vijeka pa sve do dolaska Ismailćana koji su otuda potisnuli monahe i od tada se oni sele na Svetu Goru.
Govoreći o žitiju Prepodobnog Joanikija Velikog Visokopreosvećeni Mitropolit je podsjetio da je on mnoge podvige prinio Gospodo mnoge patnje preživio radi slave Božje, stradao za Gospoda, ali ga Gospod nije ostavio nego ga je ispunio svojom svjetlošću i svojom milošću.
„Pa je kasnije on postao veliki duhovnik, poznat svima, mnoge monahe sabirao oko sebe, mnoge upućivao na put Božiji. Znali su za njega i velmože i carevi, ali sve je to bilo zato što se on ispunio Božjom milošću i istinom. Postao i znamenit silom riječi Božije koja se nastanila u njegovim ustima.“
Na kraju svog obraćanja čestitao je praznik Svetog Joanikija Velikog i sabranje, zablagodarivši mati Teodori i sestrinstvu na ljubavi, a posebno djeci koja ovdje dolaze i uče pjevanje, uče da čteciraju:
„Velika je nada u djeci koja su radosnoga lica kada dolaze u crkvu, kada su sa nama. U njima je budućnost i zato sve ono što im damo dokle odrastaju, to će oni stostruko da uzvrate, prije svega svojim roditeljima, a onda i svima ostalima i Crkvi Božjoj i otadžbini. Na zdravlje i spasenje, srećan vam ovaj divni i veliki praznik!“
Vesna Dević
Foto: Nikola Joksimović
