Danas je u manastiru Rustovo u Paštrovićima proslavljena slava hrama Svetih carskih mučenika Romanovih.
Svetu Liturgiju je služio Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Joanikije uz sasluženje: protosinđela Justina (Mrenovića) i Klimenta (Boljevića), protojereja Dragoslava Rakića, Slobodana Lukića i Aleksandra Lekića, jeromonaha Filoteja (Markovića) i Gavrila (Štrbca), jerođakona Teodora (Šljivančanina) i uz učešće sestara monahinja i vjernog naroda.
Na kraju Svete Liturgije osveštani su slavski prinosi i prelomljen je slavski kolač.
Arhipastirskim slovom po otpustu Liturgije, sabranom sveštenstvu, monaštvu i vjernom narodu, obratio se Visokopreosvećeni Mitropolit Joanikije.
Govoreći o vjeri Svetih apostola Hristovih, koji su ”iskupiteljno i spasonosno stradanje Hristovo i Njegovu pobjedu nad smrću” propovjedali po cijelom svijetu, Mitropolit je rekao da su Sveti apostoli tu vjeru ”zapečatili svojom krvlju i svoje glave dali za Gospoda Isusa Hrista”, te naglasio da je prava, istinska ljubav, jedino ona koja je spremna na žrtvu.
”To je vjera koja je ispunjena Božijom ljubavlju i Božijom silom. To je vjera koja je spremna da se žrtvuje. To je ljubav koja je spremna da prinese svoj život za bližnje svoje. To je prava istinita ljubav! Moramo znati svi, a naročito mladi, da je jedino prava istinska ljubav ona koja je spremna na žrtvu, a ona koja ostaje samo na riječima i na plitkim šarenim lažama, tu nema prave ljubavi. Ona ljubav koja je spremna da ide na žrtvu – to je prava istinska ljubav. Sveti apostoli, budući ispunjeni Božijom ljubavlju i blagodaću Duha Svetoga i silom Božije istine, oni su bili spremni ne samo da propovjedaju Jevanđelje Hristovo, nego i da posvjedoče svojim životom i svi su ga zapečatili svojom mučeničkom krvlju osim Svetoga Jovana Bogoslova.”
Vladika je dodao da se Sveti Jovan Bogoslov, ostavši jedini od Svetih apostola pod Krstom Hristovim tokom Njegovog raspeća, saraspeo svome Gospodu, te da je ”očigledno da je Božiji promisao bio da on i okonča ovozemaljski život drugačije od ostalih Svetih apostola, jer se za njega govori da je bio ispunjen Božijom ljubavlju više od ostalih apostola u vrijeme Hristove propovijedi na zemlji”.
On je podsjetio da je u prvim vjekovima hiljade i hiljade hrišćana mučenički postradalo za svetu vjeru pravoslavnu i poučio da se mučeničko stradanje hrišćana prvih vjekova nije posmatralo samo kroz prizmu njihove spremnosti na stradanje Hrista radi, već i kao sjeme iz kojega će nići novi bogati plod.
”U prvim vremenima kada su govorili o mučenicima nisu govorili samo o onima koji trpe stradanja i spremni su da idu na žrtvu i na smrt za Hrista Gospoda, da se sjedine sa Hristom Gospodom, da se upodobe Njegovoj smrti na Krstu, nego se govorilo o mučenicima kao onima koji ustrojavaju Crkvu Božiju – utemeljuju je. Kao o najvećim djelateljima na Njivi Gospodnjoj, jer krv Svetih mučenika je sjeme iz kojega se rađaju novi hrišćani. Tako su oni govorili i tako su vjerovali. ”, kazao je Mitropolit Joanikije i dodao da je ta i takva vjera jednostavnih, prostih hrišćana mučenika prvih vjekova ”preporodila bezbožnu, pagansku, veoma moćnu i opaku rimsku imperiju i pobijedila gonitelje i mučitelje”.
U nastavku svoje besjede, Vladika je podsjetio na svijetli i blagi lik ruskog cara Svetog Nikolaja Drugog Romanovog i stradanje Svete carske porodice Romanovih – cara Nikolaja, carice Aleksandre, carevića Alekseja, velikih knjeginja Olge, Tatjane, Marije i Anastasije, koji su postradali zajedno.
On je kazao da se ruski car Nikolaj Romanov isticao svojom vjerom i pobožnošću, blagočestivošću, ktitorskim duhom prema pravoslavnoj vjeri i Crkvi Božijoj. Podsjetio je da je kada je došlo zlo i teško vrijeme, vrijeme velikih unutrašnjih nemira, car Nikolaj žrtvovao vlast i na traženje mnogih iz njegove države, predao je drugima.
”On je tim potezom pokazao da je spreman da ide na žrtvu, da žrtvuje i svoj položaj i svoju zemaljsku slavu za slavu Carstva nebeskoga. I od toga momenta počinje njegov novi život. Počinje njegov uzlazak na golgotu. Bez ikakve zaštite i bez ikakvog položaja, on je živio kao prosti, obični čovjek neko vrijeme, u poniženju, ali u poniženju Hrista radi i moleći se za svoj narod i za svoju otadžbinu. Iako se povukao, on je zapravo bio i dalje veliki car ruski i nijesu to mogli previdjeti oni koji su to tražili od njega, pa im je smetao i preseljavali su ga iz jednoga mjesta u drugo, i on je tako trpeći poniženje molio se Bogu”, rekao je Mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Joanikije.
Opisujući jednu interesantnu fotografiju na kojoj je zabilježen car Nikolaj kako umoran i zamišljen sjedi na jednom panju nakon sječe drva sa radnicima u jednoj od mnogih bujnih ruskih šuma, Mitropolit je kazao da iako na prvi pogled to odsječeno stablo koje se vidi na na fotografiji, odaje utisak velikih promjena i sječe drveta velike ruske carevine i loze Romanovih, daleko je jači utisak da će iz tog korijena da izrastu nove stabljike i da će se obnoviti biće tog velikog stabla.
”Evo vidimo, poslije stradanja Svetog cara Nikolaja Rusija je doživjela velika iskušenja. Prije svega to ubistvo je najstrašniji zločin koji se dogodio u 20. vijeku. Tako je govorio naš blaženopočivši Mitropolit. To ubistvo je izvršeno kao satanski čin. Ne samo da su ih pobili, nego su poslije njihova tijela raznosili, spaljivali ih, premještali, da bi se zatro svaki trag. Međutim, pred Bogom je sve više rasla slava Svetih mučenika Romanovih i njihova žrtva se nije mogla zaboraviti, naročito u ruskoj dijaspori koja je bila odana svome caru iako je već bio postradao, ali mu je bila vjerna cijelo vrijeme i stalno se govorilo o žrtvi Svetoga cara Nikolaja i njegove porodice, ali i u samoj Rusiji je ta svijest tinjala dugi niz decenija. Iako je pamćenje o Svetom caru Nikolaju i o njegovim dobrim djelima i o njegovoj vjeri i o njegovom ktitorstvu sve više potiskivano, s druge strane to pamćenje se na neki čudesan način stalno obnavljalo, sve do kraja 20. vijeka kada je Ruska Crkva donijela bogougodnu odluku da njih pričisli liku svetih i to je od velikog značaja za ruski narod.”
Mitropolit Joanikije je kazao da je taj čin izmirio Rusiju iznutra i uspokojio je, te ruski narod, koji je duboko osjećao kolektivnu krivicu zbog tog strašnog čina careubistva, priveo pokajanju.
”Vidimo da se Rusija i ruski narod koji je pretrpio mnogo poniženja u vrijeme komunizma, da se vraća. Počeo je naročito da se vraća sebi i svojoj državi i svojoj otadžbini poslije proglašenja Svetih strastoterpaca mučenika Romanovih.”
Vladika je podsjetio na dobročinstva Svetog cara Nikolaja Romanovog prema srpskom narodu.
”Znali su naši preci da će doći do Velikog rata i nijesu imali kome drugome da se obrate za zaštitu od Austrougarske, osim ruskoj carevini, koja nije bila spremna da uđe u još jedan novi rat jer je bila veoma iscrpljena. Imala je velike planove za sveopštu obnovu, ali je car Nikolaj rekao: Ako dođe do toga rata, možete računati na našu pomoć i na našu zaštitu. To je jedna velika riječ, jedna velika odluka. To je učinio ruski car kao pokrovitelj slovenskih naroda i kao pokrovitelj pravoslavlja.”
”Međutim, bio je još jedan strašniji momenat kada je rat već bio ušao u završnu fazu i kad je srpski narod bio pred svojim nestankom na albanskoj golgoti, i kad su počeli svi da ga izdaju i napuštaju, iako su tobože bili saveznici, pa kad je vidio ruski car licemjerje zapadnih sila, da ne izvršavaju svoja obećanja, kao što su to bili rekli, onda je zaprijetio da će on izaći iz rata ako u roku od 24 sata ne krene pomoć iz Evrope koja je bila obećana srpskom narodu. To je opet jedna velika riječ. Pamtimo ga, dakle, po dobrim djelima.”
Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Joanikije je istakao i veliku ktitorsku ulogu Svetog cara Nikolaja Romanovog u pravoslavnom svijetu, od Rusije, preko Svete Gore, Svete zemlje, širom Evrope a i kod nas. On je podsjetio da je Sveti car Nikolaj Romanov zajedno sa kraljem Nikolom Petrovićem podigao Saborni hram Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću, ”divni i veličanstveni hram u gradu Nikšiću i tamo je danas veliko slavlje”, rekao je Mitropolit.
Vladika je dodao da je bilo potpuno prirodno i što su sestre monahinje u manastiru Rustovo, ”podigle ovu lijepu crkvicu posvećenu Svetim mučenicima Romanovima, gdje danas proslavljamo ovu slavu”.
Mitropolit Joanikije je besjedu završio poukom o važnosti objedinjavanja u ljubavi Božijoj i prevazilaženja kako je kazao ”malih razlika i nesporazuma” od porodica, preko manastira do širih zajednica.
”To đavo sije te nesporazume i ne samo da ih posije, nego ih poslije i umnožava i uvećava, ali tamo gdje Božija ljubav osjeni srca pravoslavnih hrišćana sve te đavolje zamke i podmetanja nestaju kao prah i paučina. To tako i treba da bude među nama. Da uvijek budemo u ljubavi Božijoj i u bratskoj ljubavi i slozi. Amin Bože daj”, zaključio je Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Joanikije.
Crkva Svetih carskih mučenika Romanovih u manastiru Rustovo osveštana je 17. jula 2006. godine rukom blaženopočivšeg Mitropolit Amfilohije.
O. B.
Foto: Željko Drašković
