Predstavljanjem dvije knjige o stradanju velikog narodnog zbjega na putu od Podgorice (Vezirovog mosta) do Zidanog mosta u Sloveniji, sinoć, 14. juna 2025. godine, u organizaciji Mitropolije zagrebačko-ljubljanske i Crkvene opštine Ljubljana, počelo je obilježavanje osamdesetogodišnjice mučeničke končine sveštenstva i naroda u Kamniškoj Bistrici.
U Parohijskom domu u Ljubljani predstavljeni su zbornik tekstova sa naučnih skupova „Stradaln put od Vezirovog do Zidanoga mosta“, na kojem su govorili Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije, Budimir Aleksić i dr Srđa Trifković, i knjiga „Kainovski zločin od Vezirovog do Zidanog mosta (1944-1945)“, o kojoj su govorili autor, protojerej-stavrofor dr Velibor Džomić i dr Srđa Trifković.
Visokopreosvećeni Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije je u svom izlaganju istakao da se zalaže da se popišu i naučno istraže svi zločini, i četnički i komunistički i nacistički, svi, a naročito zločini koji su se dogodili među braćom.
„Da se oni izuče. Nijesu izučeni, nijesu popisani, grobnice nijesu otkrivene, još uvijek ovi pobijeni nesrećnici, naši, tako da kažemo, roditelji, đedovi, bake, sestre… još nijesu ni popisani, niti su njihove grobnice na ljudski način obilježene. Optuženi smo, naravno, da vršimo reviziju istorije. I to bi bilo tačno da je ta istorija stvarno napisana i završena, ali nije. Umjesto pisanja istorije, vršena je revizija istine i to od rata pa na ovamo i skoro sve do dana današnjeg. Naučne ustanove i u Srbiji i u Crnoj Gori, posebno u Crnoj Gori, još se nijesu ozbiljno pozabavile ovim problemima. Nijesu se pozabavile pasjim grobljima komunističkih zločina, masovnim grobnicama od Bara pa do Zidanoga mosta, nijesu se pozabavile jamama koje su komunisti napunili glavama svoje pobijene braće. Dakle, nešto još škripi i fali nam mnogo da se suočimo sa istinom, a to nam je potrebnije od hljeba“, pručio je Mitropolit.
Obilježavanje 80 godina od stradanja sveštenstva i naroda u Kamniškoj Bistrici, nastavljeno je danas, 15. juna, u Nedjelju svih Svetih, Svetom arhijerejskom liturgijom u Hramu Svetih Kirila i Metodija u Ljubljani i parastosom nevino postradalim. u Parku sećanja u Kamniškoj Bistrici.
Slovo Mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija na promociji zbornika „Stradalni put od Vezirovog do Zidanoga mosta“
Navršava se 80 godina od velikog stradanja našega naroda u Sloveniji 1945. godine, i to poslije završetka Drugog svjetskog rata, koje su bez suda, presude i bez prava na obilježavanje groba pobili Titovi komunisti.
Ono što smo do sada učinili na obilježavanju ove osamdesetogodišnjice nije dovoljno, ali uradili smo nekoliko važnih stvari. Održali smo dva manja naučna skupa, jedan u Podgorici, drugi u Banja Luci, štampali smo i ovaj zbornik radova koji ćemo večeras predstaviti ovdje „Stradalni put od Vezirovog do Zidanoga mosta“. Već smo obavili nekoliko pomena, posjetili smo jednu masovnu grobnicu iznad Banja Luke na Šibovima, gdje su kosti same izronile iz dubina zemlje prije 15-20 godina, i one su prosto same progovorile istinu o našoj tragediji.
Obavili smo pomen i u mjestu zvanom Razboj, taj Razboj nas posjeća na Kosovo – na naše glavno razbojište i na Kosovku djevojku koja ide po razboju mlada, i na mnoge druge razboje gdje je Mitropolit Joanikije sveštenomučenik sa sveštenstvom, koje je tada bilo sa njime, služio svoju posljednju Svetu liturgiju.
Kada vršimo pomene, molimo se Bogu za pokoj duša onih koji su postradali, imamo osjećaj da su se pred Bogom žrtve i zločinci već izmirili, oni su već odavno svi pred licem Božijim, a taj mir koji je već postignut na nebu treba da se dogodi i među nama. Ali mira ne može biti dokle se ne sazna istina, dokle se istina ne otkrije i dokle tu istinu, ma koliko ona bila gorka, ne prihvatimo, da se sa njom u potpunosti suočimo. Vidimo, za razliku od onih na nebu, da među nama nema još uvijek te spremnosti da se suočimo sa istinom.
Mi, kad smo vršili pomene, svakako da smo nešto i govorili. Dio javnosti od nas očekuje, iako nam dopušta da vršimo pomene, da ne govorimo ništa. I čini mi se da su u prilici, ponašali bi se onako kao što su se ponašali Italijani kada je vršen pomen junacima i herojima, oficirima Jugoslovenske vojske – Milanu Spasiću iz Crne Gore i Sergeju Mašeri iz Slovenije. Nakon što su oni minirali ratni brod zvani „Zagreb“ i poginuli kao Sinđelić, sveštenik Mandić je tražio da im izvrši pomen. Naravno, mogao je izvršiti pomen obojici, ali on je vršio pomen Milanu Spasiću pošto je Sergeju Mašeru pomen vršio katolički sveštenik. Dugo nije dobio dozvolu od okupacionih vlasti, na kraju mu je dozvoljeno sa strogom zapoviješću: da ne smije osim molitve ništa drugo govoriti. Sve mi se čini da bi pojedini i nama danas tako zabranili, možda bi nam dopustili da vršimo pomene, ali uz strogu zabranu da ništa ne smijemo govoriti.
Kada smo vršili pomene, mi smo i rekli po koju oštru riječ. Ali sam potpuno uvjeren da koliko smo god govorili oštrih riječi na ovim pomenima, da nijesmo uspjeli ukazati na sav užas komunističkog zločina, naročito ovoga koji se ovdje dogodio u Sloveniji poslije završetka Drugog svjetskog rata.
I optuženi smo, naravno, da vršimo reviziju istorije. I to bi bilo tačno da je ta istorija stvarno napisana i završena, ali nije. Umjesto pisanja istorije, vršena je revizija istine i to od rata pa na ovamo i skoro sve do dana današnjeg. Naučne ustanove i u Srbiji i u Crnoj Gori, posebno u Crnoj Gori, još se nijesu ozbiljno pozabavile ovim problemima. Nijesu se pozabavile pasjim grobljima komunističkih zločina, masovnim grobnicama od Bara pa do Zidanoga mosta, nijesu se pozabavile jamama koje su komunisti napunili glavama svoje pobijene braće. Dakle, nešto još škripi i fali nam mnogo da se suočimo sa istinom, a to nam je potrebnije od hljeba.
Ponoviću ono što sam i ranije rekao. Zalažem se najiskrenije i najenergičnije da se popišu svi zločini i da se naučno istraže, i četnički, bilo ih je nema nikakve sumnje, ali i komunistički i nacistički i svi, naročito, zločini koji su se dogodili među braćom, da se oni izuče. Nijesu izučeni, nijesu popisani, grobnice nijesu otkrivene, još uvijek ovi pobijeni nesrećnici, naši, tako da kažemo, roditelji, đedovi, bake, sestre… još nijesu ni popisani, niti su njihove grobnice na ljudski način obilježene.
Održavanje ovih naučnih skupova, sigurno je u dobroj mjeri doprinijelo rasvetljavanju istine, ali koliko je god do sad urađeno, uvjeren sam da je to tek početak i da ozbiljan rad predstoji. Naše je, naravno, da se uvijek molimo Bogu, da težimo ka miru, ka izmirenju, ka praštanju i kako god bilo, ako idemo putem istine, pravde i ljubavi, mi ćemo to i dostići koliko god to bilo teško.
Hvala na pažnji!
Vesna Dević
