Sinoć je u porti Cetinjskog manastira održana promocija knjige ”Vladika sa Lovćena”, autora Manojla Manja Vukotića, znamenitog novinara i publiciste.
O knjizi su govorili: Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Joanikije, književnici Selimir Radulović i Radomir Uljarević, i autor knjige Manojlo Manjo Vukotić. Moderator ove večeri, bio je urednik časopisa ”Svetigora” Radosav Rajo Vojinović.
Promociji knjige ”Vladika sa Lovćena”, prisustvovao je Njegovo preosveštenstvo Episkop dioklijski gospodin Pajsije.
Sabrane je na početku pozdravio i o knjizi ”Vladika sa Lovćena” govorio Visokopreosvećeni Mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Joanikije.
On je naglasio da je riječ o knjizi koja se ne ispušta iz ruku dok se ne pročita do kraja, te da je gospodin Vukotić, budući višedecenijski novinar, postao ”majstor riječi”.
”Reklo bi se da kao da svaku riječ brusi, da zasija što većim sjajem, ali isto tako imate osjećaj da ta riječ teče. Sve mi se čini da je u pravom momentu napisao ovu knjigu. Prije svega tu je njegovo veliko iskustvo u pisanju već dugo; drugo – veliko znanje, veliko poznavanje literature. Koliko je samo književnika, mislilaca, koji su pisali o Njegošu, smjestio u ovu knjigu, sa njihovim mislima, i tako napravio jedno vrlo interesantno štivo, blagodareći tome što se predivno stavlja i u kontekst Njegoševe misli, ali i u kontekst savremenih problema s kojima se susrećemo”.
Hram Božiji – Njegoševa vječna inspiracija
Mitropolit je posebnu pažnju posvetio temi hrama u Njegoševim djelima, te je u tom kontekstu skrenuo pažnju da i Vukotićeva knjiga ne govori samo o Njegošu, već i o Njegoševoj kapeli kao neodvojivom dijelu Njegoševog književnog djela.
”Tema hrama u Njegoševom djelu je ogromna i u Luči mikrokozma i u Gorskom vijencu, s tim što u Luči mikrokozma temu hrama Njegoš dodiruje kroz ličnost Gospoda Isusa Hrista Spasitelja našega, a u Gorskom vijencu je to mnogo šire, nekako mnogo konkretnije, mnogo bliže poimanju nas običnih ljudi, običnih hrišćana, ali cio Gorski vijenac je prožet temom hrama.”
U kontekstu priče o hramu u Njegoševim djelima, Mitropolit se dotakao i Vladičinih stihova napisanih na kupoli hrama Svetog Petra u Rimu: ”Radi čovjek sve što radit’ može, da ugodi tebi višnji Bože”.
”Možda je to jedna od najljepših himni hramu Božijem, jer preko divljenja rukotvorenom hramu kojega vidimo i opipavamo, kojega razgledamo, on ulazi u tajnu vječnog hrama Božijeg, cijelog kosmosa i kosmičke Liturgije i u tajnu Božije svjetlosti koja se izliva iz tog nerukotvorenog hrama i prožima cijelu tvorevinu.”
Njegoševa želja da bude sahranjen u hramu Božijem naglašena u njegovom testamentu
Skrenuvši pažnju na to da Njegoš Luču mikrokozma završava Liturgijom, on je podsjetio na stih ”dobrodjetelj u hram osveštava” i iznio svoje tumačenje ovih riječi, podvukavši da je ono jednostavno i da može biti, kako je kazao, ”početak tumačenja tog stiha”.
”Dobrodjetelj, vrlina, tek dobija svoju silu i svoju svetost kada se kroz hram doživljava i kada se kroz hram osvešta bilo koja naša vrlina, milosrđe, dobrota, samilost, sažaljenje, strpljenje. Ljubav nije sama za sebe dovoljna dok ne dobije božanski sadržaj, dokle se kroz hram Božiji ne osvešta, e tek tada ona kao dar Božiji zablista u svom punom sjaju, a Luča mikrokozma, kao što rekoh, završava Liturgijom.“
Navodeći nekoliko misli iz Njegoševog testamenta koje se odnose na Liturgiju, ”koliko me od moga đetinstva Tvoje nepostižimo veličestvo topilo u gimne, u gimne Božestvene radosti, udivlenija i veleljepote Tvoje…”, Mitropolit je ustvrdio da je Njegoš u svom testamentu naglasio svoju želju da bude sahranjen u hramu Božijem.
„Kad uđemo u smisao Njegoševog djela lako ćemo shvatiti zašto je Njegoš zaželio da se sahrani u crkvi gdje se neprestano služi Božija Liturgija kao u svakom osveštanom hramu, jer na svaki osveštani hram Božansko oko neprestano prizire, Božanska blagodat uvijek tu obitava“.
”Vidimo da on ovdje zapravo govori o Liturgiji koja se vrši u hramu, o onoj Liturgiji koja obuhvata i nebo i zemlju, a svaka Liturgija obuhvata i nebo i zemlju, jer zapravo vječni arhijerej, sveštenodelatelj svake Svete službe, naročito Liturgije je sam Gospod Isus Hristos kao vječni arhijerej, a svi mi, i sveštenstvo i narod koji smo u hramu, saslužujemo Hristu kao vječnom arhijereju. ”
U nastavku Mitropolit citira i tumači još nekoliko redova iz Njegoševog testamenta. ” Ja sa nadeždom stupam k tvojemu svetilištu božestvenom, kojega sam svijetlu sjenku nazrio jošte sa brijega, kojega su moji smrtni koraci mjerili. Ja na tvoj poziv smireno idem, ili pod tvojim lonom da vječni san boravim, ili u horove besmrtne da te vječno slavim”.
”Dakle, ta tajna odlaska u naručje Božije, nije baš potpuno nikome otkrivena, ali on ostavlja jednu malu dilemu da li će se naći pod lonom Svevišnjega, da vječni san boravi. To je zapravo vječni život; ili u horove besmrtne da vječno proslavlja Gospoda. Zapravo, on ima izvjesnost i jednog i drugog. To se samo u našem umu ne slaže, ali u umu Njegoševom je to sigurno bilo jedno. On je često volio da ostavi poneku nedorečenost, da i nama da priliku da tumačimo i da poniremo u tajnu koju nam on naznačuje.”
Čuvari Njegoševog amaneta
Vladika Joanikije je u svom obraćanju posebnu pažnju posvetio Njegoševom amanetu, koji, kako je Mitropolit kazao, Njegoš ”nije napisao svojom rukom, jer njegova zapovijest je bila amanet za svakog Crnogorca”. Vladika je dodao da se svaki amanet potvrđuje zavjetom, te naglasio da je Njegoš ostavio zakletvu da ga njegovi Crnogorci sahrane na Lovćenu, te da ako to ne ispune, ostaviće prokletstvo na njih.
”To moramo znati – silu Njegoševog amaneta, koji nisu mogli odmah ispoštovati zbog nevremena ali i zbog nereda koji se dogodio, neredovnog stanja, ali je knez Danilo čim se malo sabrao, odmah je izvršio Njegošev amanet i ispunio njegovu volju. Odužio se svome prethodniku. Isto tako je taj amanet poštovao i kralj Nikola. Vidimo da je odlazio na Lovćen, da je kapelu obnavljao, da je na svaki način vodio računa da se redovne godišnje službe vrše na Lovćenu. Kapela je po svemu funkcionisala kao Božiji hram, iako je crnogorski sud donio sramnu odluku u komunističko vrijeme – da kapela nije bila hram. Šta ih briga? Moglo im se, ali time je sud zapravo poništio sam sebe. Time je sud obesmislio cio taj proces”, kazao je Mitropolit Joanikije.
Mitropolit je istakao veliki značaj trojice mitropolita crnogorsko-primorskih: Mitropolita Gavrila Dožića (potonjeg Patrijarha srpskog), Mitropolita Danila Dajkovića i Mitropolita Amfilohija Radovića u očuvanju Njegoševog amaneta.
U vrijeme Mitropolita Gavrila Dožića došlo je do velike obnove Lovćenske kapele poslije stradanja u Prvom svjetskom ratu kada su je Austrougari umnogome oštetili projektilima. Mitropolit Gavrilo je insistirao na tome da se cijela Crkva založi za obnovu Lovćenske kapele i njena obnova je vrlo brzo postala centralna tema u Srpskoj crkvi. Kralj Aleksandar, budući da je u to vrijeme bio vrlo blizak sa Ivanom Meštrovićem, imao je ideju da na Lovćenu sagradi jedna veća građevina – mauzolej, međutim, nakon razgovora sa Mitropolitom Gavrilom Dožićem, vrlo brzo shvata da je ta ideja pogrešna.
”Mitropolit Gavrilo Dožić je išao lično kod kralja Aleksandra i izložio i svoj stav, ali i stav Svetog arhijerejskog sabora. Moramo priznati da kralj Aleksandar apsolutno nije protivrečio. Odmah je prihvatio inicijativu Crkve i te se svoje zamisli, odnosno svoje zablude, vrlo lagano odrekao. Ljudski je to sve bilo nekako s njegove strane, a on kao krvni srodnik prihvatio je da se iz kraljevske kase, ne iz državnog budžeta, obnovi Lovćenska kapela, kao krvni srodnik Njegošev.”
Zajedno sa srušenom kapelom, kazao je Mitropolit Jonaikije, postradao je Mitropolit Danilo Dajković, koji se lavovski borio, sa jakim argumentima koji su bili nepobitni i tako ubedljivi sa strane struke, ali za tadašnju vlast to nije značilo ništa.
”On se saraspeo sa Lovćenom, sa kapelom, odnosno raspeo se sa Vladikom Radom. Kada je nad Svetim Vladikom izvršeno nasilje kakvo nismo mogli očekivati ranije. Da je neko rekao Crnogorcima u 19. i s početka 20. vijeka da će oni i njihovi sinovi u budućnosti rušiti kapelu, to niko ne bi mogao vjerovati. To bi bila apokaliptična priča za njih. Isto tako, prosto je nezamislivo rušiti svetinju koja je imala takvo mjesto u našoj svijesti da je ušla u grb Crne Gore i ostala.”
Mitropolit je skrenuo pažnju da se u knjizi Manojla Manja Vukotića ”Vladika sa Lovćena” nalaze detaljni opisi istupanja i borbe Mitropolita Danila Dajkovića da se sačuva kapela na Lovćenu.
On je dodao da kada se govori o zastupnicima Njegoševog amaneta, nikako ne možemo da izostavimo princa Mihajla Petrovića, koji se argumentovano i znalački borio i pokrenuo tužbe, što takođe tadašnjim vlastima nije značilo ništa.
Kao velikog zastupnika Njegoševog amaneta, Mitropolit Joanikije je naveo blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija, koji je, kako je rekao, ”na svaki mogući način podsjećao vlasti Crne Gore da oslobode Crnu Gore od Njegoševog proklestva”, da ispune Njegošev amanet, da vrate kapelu na Lovćen i da Njegoša konačno sahranimo u njegovoj crkvi i proslavimo ga kao sveca.
”Mnogi ljudi na vlasti su govorili da bi to trebalo učiniti, međutim to se sve odlagalo i odlaže se i do dana današnjega. Nisam čuo ni jedan argument koji bi bio utemeljen u istini i u valjanim razlozima protiv obnavljanja kapele, ali jednostavno nema hrabrosti ova naša država da to učini. Ne može ona da slijedi Njegoša, prosto se raslabila do te mjere da to još uvijek ne može da učini, ali Bog će dati snage ovome narodu da to jednoga dana ispuni”, rekao je Mitropolit.
On je na kraju zaključio da srušena Lovćenska kapela ima svoju tajnu i svoju silu. Kako je kazao, ona iako je raspeta, njeno dejstvo time nije prestalo, nego se i pojačalo, što na neki način potvrđuje i knjiga gospodina Vukotića.
”Ona se, kao što Desanka kaže: na nebo vaznela. Ona djeluje iz onog svijeta na ovaj svijet. Djeluje na naše savjesti. Pročišćuje nas, vraća nas samima sebi. Vraća nas našoj savjesti. Vraća nas Njegošu i Njegoševom amanetu. Vidimo svojim očima dejstvo Njegoševe kapele, već su po Crnoj Gori mnoge podignute, a i u drugim srpskim zemljama se podižu.”
Mitropolit Joanikije je obraćanje završio riječima da je djelo Manojla Manja Vukotića ”Vladika sa Lovćena” doživio kao jednu od novopodignutih Lovćenskih Njegoševih kapela, jer, kako je rekao: ”Njegoš iz onog svijeta djeluje preko svojih sledbenika, preko svojih duhovnih naslednika”, te da je velika stvar što se gospodin Vukotić našao u tome zboru zastupnika Njegoševog amaneta i obnove Lovćenske kapele. ”Na tome mu kao Mitropolit crnogorsko-primorski od srca blagodarim”, zaključio je Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Joanikije.
Radomir Uljarević: Njegoševski duh je raspalio oganj slobode u srpskom duhu
Književnik Radomir Uljarević je kazao da se knjiga ”Vladika sa Lovćena” Manojla Manja Vukotića pridružila ogromnoj biblioteci knjiga različitih žanrova o Njegošu, te da je njome autor, iako, ”krijući se iza publicistike” zaronio u književnost i napisao djelo koje bi lako moglo da se pretoči u biografiju.
On je dodao da baviti se Njegošem predstavlja uzvišeni poziv, a čitanje Njegoša na srpskom jeziku – privilegiju.
Uljarević je istakao da je Lovćen simbol Crne Gore, te sa žaljenjem konstatovao da da danas postoje dva Lovćena i dvije Crne Gore.
”Istina, Njegoš je jedan, ali dva su groba Njegoševa. Onaj prvi grob, kapela posvećena Svetom Petru Cetinjskom, pravoslavna crkva u kojoj je, prema poslednjoj volji sahranjen vladika, pjesnik, gospodar Crne Gore, i onaj drugi grob, monumentalni mauzolej iz neke faraonske tradicije, koji zamjenjuje (uslovno) onaj pravi grob koji je nasilno odvojen od Lovćena i čije je kamenje razbacano po Ivanovim koritima.”
On je kazao da su za Vukotića Njegoš i Lovćen dva svetionika, a da u narodu postoje dijametralne razlike u čitanju i razumijevanju Njegoševog djela i lovćenske drame, pa je tako jednima svetionik Njegošev genij i Njegoševo srpstvo, a drugima Njegošev genij i nemoguća potreba da ga oslobode od srpstva.
” Pozornica te tragične drame je Jezerski vrh. Ova knjiga pouzdano, faktografski ukazuje na sve činove te drame koja i danas jednako traje i ukazuje na to da je Njegoš jedan nedjeljiv, nepobjediv i da ni skrnavljenje njegovog groba i njegovih moštiju ne uspijeva da izokrene značenje Njegoševoga djela. Oni koji se bore protiv njegovih svetih moštiju, videći da su one nepobjedive, pokušavaju vještački da proizvedu značenjsku promjenu riječi i tako onda ,,srpstvo” ima neko drugo značenje koji se tek otkriva kao kakav novi identitetski kod.
Uljarević je rekao da je Njegoš jedan od najvećih pisaca i najvećih ličnosti u istoriji slovenskih naroda, te da je ”njegoševski duh raspalio oganj slobode u srpskom duhu”.
” Čitavo njegovo djelo može se nazvati po njegovoj prvoj knjizi Svobodijada, jer on je pjevao o slobodi ljudskog duha, slobodi naroda, slobodi pojedinca da bude ličnost.”
Njegoševa politička misao
Radomir Uljarević navodi da je Vukotićeva knjiga vodič kroz istoriju satanizma novijeg vremena, te da je Njegoš primjer kako sudbina čovjeka nije samo ovozemaljska.
”Satanizma koji je nasrnuo na Njegoša, a nakon Njegoševog upokojenja, sa još većom žestinom na njegov grob. Na primjeru rušenja i obnavljanja Njegoševa groba može se sagledati sva kontroverznost, unutrašnji raskol, šizofrenost bića cijelog naroda, nepojatna državna posuvraćenost s puta kojim se išlo kroz vijekove. Njegošev pravoslavni grob zamjenjen je ovim novim nepravoslavnim monumentalnim spomenikom crnog mermera i četrnaestokaratnog zlata, poklon iz Vatikana, zlata kojim je simbolično poklopčano nebo iznad one skulpture Njegoševe na mišićavom i neuduhovljenom predstavom pravoslavnoga vladike. Njegoš je očigledni primjer kako sudbina čovjeka nije samo ovozemaljska, nego se nastavlja i nakon odlaska, nakon takozvane smrti.”
Uljarević skreće pažnju i na Njegoševu poltičku misao, budući da je istovremeno bio i na svjetovnom i duhovnom tronu, te zaključuje da kao što je Njegoš oblikovao svoj duhovni podvig a podvig njega, on oblikuje i državnu politiku.
”Njegoševa politička misao, vrhuni u poimanju složenosti tog pojma. Njegoš se kune vjerom Obilića, kune se vjerom pravoslavnom, vjerom Obilića. Vjera Obilića nije vjerovanje u Obilića, vjera Obilića je Obilićevo vjerovanje, način na koji Obilić vjeruje, način na koji se on samožrtvuje. Gospod se zadivio onome koji beskrajno vjeruje. Dakle to je krajnji izraz vjere pravoslavne, jer se on žrtvuje za svoj narod, za svoju Crkvu i za carstvo nebesko. Vjera Obilića nije, dakle samo vjerovanje ratnika u pobjedu. Vjera Obilića je supstancijalno vjerovanje srpstva. To je pravoslavna vjera, kosovski ratnici, najdublji vjernici. To je supstancija svetosavlja. Vjera Obilića je dakle suština vjera. Možda je najdublja religioznost Njegoševa izražena kroz tu svijest o žrtvenoj vjeri Obilića.”
Vraćajući se na knjigu ”Vladika sa Lovćena”, Uljarević zaključuje da je autor, jedan od onih čitalaca, koji su, baveći se Njegošem, zadobili veliku duhovnu korist.
”Ova knjiga će pomoći tumačenjima jer donosi pouzdane fakte, dragocjene za to sagledavanje. Vukotić je izabrao skromniju ulogu da bi time znatnije doprinio raščitavanju tog isuviše složenog konteksta, za razliku od nekih tumača koji pokušavaju da na ravnoj nozi s Njegošem raspravljaju o Njegoševim stihovima. Zato sve čestitke autoru i izdavaču čestitke, koji je poklonio povjerenje autoru.
Selimir Radulović: ”Vladika sa Lovćena” – knjiga u kojoj se overava proces trajanja Lovćena i Njegoša
Podsjećajući se djetinjstva i odrastanja na Cetinju, književnik Selimir Radulović je rekao da su ga upravo ti dječački susreti sa tamom u ranovečernjim izlascima na cetinjske ulice, ohrabrili da pogled usmjeri ka višnjem svijetu i uzda se u Boga.
”Ima tome više od pola veka, kada sam kao dečarac, iskradajući se iz roditeljskog doma na Cetinju, dok se hvatao prvi mrak, osvrćući se levo-desno započinjao razgovor sa svetom nevidljivim, čije sam prisustvo itekako osjećao, sluteći da i u njemu svi već poreciju o poretku nekome trenu. Ti davni, ranovečernji izlasci, sad znam, omogućili su mi najneposrednije suočenje sa tamnicom u koju smo pali i mi, ubodrili me da se vremenom ne osvrćem nasumice, već da pogled usmerim ka gore, ka uzdanjima koja dolaze ozgo iz sveta heruvima i serafima. Sa svešću kakvom-takvom da sem stvari bolesnih i zabavnih, postoje i stvari strašne i da sa zlatookih visina iz boljih i, srećnih svetova, naša zemaljska palata gubi svoju gordost i svoju simetriju. Shvaćeći prevarne odežde, bauljajući u unutrašnjosti smrtnoga čamca, suoči sam se sa strašnom zagonetkom dolaska i odlaska, bezmalo kao insekt što na listu ili cvetu puzeći odmerava i tamnu i svetlu stranu sveta.”
On je dodao da iz tog djetinjeg perioda pamti svakodnevne susrete sa sjenkama Lovćena i kapele na njenom vrhu, što se događa i danas u suretu sa knjigom ”Vladika sa Lovćena”.
” Evo ih danas te dve reči – Lovćen i Njegoš, zajedno u zagrljaju, u knjizi Manojla Manja Vukotića, koju promovišemo kao dva podvorna stuba, ostajanja, kako on kaže, kao dva simbola shvatanja života. Reč je o popularno esejističko-publicističkom štivu, s inspirativnim narativom za juče, danas, ali i za daleko neko pokoljenje, koje nedri najneposrednije iz reči istočnika duhovnosti i kulture, od Vuka Karadžića, Ljube Nenadovića, Pavla Apolonoviča Rovinskog, do Svetog i ravnoapostolnog Nikolaja Srpskog, Mitropolita Gavrila Dožića, Mitropolita Amfilohija i do mnogih drugih.”
Radulović je naglasio da Vukotić u svom djelu razblistava narativ u narodu ”svagda u borbi i pregnuću”. Po njegovim riječima u ovom djelu se imenuje proces raznjegošavanja Njegoša, ali i ”overava proces trajanja Lovćena i Njegoša, povratka Njegoša Lovćenu”.
”Da kažem i ovo. I ovoga časa kao sluga beskorisni našeg malog sabranja, stajuć uz onog čiji divni dah dužina vremena ne gasi, sred sveširećeg pepela tuge, moli se da poštujemo jedni druge, da drugoga, kako veli veličanstveni Tašanin, smatramo većim od sebe, svedočim s verom kao i naš autor kao i svi mi, da će se Lovćen i Njegoš vratiti u zagrljaj spasonosni na vek i vekova. Čestitam Manju na divnom katunskom darivanju, na spasenje, na mnogaja ljeta”, zaključio je književnik i urednik Letopisa Matice srpske, Selimir Radulović.
Manojlo Vukotić: Njegoš je u svakom svom stihu upisao ko je i kako se zove
Zablagodarivši Visokopreosvećenom Mitropolitu Joanikiju na pozivu i prilici da predstavi svoju knjigu u Cetinjskom manastiru, autor knjige ”Vladika sa Lovćena”, Manojlo Manjo Vukotić je kazao da je vodilja za pisanje ovog djela bilo pitanje – jesmo li se odužili vladaru, vladici i pjesniku?
”Usudio sam se da uskočim u maticu koja peni, žubori, primiruje se, razliva, pravi vodopade već gotovo dva veka. Nisam sigurno uspeo da odgonetnem to pitanje. Ne mogu naskočiti Lovćen. Želio sam da od njegovih kamenih pluća izvučem, makar one žile kucavice koje ga drže tako uspravnog i prkosnog sa genijalnim pesnikom na njegovoj kapi – dva nenadmašna vrha.”
Vukotić je naglasio da ne postoji ličnost koja je za tako kratkog života, svom narodu ostavila sjajniji i trajniji dar od Njegoša, te onog koji je kao njega ”sudba nosila od provalija do najvećih nebeskih svodova”
”Od svetiteljstva do zlotogrđa, od svenarodnog pevanja do političkog progona, od državnog simbola do državnog izdajnika. Ne postoji ličnost svebožija i svenarodna oko koje se toliko grlimo i oko koje se toliko gložimo. ”
On je naveo da je Njegoš u gotovo svakom stihu upisao ko je i kako se zove, ali da se poslije dva vijeka, kako je rekao, ”nepismeni nasrtljivci” nadmeću u provjeravanju koje je Njegoš nacije i koje je vjere.
”Prenosili su ga zakopavali, otkopavali, rasipali mu kosti, odvajali glavu od tela. Pojavom stotinu sveštenika na sahrani, a onda su ga šesti put strpali u tamnu podzemnu odaju bez krsta i bez tamjana. Prepravljaju mu stihove, prevode ga na svoj izmišljeni jezik i dopisuju mu nepostojeća slova.”
Vukotić je podsjetio da je prvi spomenik Njegošu podignut nakon više od osamdeset godina po njegovom počinku, i to u Trebinju, od strane njegovog sabrata Jovana Dučića. U Beogradu je, napominje on, spomenik Njegošu podignut vijek i po poslije, i to kao kopija Njegoševog spomenika u Podgorici. Vukotić ovome dodaje i činjenicu da se danas na Cetinju odbija vraćanje spomenika kralju Aleksandru, koji su Cetinjani podigli 1934. godine.
”Pa tako i moje Cetinje koje je želelo da podigne spomenik, i podiglo ga 1934. godine jedinom kralju rođenom u ovom gradu. Danas, kukavički odbija da ga vrati gušeći se u samoobmani da je kralj okupator. Srpski okupator. Okupator svoje dedovine. I još, da je okupator zato što je podigao, obnovio iz svog budžeta kapelu na vrh Lovćena 1925. godine, 9 godina pošto su je razorili austrougarski plotuni. Posle tih plotuna, austrougari su ušli u Cetinje, nije pukla nijedna petarda.”
Autor djela ”Vladika sa Lovćena” je govoreći o nekadašnjem i sadašnjem Cetinju, kazao da su ”naopake rabote svih vrsta presekle njegovu uzvišenu lepotu, njegovu snagu i njegovo stvaralaštvo”.
”Nismo više poznati kao grad velikih srpskih slikara, po njihovim raskošnim platnima i bojama, nego nas sad prepoznaju po platnima krvavih bratstveničkih košulja. I crkva sa svojim viševekovnim svetinjama, ognjištima pismenosti, bedemima koji su očuvali veru, ime, jezik, postojanje, narod i državu za nove prevratnike i nove poturice više nije njihova crkva. Raskolnici i otpadnici sklapaju sektu, jer crkvu ne mogu napraviti nikada i neće nikada.”
On je naglasio da je Njegošev amanet iznevjeren, ali da sve političke mene i smene, te koračanja od kvazicrnogorstva ka kvazi srpstvu i nazad, ne mogu umanjiti njegovu veličinu i kako je rekao ”zanosnu grmljavinu mudrosti”, ali da je vrijeme da se ”otkopavanje temelja koje su Petrovići vanvremenski mudro zidali i čuvali 220 godina” završi.
” Da se završi mirom, dogovorom, razumom, opraštanjem, pomirenjem, bratskom slogom”, kazao je Vukotić, te svoje obraćanje na promociji autorskog djela ”Vladika sa Lovćena”21. jula 2025. godine na Cetinju, uz ponovne izraze blagodarnosti Mitropolitu Joanikiju i ostalim besjednicima, zaključio riječima:
”Iz zlatne kolijevke istorije nije tako teško ući u budućnost. Postoji izlaz. Njegoš je ucrtao put. Pokazao rukom kuda valja ići. I osvetlio ga najsjajnijim zvezdama. I narodu. I vlasti. I crkvi. I valja ga u stopu pratiti. Možda još koji korak osavremeniti ovozemaljskim da se učini, da se iskorakne, da se doskoči, da se pripomogne, da se dorekne. Ali, nema ni svetijeg ni svetlijeg puta od onog koji vodi od Cetinjskog manastira do Jezerskog vrha. Nadamo se vaskrsenju. Nada nema prava ni u koga do u Boga i u svoje ruke. Ova knjiga je posvećena toj nadi. ”
O. B.
