Svetom arhijerejskom liturgijom koju je danas, na praznik Svetog proroka Ilije Tesvićanina, uz sasluženje protojerejâ Željka Ćalića i Predraga Katanića i đakona Zarije Vukovića, u molitvenom prisustvu vjernog naroda, služio Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije u Crkvi Svetog Vasilija Ostroškog – Ružici na Sinjajevini, počeo je crkveno–narodni sabor koji se od 1894. godine, kada je ova svetinja podignuta, tradiconalno održava na Ilindan.
Po zaamvonoj molitvi Mitropolit Joanikije je blagosiljao slavske darove, a potom je blagoslovio sabrane i čestitao slavu.
Ističući da je prije nego što je u ovaj svijet došao Gospod Isus Hristos, Bog slao velike i znamenite ličnosti svome narodu, među kojima je i Sveti prorok Ilija, Vladika je kazao da je on na najčudesniji način davno prije Hrista izobrazio Njegov život svojim životom:
“Na takav način po Božijem promislu, pripreman je dolazak Hristov u ovaj svijet, što su raniji veliki Božiji ugodnici, naročito proroci, imali Hristovu silu u svome srcu i umu i u svojoj duši, jer su mogli činiti prevelika i preslavna čudesa, kao što je Gospod Isus Hristos kasnije činio”, besjedio je Vladika, podsjetivši da je Gospod rekao svojim učenicima da će i oni činiti čudesa kao što je On činio, jer će im dati tu silu. Bog sa neba je davao tu silu i prije Hristovog dolaska pojedinim znamenitim ličnostima, ali razlika između njih i Hrista, pojasnio je, što su oni ipak bili smrtni ljudi, kao i mi, a Gospod je silom svoga Božanstva satro smrt i vaskrsao iz mrtvih i svima onima koji u Njega vjeruju dao je tu blagodat da savaskrsnu sa Njime, da uživaju u slavi i sili i svijetlosti Njegovog vaskrsenja i novoga života.
Govoreći o bogatom žitiju Svetoga proroka Ilije, pomenuo je samo jednu stvar – završetak njegovoga života ovdje na zemlji pošto je učinio promnoga čudesa i mnoge ljude obratio od tame ka svijetlosti i u njihova srca unio vjeru i vodio ih pravim istinitim putem, svjedočeći Boga živoga u narodu koji je, kako je on govorio, hramao na oba koljena.
“On nije otišao iz ovoga svijeta kao ostali ljudi, nego je bio uznešen na ognjenim kolima na nebo, a time je izobrazio Hristovo vaznesenje na nebo. Nije to Gospod njemu dao, koliko god bio zaslužan. radi njega, nego kao velikog i preslavnog proroka On ga je nagradio na kraju njegovoga života da najavi Hristovo vaznesenje na nebo i sjedenje u slavi Božijoj, što je posvjedočeno da je kad se Hristos vaznio na nebo sjeo sa desne strane Boga i Oca”, kazao je Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije.
Dalje je obrazložio da je to tako učinjeno da Hristos u ljuskoj prirodi se vaznese na nebo i sjedne sa desne strane Boga i Oca, da ljudska priroda bude sa desne strane Boga i Oca, kako bismo svi mi zajedno sa Njime imali udio u Njegovoj vječnoj slavi. On kao Spasitelj – glava Crkve, sve nas je udostojio te vječne i neprolazne slave Božije.
Sveti proroci su najavljivali, propovijedali, predosjećali, predviđali dolazak Hristov, a mi pravoslavni hrišćani, naglasio je, živimo u toj blagodati kao zajednica u Tijelu i Krvi Hristovoj, kao jedan bogočovječanski organizam, kao zajednica Svetih koja je prožeta Božijom ljubavlju, milošću, istinom i pravdom.
“Zato mi pravoslavni hrišćani, kada smo toliko počastvovani od Boga živoga i Spasitelja našega Isusa Hrista, da živimo novim životom u vječnoj i neprolaznoj radosti i ljepoti koju veću ovdje doživljavamo, koja se projavljuje iz Carstva nebeskoga i obasjava nas kada se god saberemo na Svetu službu Božiju, posebno kada se pripremio i udostojima Svetih tajni Hristovih, imamo posebnu obavezu da svjedočimo Božiju ljubav, istinu i pravdu”, kazao je Mitropolit, poučavajući sabrane da ćemo to najbolje posvjedočiti tako što ćemo imati ljubav prema bližnjima svojim, koja izvire iz Božije ljubavi. Kada se Božija ljubav dotakne naših srca i misli, onda se mi osposobljavamo da tu ljubav širimo u ovome životu i da je svjedočimo i rasprostranjujemo, da ona prožme naša srca i našu zajednicu, počevši od porodice ili manastira, i onda dalje cio ovaj svijet.
Podsjetivši da je Sveti prorok Ilija jedan od najpoštovanijih svetaca, kome su sve naše gore posvećene, istakao je da skoro da nema nijedne planine gdje se po starom običaju na Ilindan narod ne sabira i ne praznuje, naročito tamo gdje su podignuti Sveti hramovi Božiji:
“Evo ovde je podignut ljubavlju i žrtvom vaših predaka Hram Svetoga Vasilija Ostroškoga, ali kada se ovdje sabiramo na Svetog proroka Iliju, na takav način praznujemo i Svetoga Vasilija i Svetoga proroka Iliju zajedno. Sveti Vasilije, svetac iz roda našega srpskoga pravoslavnoga, takođe je Hrista u svome srcu nosio i ljubav Božiju i njome je čudotvorio i za vrijeme svoga života, ali ga je Bog obdario premnogim čudesima naročito poslije njegovog upokojenja, koja se neprestano izlivaju preko njegovih svetih moštiju.”
Kao mnogo važno je naglasio da treba da poštujemo i ostale Božije ugodnike kao što je Sveti prorok Ilija, koji je možda jedan među najpoznatijim svetim prorocima po broju čudesa koja je učinio i po velikim i preslavnim znamenjima i opomenama koje i sada čini kao i u vrijeme svoga zemaljskoga života. One koji idu pravim Božijim putem osnažuje da budu još snažniji, čvršći i vjerniji, a one koji zalutaju i odstupe i počnu razarati Crkvu i vjeru, kao što to često biva, veoma strogo opominje.
Pozivajući sabrane da zablagodare Bogu što su se danas u slavi Božijoj na ovaj sveti praznik sabrali, a Sveta služba je najveće i najuzvišenije blagodarenje, Vladika je kazao da se treba isto tako sjetiti i zasluga predaka koji su imali potrebu da na ovoj visokoj planini podignu crkvu:
“Da na takav način posvjedoče svoju vjeru, ali isto tako i da ostave zavještanje svome potomstvu, ali i veliki zadatak, da čuva svoju vjeru i svoju dušu i svoje svetinje kao što su oni u svoje vrijeme čuvali vjeru i ljubili svoju Svetu pravoslavnu crkvu i svetinje”, kazao je Mitropolit Joanikije, dodavši da je ovakvu crkvu u ovome surovome mjestu mogla podići samo velika ljubav i žrtva, kao i velika narodna sloga te da je u to vrijeme ona bila jedna od većih crkava u Crnoj Gori.
Na kraju svog arhipastirskog slova Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije je poručio:
“Neka svima bude na radost, sreću i na zdravlje ovaj praznik, naročito našim domaćinima, ima ih više, a među njima je i Udruženje za zaštitu Sinjajevine. A najbolje ćemo zaštititi Sinjajevinu ako budemo održali život na njoj. Dužni smo da branimo čist vazduh, čistu vodu i nezagađenu prirodu, da ovdje možemo izaći sa radošću, da možemo svoja stada napasati i da se možemo ovdje sabirati kao što su se sabirali naši preci, kojih treba da budemo dostojni. Zaštitićemo Sinjajevinu ako budemo složni i ako budemo radili o dobru i išli Božijim putem kao i naši preci, daće Bog.”
Služen je i pomen bjelopavlićkim junacima sahranjenim kod crkve Ružice na Sinjajevini, koji su svoje živote položili za odbranu vjere i slobode.
Zajedničarenje je nastavljeno uz trpezu hrišćanske ljubavi i prigodan praznični program.
+++
Crkvu Ružicu sagradili su Bjelopavlići 1894. godine na mjestu koje im je knjaz Nikola I Petrović Njegoš 1881. godine dao zbog zasluga u oslobodilačkim ratovima protiv Turaka. Od tada bjelopavlićke porodice izdižu preko ljeta sa svojim stadima na ovaj katun, a za Ilindan se tradicionalno sabiraju sa svih strana. To saborovanje nije prekidano ni u vrijeme poluvjekovne bezbožne komunističke tiranije kada je ova svetinja bila u ruševinama i u nju utjerivana stoka.
Prvu poslijeratnu Svetu liturgiju na zidinama porušenog hrama služili su 1982. godine, tada jeromonasi i profesori Bogoslovskog fakulteta u Beogradu, potonji Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije i Vladika zahumsko-hercegovački Atanasije. Tada je polako, još uvijek sa strahom, počelo da se govori o njenoj obnovi. Tačno poslije deset godina, na Ilindan 1992. godine, Mitropolit Amfilohije je osveštao crkvu Ružicu, obnovljenu trudom, ljubavlju i prilozima Bjelopavlića i drugih dobrotvora. Od tada proslava Ilindana, kako i dolikuje, počinje sabornom molitvom i Svetim pričešćem.
Vesna Dević
Foto: Željko Drašković
