Ima nešto što nam je uvijek tajanstveno i mistično u liku Svetog Save, rekao je večeras na Svetosavskoj akademiji u Danilovgradu Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije
“Kada gledamo spolja reklo bi se da je to jedna biografija koja je od početka do kraja toliko uravnotežena i toliko ravnomjerna u svakom pogledu. Međutim, kad se zagledamo dublje u ličnost Svetoga Save, vidimo da to ipak nije tako. On je bogočežnjiva ličnost, nenasita Božije ljubavi, službe Bogu i žrtve za ime Božje i slavu Božju”, rekao je on.
Dodao je da je Sveti Sava sve ljepote ovoga svijeta napustio radi nečega što je uzvišenije i što je nevidljivo i skriveno od ovoga svijeta, a što je vrednije od ovoga svijeta.
“To odricanje je bilo Hrista radi. Sve ovo je ostavio samo da bi Hrista zadobio. Sveti Sava je ozbiljno krenuo putem monaškoga života i najstrožije se podvizavao, istrajno molio Bogu, upijao duhovnost od svetogorskih staraca, učio, svoje srce pripremao za stan Boga živoga, sa jednom jedinom željom – da se sjedini sa Hristom. Kao što apostol Pavle govori, sve što je od ovoga svijeta su trice i kučine. To tako doživljavam samo da Hrista zadobijem. Sve to doživljavam kao ništa, sve to je prolazno i sve to vrijeme odnosi. A on je svom snagom želio da se dušom dodirne Božanske vječnosti, vječne Božanske milosti, pravde, ljubavi, dobrote. Bio je drugi ktitor mnogih zapustjelih svetogorskih manastira, ne samo Hilandara”, naglasio je Mitropolit crnogorsko-primorski.
Isto tako vidimo, naglasio je Vladika Joanikije, njegovu ljubav prema svome otačastvu.
“Skoro da tako dođe: što se više napajao Božjom ljubavlju, to ga je Gospod sve više upućivao da se vrati svome otačastvu. Ispočetka nije bilo nikakve prilike da se on bilo kojim povodom vrati, da makar na kratko vidi svoje roditelje – oca i majku, svete Božje ljude nego je on povukao svoga oca na Svetu Goru, a majku nije više nikada ni vidio”, rekao je Vladika Joanikije.
Naglasio je da je prosto nevjerovatno koliko se karakteri Svetog Save i Svetog Simeona poklapaju i prepliću.
“Kult Svetoga Save i Svetoga Simeona je zapravo bio jedan kult dugo vremena. Kasnije se malo diferencirao, ali se opet zajedno proslavljaju i zajedno često slikaju. I koliko zaslugama Svetog Simeona toliko i Savinim molitvama su, vidimo, mirotočile mošti Svetoga Simeona. To je bio Božji znak, veliki: da je Bog pogledao i na njih dvojicu, i na manastir Hilandar koji se tako duhovno utemeljio. A on se povlači, opet radi ljubavi Božije u karejsku isposnicu radi većih podviga. Takva je bila njegova bogočežnja, nenasita”, objasnio je Mitropolit Joanikije.
Kazao je da je tu, zbog strogog posta, Svetom Savi bilo narušeno zdravlje.
“Ali, on je to smatrao milošću Božjom, da ga i ta bolest još više štiti od ovoga svijeta”, kazao je Vladika.
U otačastvo ga je povukla, međutim, želja da izmiri braću.
“U tadašnjoj Srbiji, koja je obuhvatala sve srpske zemlje do Primorja i Dubrovnika, on hodi svim srpskim zemljama i utvrđuje svoj narod u vjeri. On svega sebe žrtvuje, svu svoju ljubav, svo svoje znanje, sve svoje darove uliva u dušu svoga naroda koji je bio kršten ali se još uvijek držao paganskih običaja”, naglasio je Vladika Joanikije.
Mitropolit Joanikije je rekao da je srpski narod, iako je već imao svetitelja – Svetoga Jovana Vladimira, tek tada Svetim Savon konačno priveden Hristu Gospodu.
“I zaista, on je već tada učinio veliko djelo, ali ga opet vuče ljubav prema Svetoj Gori. I posebno ga vuče karejska isposnica. Njegova ljubav je bila raspeta ljubav”, kazao je Mitropolit Joanikije.
Podsjetio je da se Sveti Sava opet vratio svome otačastvu, ali sada kao arhiepiskop.
“Iz ljubavi prema svome rodu on je to prihvatio. Inače, kako njegovi životopisci govore o njegovoj ljubavi prema pustinji, slatka pustinja on opisuje kao raj zato što je bio potpuno slobodan u pustinji, potpuno predan službi Bogu i naslađivao se Božjim ljepotama, Božjim milinama. Duhom Svetim se u njoj hranio kao anđeo, kao Sveti Jovan Krstitelj u pustinji. E takvog arhiepiskopa smo poslije dobili i on je zaslužio da bude nazvan ravnoapostolnim. Taj epitet je dobio jer se javio kao osnivač Srpske pravoslavne crkve, samostalne, autokefalne Žičke arhiepiskopije”, kazao je Vladika Joanikije.
Naglasio je da smo autokefalnost često pogrešno shvatali, kao neko odvajanje, kao neko izolovanje od stranih uticaja.
“Mislim da je to potpuno pogrešno. Sticanje autokefalnosti je zapravo uključivanje u zajednicu Svetih Božjih Crkava, svih priznatih Pravoslavnih crkava u vaseljeni. I to sa punim dostojanstvom. Autokefalnost se može povjeriti samo onom narodu, onoj Crkvi koja je duhovno sazrela, koja ima kapacitet da čuva čistotu svete vjere pravoslavne i da hodi stalno jevanđelskim putem ne podliježući uticajima ovoga svijeta”, objasnio je Mitropolit crnogorsko-primorski.
Vaseljenski Patrijarh i car Laskaris su tada, kazao je on, isključivo u Svetom Savi vidjeli da mu se to veliko djelo može povjeriti.
“I takav čovjek vaseljenske širine, koji je mogao da uključi naš narod u zajednicu Svetih Božjih Crkava, da nas izvede na scenu kulturnih i prosvećenih naroda Evrope, takav čovjek je naš duhovni otac, naš duhovni roditelj Sveti Sava. Nije on samo srpski, on je i vaseljenski. I time još više srpski”, poručio je Mitropolit Joanikije.
U nastavku akademije je priređen svečani kulturno-umjetnički program.
Radosav Rajo Vojinović
Foto: Željko Drašković
